Kada zatvorimo oči čujemo riječi naših nona i nonića

Nekada je bilo moguće sresti stanovnika Rijeke koji je promijenio sedam država, a da pritom nije napustio svoj rodni grad. Povijest Rijeke je istovremeno zanimljiva i turbulentna. Brojne države i režimi koji su vladali gradom danas su predmet kontradiktornih interpretacija, ovisno o tome je li povijest sagledana iz hrvatske ili talijanske perspektive. Sve polariziranije društvo našega grada pretvara Rijeku u grad s mnogim različitim skupinama građana koje sve manje pokazuju interes za različitost. Ali onda, odjednom, prazni trg prepun smeća na kojemu ljudi mokre tijekom dana, postane „livada iz sna“. Dvije večeri bile su dovoljne da se Trg Riječke rezolucije pretvori u zajedništvo Istre i Rijeke, Rijeke i Italije. Koliko god bježali od povijesti, pokušavali oštrim rezovima iscrtati granice, koliko god mijenjali činjenice u udžbenicima, misao našega vremena živjet će vječno u najčišćoj esenciji humanizma; umjetnosti.
Festival „MIK“ ( Melodije Istre i Kvarnera) održao se nekoliko dana prije festivala „Canzonette fiumane“, a zajedničko im je mnogo toga. Očuvanje jezika, tradicije i umjetnosti.
Dugovječnost
Projekt „Canzonette fiumane“ seže još u drugu polovicu 19. stoljeća, kada se Rijeka razvijala u trgovačko, industrijsko i važno lučko središte Jadrana. Još 1899. organiziran je natječaj „Canzonette fiumane popolari“, a festival je na prijelazu 19. i 20. stoljeća doživio nekoliko izdanja. Stoga je Zajednica Talijana Rijeka, željela probuditi duh starih fijumanskih pjesama i u fokus ponovo staviti autohtoni fijumanski govor. Nakon duge pauze, festival se održao 2022., kao festival starih fiumanskih pjesama u novim aranžmanima koje izvode popularni izvođači uz pratnju festivalskog orkestra. Izabrane su pjesme s kraja 19. stoljeća i početka 20. stoljeća, točnije do 1910. godine, da se izbjegne bilo kakav politički kontekst. Već iduće godine raspisan je natječaj za nove skladbe pa je festival promijenio smjer stavljajući tradiciju u novo, moderno ruho. Zanimljivo je i da je MIK prošao brojne transformacije. Festival koji je ove godine proslavio 60.rođendan nastao je u nezahvalnom trenutku, baš kad je Tito u Splitu održao svoj poznati govor o „festivalomaniji“ u Jugoslaviji, stoga mnogi nisu baš bili skloni ideji da uz Opatiju i Rijeka ima svoj festival. Pod utjecajem tada već etabliranih festivala, San Rema, zagrebačkog, opatijskog, prve godine na MIK-u sve su pjesme (osim „Lipoj Istri” tekst Cvetka Matetića) bile na hrvatskom književnom standardu uz poneki lokalizam, kao što glazba nije sadržavala istarski melos. U slijedećoj, 1965. godini pojavljuje se samo jedan tekst na čakavici („Riko moja“ Cvetka Matića), a 1966. po prvi put se pojavljuje istarski melos. Pobjednička pjesma „Bokaleta” Nella Millottija na tekst Boška Obradovića čini prekretnicu MIK-a koja usmjerava sve više autora prema jezičnom i glazbenom izrazu koji je postao njegovim obilježjem do danas.
Tradicija u novom ruhu
Pjesma „Tri mladića u izvedbi Dina Guščića, Mateja Plavčeka i Jure Kaurlota osvojila je ne samo riječku publiku, već i ovogodišnji MIK. Uz šesnaest natjecateljskih skladbi, na jubilarnom MIK-u nastupili su „mikovski velikani“. Iako se MIK održava već šezdeset godina, zanimljivo je da su ove godine najveći broj bodova osvojili mladi izvođači dok su etablirana imena završila na dnu tablice. To je pokazatelj da su štafetu preuzela nova mlada lica i da interes za čakavštinu, istarsku ljestvicu i domaće teme ne jenjava. Svojevrsni „boom“ dogodio se i festivalu canzonetta, ove godine na natječaj je stiglo čak 19 skladbi. Stručni žiri dodijelio je nagradu „Grand Prix Bruno Petrali“ Alidi Delcaro, koja je izvela skladbu „Parlime in fiuman”, čiji tekst potpisuje Marisa Gruden a glazbu i aranžman Srećko Valušek. Kroz stihove pjesme poručuje da su Fiumani i dalje ovdje, da su i dalje dio našega grada.
„Ponosna sam. Govore mi ljudi da već postoji puno festivala; MIK, čansonfest, festival dei minicantanti…da, to sve mora postojati! Moj materinji nije talijanski i nije hrvatski jezik. Moj materinji jezici su fiumanski i čakavski kako su govorile moje none. Tradicija je važna ljudima koji drže do svoga identita, a to znači i poštivati druge identitete. Poseban dio večeri bila je Elis Lovrić i japanska umjetnica Utako Toyama koje su oduševile publiku jedinstvenim aranžmanima i dijalektima. One su pjevale na labinjonskom dijalektu, istarsko-mletačkim dijalektom te dijalektom Osake“ izjavila je Melita Sciucca, predsjednica Zajednice Talijana u Rijeci.
Fijumanski dijalekt je tradicija našega grada, a ovom se glazbenom manifestacijom želi oteti zaboravu ovaj važan tradicijski i kulturni dio gradskog identiteta. Cilj koji se želi ostvariti je da Ministarstvo kulture RH prepozna fijumanski dijalekt te da ga uvrsti u kulturnu baštinu Hrvatske. Čakavština je 2020. godine postala jezik priznat službenim putem od glavne međunarodne akademske organizacije koja se brine o klasifikaciji svih jezika čovječanstva (SIL International), a 2009. godine istarska ljestvica (dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja) uvrštena je na UNESCO-ovu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine. Naša će kultura nestati kada nestanu jezici na kojima se ona temelji. Ako zatvorimo oči, u pjesmama „MIK“-a i fiumanskih canzonetta čujemo riječi naših nona i nonića, čujemo riječi koje nas odvode u djetinjstvo gdje je jezik bio samo jezik našega doma bez ikakve potrebe za politizacijom. Jedan dijalekt i jedan festival mogu povezati različite dijelove svijeta kao i sve skupine građana u jedno.
„Tina Vukov koja je osvojila nagradu za najbolju interpretaciju je najbolji primjer na koji način se tradicija može proširiti i na jednu višu razinu. Jer, mi fiumanski pričamo međusobno, to je naš materinji jezik, uvijek mislim da je to nešto između nas. Ali, kad Tina Vukov, dobitnica Porina izvede skladbu Darka Jurkovića na onaj spektakularan način nastaje jedan dragulj koji će trajati. Festival daje ovom gradu jednu višu razinu spoznaje da postoji jedan dio kulture, koji je integralni dio kulture ovoga grada. Ne postoje mi Fiumani i mi Riječani, mi smo svi jedno. Mislim da je ovaj festival simbol upravo tog jedinstva i zajedništva“ istaknula je Melita Sciucca.

Istaknuti vizual: Marta Ožanić