Jedan Novak pisao je o tome kako propada obitelj Stipančić još u 19. stoljeću. Taj smo roman čitali kao lektiru „Posljednji Stipančići“. Više od sto godina nakon pojavio se drugi Novak s nešto modernijom, no u srži istom idejom. Ovaj Novak je Kristian, a ima li ikakve rodbinske veze s onim puno starijim Vjenceslavom ne znam. Bilo bi zgodno da ima, no u svakom slučaju postoji ona
književna veza, gdje nam i jedan i drugi donose sliku obitelji koja propada zbog spoja okolnosti i karaktera, ali i zbog sustava u kojem pojedinac u borbi za pravdu često ostaje odbačen.
Slučaj vlastite pogibelji je roman koji prati dvije linije radnje. Prva je mlada učiteljica (iliti Profa) koja vodi dramsku grupu srednjoškolaca, dok druga prikazuje obitelj Fegeš čiji je mlađi sin policajac pronađen mrtav pod pretpostavkom da je počinio samoubojstvo. U obitelji Fegeš fokusirani smo na starijeg brata Marlija koji je također policajac kao i pokojni Neno, samo u svojstvu interventnog policajca. Linije radnje spajaju se kada Profa prilikom performansa na dramskoj izjavi kako je Neno
stradao jer se sukobio sa sinom lokalnog moćnika kada mu je htio napisati kaznu za prebrzu vožnju. Takvom izjavom našla se uvrijeđena srednjoškolka Sara koja je bliska s navedenim tatinim sinom što za Profu rezultira tužbom i izlaskom pred Etičko povjerenstvo u školi. Iako povezane, linije radnje spajaju se u jednu tek sredinom romana kada se susreću stari prijatelji Profa i Marli.
Ono što je zanimljivo je da su te dvije linije radnje pisane potpuno različitim stilom. Profa iznosi svoju priču u prvom licu iz pozicije sveznajućeg pripovjedača odnosno kao da promatra situaciju nakon što se već sve odvilo. S druge strane, Marlijevu stranu čitamo u formi scenarija s didaskalijama i naznačenim ulogama. Scenarij odudara čak i fontom koji nalikuje na font tipkaćih mašina. Novak kao da je već dovoljno dramatičnu priču htio dodatno dramatizirati pa smo dobili hibridni roman-dramu kojem nije strana ni liričnost koju dobiva u liku kul Profe umjetničke duše. Nedostaje još samo upliv publicistike pa da ovo djelo zaokruži četverostruku ovojnicu književnih rodova što svakako očekujem u idućoj Novakovoj knjizi.
Promotrimo lik Profe. Ona je mlada nadobudna profa koja želi pomicati granice pedagoške struke. Njezina metoda podučavanja je drugačija i pritom ekstremna što joj se i obija o glavu. No, ona ostaje pri svom stavu da je ono što je učinila ispravno te ne priznaje krivnju za posljedice koje su iz toga proizašle. Ona je moderna Antigona, što je i predstava koju su učenici trebali uvježbati, samo nikad nisu stigli do toga koraka. Profa je zato Antigonu izvježbala u praksi. Zanimljivo je da Profi ne saznajemo ime, već ju poznajemo samo po profesiji. Zašto je naša heroina koja se bori protiv sustava ostala bezimena? Zato jer to može biti svatko od nas. U želji da učinimo nešto dobro samo nas korak dijeli od potpune propasti u kojoj nam nitko neće ostati kao saveznik. Novak nam govori da je to sustav u kojem živimo i želi da se propitamo jesmo li spremni kada dođemo u takvu situaciju biti ustrajni kao Profa ili ćemo spustiti glavu i priznati pogrešku kako se sustav ne bi okomio na nas. Tu je i Marli. Zatvoreni interventni policajac možda nije atraktivan i buntovan kao trodimenzionalna profa, no njegova uloga je puno moćnija. On postepeno uvidi koliko je pokvaren i okrutan policijski sustav čiji je dio, no ipak ostaje dio njega spreman da prihvati posljedice koje ga čekaju. Njegov karakter doživljava najveću promjenu na samom kraju kada spašava čovjeka od samoubojstva čime je završen krug koji je počeo s „nisam mogao spasiti vlastitog brata“, a završio s „mogu pomoći nekom drugom“. Na kraju je Marli jedini koji je nakon svih nedaća koje su ga zatekle, razdora na poslu i u obitelji, uspio postupiti u skladu sa svojim načelima i ostati čovjek. Profa i Marli su nesuđeni ljubavnici čija je borba za pravdu zasjenila mogućnost njihove veze, no i tu nam je Novak ostavio dovoljno prostora kada Profa poziva Marlija da joj se pridruži na moru. Ne znamo koji je odgovor dobila, no možemo se mirne duše nadati da će ipak jednom doći i njihovo vrijeme.
Osim Profe i Marlija, ima još upečatljivih likova, no možda bi bilo dobro osvrnuti se na Nenada, pokretača cijele radnje. Ono što znamo je da je Neno počinio samoubojstvo pod sumnjivim okolnostima koje je policija pokušala zataškati. Za Nenada saznajemo da je bio dušom i tijelom predan borbi protiv nepravde i da nije postojalo ništa što ga je moglo spriječiti u svojoj misiji da djeluje u skladu sa svojim pozivom i zakonom. On je drugačiji od svih ostalih likovima jer u ostalima naziremo naznake želje da odustanu, sumnju u sebe, što kod Nenada nije bio slučaj, no zato je on taj koji je stradao, dok su ostali ipak pronašli neki svoj put. Tu nam se nameće i činjenica da je roman pisan po istinitom događaju pa možemo zaključiti da se Nenadov slučaj nije ni mogao razriješiti, već
je samo poslužio kao temelj za razvoj ostalih likova i njihovih priča. Nenada više nema i jedino što se njemu može učiniti je da ga se ostali sjećaju. U tom aspektu Novak ga je ovjekovječio.
Kažu da su najbolje knjige one koje te tjeraju da o njima razmišljaš i nakon što si ih pročitao, a ja moram priznati da se meni Slučaj vlastite pogibelji motao po glavi nekoliko noći prije spavanja još tijekom čitanja. Novak je napisao životnu lekciju za sve nas obične ljude, no nije nas naveo niti na jedan zaključak, već nam je pustio da sami izvučemo iz knjige ono što nam odgovara. Teška tema, a tako pitko i zarazno za čitanje da se tih 280 stranica čini kao trenutak.
Istaknuti vizual: Aleš Suk
#književna kritika #književnost #Kristian Novak #Slučaj vlastite pogibelji
