Neko vrijeme imala sam seriju snova u kojima provaljujem u Teatro Fenice. U početku, moja je podsvijest onemogućavala uspješno provaljivanje. Nezakonito je i nemoralno, imam maloljetno dijete i ne smijem završiti u buksi. Pogotovo ne zbog takve trivijalnosti. „Mama je pala jer je išla osloboditi oronulu kino-dvoranu”. Ali san nije odustajao i znala sam da s tom zgradom imam nezavršivu ljubavnu priču.
Jedne noći, u još jednom pokušaju provale, pridružio mi se gospodin Aldo Paquola. Provalili smo zajedno, najzad. Zgrada je bila mračna, tiha i usamljena, ali disala je. Nismo trebali stajati u redu za karte, koji se u zlatno doba Karate Kida protezao sve do Riječke banke, nismo morali čekati trganje karata i sva su sjedala bila za nas. Parter, balkon i galerija. „Hoćemo li gledati Carpentera ili Hitchcocka, teta Lena?” upitao je gospodin Paquola svojim nezaboravnim glasom, iz kojeg su muzikalno odzvanjale vječna mladost, inteligencija, provokacija i nepatvorena radost neumlativosti.
Moja opsesija filmom počela je rano i u jednoj drugoj zgradi. U kinu Garibaldi, današnjem DM-u u ulici Ante Starčevića. Prije no li je postalo drogerija, kino je služilo za sajmove knjiga i reptila, a onda je tu neko vrijeme bio i neki bar. U četvrtoj godini života, netko me je odveo na projekciju Snjeguljice i 7 patuljaka. Nakon toga se iz kina nisam dala. Na sreću, pranona je tu radila kao biljeterka i mogla sam dolaziti i odlaziti kako sam htjela, što većinom nisam. Tu sam gledala Boormanov Excalibur, nekom iritantnom malom susjedu prevodila Supersoničnog čovjeka, i najvažnije, svjedočila topljenju filma tijekom projekcije Donnerovog Supermana. To iskustvo obilježilo me je za cijeli život. Dugo sam odbijala ući u taj DM.
Aldo i ja smo nekako napipali dvanaesti red partera lijevo, sjedala 1 i 2. U budnom, dalekom životu, to su bila moja omiljena sjedala. Tamo sam sjedila i posljednji put u Teatru Fenice, tijekom projekcije filma Wonder Boys Curtisa Hansona. U bilježnicu sam zapisivala detalje o filmu, neki klipani iz reda iza su mi se smijali i bacali nezaobilazne kokice. Komunalne draži kina bez kojih bi kino bilo siromašnije, naravno, ovisno o filmu koji se prikazuje.
Kino Partizan, kako se Teatro Fenice zvalo do ranih devedesetih, bilo je kino najozbiljnijeg kalibra, pa i ako su prikazivali Četiri pesnice protiv Rija. Ipak, to su bili iznimni slučajevi. Ići u kino Partizan bio je uvijek svečani događaj, pogotovo kad bi otvarali galeriju. To se događalo samo u rijetkim slučajevima najveće navale. „I galeriju su morali otvoriti! Idemo u kino!”, uzbuđeno bi govorio tata.
Posljednji put kad sam išla u kino s nonićem, išli smo u Teatro Fenice. Gledali smo Indiana Jones and the Last Crusade. Bio je stoički tip, ali u filmu je vidno uživao, čula sam ga kako se smije. Nona i dandanas mrzi SF iz dna duše. Pa ipak, tijekom govora Billa Pullmana u filmu Independence Day, skočila je iz sjedala i proderala se: „U pičku materinu, ke dobar film!”. Takva je bila moć odlaska u kino.
U srednjoj školi, prije no li smo se svi raštrkali po Americi, jer bio je rat i roditelji su se nadali da se nitko od nas više nikada neće vratiti, gledali smo ovdje, posljednji put svi na okupu, Bram Stoker’s Dracula Francisa Forda Coppole. Mjesec je bio pun, natečen, nakon filma dugo smo sjedili na stepenicama Teatra Fenice, opijeni iskustvom i tantalizirajućim fatalizmom onoga što je bilo pred nama. Tada sam zadnji put vidjela Natašu, u mraku je otrčala niz ulicu, dok je za njom napredovalo vozilo sa štrcaljkama za pranje ceste. Uspjela je, nisu je smočili. Njezini roditelji bili su Srbi, danas živi u Dublinu.
Aldo i ja smo sjedili u mraku i šutjeli. Onda je krenuo Morricone, tema iz filma Bilo jednom na divljem zapadu. U mraku nisam vidjela plače li i Aldo.
Dan. Gradska vijećnica. Tematska sjednica gradskog Odbora za kulturu. Predsjedavajuća, članovi Odbora, pripadnici različitih stranaka, čovjek s bijelom maramom zavezanom preko glave, novinari, visoki kosati fotograf, konzervatori, ostali. Tipkam frenetično da nešto ne propustim jer tema je status zgrade Teatro Fenice.
Situacija je nemoguća, konzervatori se trude iz petnih žila (rade i izložbe), kažu da vlasnik nema ni volje ni sredstava za obnovu zgrade. Zgrada je bezuspješno išla u prodaju. S imenovanjem skrbnika je zapelo. Zgrada nije prioritet jer nije u vlasništvu grada i ne može se dobiti lova od EU-a. Ne kažu tim riječima. Pričaju o prenamjeni i kako bi prostor Opere donosio zaradu kojom bi se održavao gornji dio zgrade, a koji bi dobro poslužio i za razvoj konferencijskog turizma. Izborna je godina, poteže se pitanje odgovornosti za učinjene propuste. Na pedesetak centimetara centar-lijevo uočim kamermana kako mi piči top drito u facu. Ne odustajem. Skoro dolaze do zaključaka, ali onda odlučuju da im trebaju pismena očitovanja pa će dalje na redovnoj sjednici iza 21. rujna.
Izlazim, Korzo lupa ljetna sparina. Uklonili su postere „talijanskih” koncentracionih logora. Kroz glavu mi prolaze pisma što su ih talijanski partizani večer prije smaknuća pisali svojim najmilijima. Našla sam jednom knjigu tih pisama u book boxu u Amsterdamu. Pijem vodu iz boce. Topla je. Taj izvještaj sa sjednice, to nije moja priča. Obraćam pažnju na glazbenu temu koja mi se ispostavlja u fragmentima. I opet je to Morricone, ovog puta iz De Palminih Nedodirljivih. Ali Eliot Ness je u timu želio samo ljude koji nisu imali obitelj. Ipak ću nazvati Alda. Barem da gledamo filmove na laptopu na parkiralištu iza Teatra Fenice. Barem i bez auta. Bijedan bi to feniks bio, Aldo neće htjeti. Aldo je odvažan i voli fajt.
Istaknuta fotografija: Jelena Ternovec
#Aldo Paquola #Teatro Fenice
