Kako strateški planirati grad?

Kako strateški misliti grad?

Već nekoliko dana pokušavam napisati tekst o važnosti strateškog planiranja te zašto strateško planiranje prostora u Hrvatskoj nije zaživjelo, a hitno nam treba. Nekoliko puta za redom napisala sam tekstove u kojima kroz tisuće riječi opisujem probleme sadašnjeg urbanističkog sustava, koji po mom skromnom mišljenju ne samo da ne služi svrsi, nego aktivno šteti dobrom planiranju.

U tim tekstovima opisujem podivljali hrvatski zakonik o prostornom uređenju, koji u najsitniji detalj propisuje šumu procedura, propisa i planova koje ova mala zemlja nema kadra ni proizvesti ni ispoštovati, a kamoli još i stalno ažurirati, jer je glavna strateška kontrola našeg sustava da svi planovi moraju biti usklađeni, što u situaciji hiperprodukcije znači jedan ogroman posao bez kraja i konca.

Pišem o tome kako zakonik toliko guši zemlju kompliciranim i neizvedivim pravilima da u stvarnom životu funkcionira uglavnom kao prepreka, koju i građani i općine iz praktičnih razloga često ignoriraju. Zbog toga u Hrvatskoj postoji ogroman obim divlje gradnje koja se i neformalno i formalno tolerira (npr. pozivima za legalizaciju).

Pišem o tome kako se kod nas uvriježilo mišljenje da u kapitalizmu nema planskog razvoja, što je naravno budalaštinama koja je postala razvidna kad je Hrvatska ušla u EU. EU odjednom očekuje od nas strateške planove razvoja, dok naša javna uprava, nažalost, za to nema ni iskustva ni suštinskog razumijevanja. Tako da je proizvodnja raznih strateških planova, uglavnom beskorisno niske kvalitete, samo povećala obim besmislenog birokratskog posla koji ovoj zemlji crpi energiju.

Pišem o Strategiji prostornog razvoja Republike Hrvatske koja nije ažurirana od 2017., ni nakon pandemije, ni nakon Europskog zelenog plana, ni nakon rata u Ukrajini, ni nakon energetske krize, ni nakon svih velikih strateških zaokreta Europske Unije koji su itekako promijenili hrvatske prilike i mogućnosti. Pišem o Državnom planu prostornog razvoja na koji se još uvijek čeka. Pišem o nepostojećim regionalnim strategijama prostornog razvoja.

Pišem o tome kako se urbanistički zakoni donose neodgovorno, bez da se prvo analiziraju kapaciteti za provedbu. Hrvatska nije razvila kapacitet ni da proizvede podatke koji bi hranili naš sustav prostornog planiranja, npr. ispravan katastar ili zemljišne knjige. Naš se urbanistički zakonik bazira na austrougarskom odnosno njemačkom modelu regionalno rascjepkanog, visoko birokratiziranog carstva, i za provedbu zahtjeva kapacitete koji daleko premašuju mogućnosti zemlje od 4 milijuna ljudi. Njemačka ima 5 milijuna javnih službenika (jednako koliko ima i profesionalnih nogometaša). Kao što hrvatski nogomet mora imati svoj model razvoja, i nikada neće moći oponašati Bundesligu, tako bi i hrvatski urbanistički sustav odahnuo da smanji obim birokracije koju je sam sebi propisao da mora proizvesti, i umjesto toga se fokusira na ono bitno: što zapravo sa svojim prostorom radimo, te kako postići da donosimo dobre odluke i na temelju njih izvodimo dobre projekte.

Tako pišem, živciram se, a onda čitam, i čini mi se da van stručne publike taj tekst nikoga u stvari ne zanima. I da je važnije nešto drugo: opisati kako bi izgledalo da imamo to što nam trenutačno fali.

Čemu služi strategija?
Strategije i strateški planovi temeljni su dokument za pozitivnu, realnu viziju budućnosti grada (ili regije, ili države). Uglavnom se rade za srednjoročni period of 5-10 godina. Ovi dokumenti na jednom mjestu definiraju vrijednosti koje dijelimo i na kojima počiva naš zajednički život, naše glavne ciljeve, projekte i korake kojima se prema tim ciljevima krećemo. Strateški plan također služi kao orijentir u vremenu i prostoru: što će se dogoditi gdje i kada?

Ne postoji jedan model strateškog planiranja, ali svi dobri modeli dijele ista obilježja.

Kao prvo, radi se o dugotrajnom i ako je ikako moguće kontinuiranom procesu. U najboljem slučaju, strategija se kontinuirano razvija: dakle čim je jedan strateški plan usvojen, kreće se u proces konzultacije o strategiji za period koji slijedi. (Tako se radi u Nizozemskoj i skandinavskim zemljama.) Kontinuirano strateško planiranje znači i kontinuirani dijalog uprave s građanima. Time se stvara kultura suradnje.

Drugo, za izgradnju strategije potrebno je široko savjetovanje s mnoštvom dionika. „Dionici“ (eng. stakeholders) su svi oni koji imaju neki interes za uspjeh ili neuspjeh projekta. Za strateško planiranje grada, dionici su kao prvo sve važne gradske institucije, onda naravno svi privatni poduzetnici, mjesni odbori, građanske organizacije i inicijative, te na kraju stanovnici grada kao pojedinci i obitelji. Savjetovanje s dionicima ima dvije važne strateške svrhe: kao prvo služi da gradska uprava sazna koji su prioriteti i planovi svih aktera u gradu. Potrebno je znati što namjeravaju, gdje nailaze na prepreke, u kojem smjeru vide budućnost. Samo se kroz dijalog i koordinaciju grad razvija kao jedan organizam. Druga svrha je izgradnja konsenzusa. Strateški ciljevi grada moraju biti svima jasni.

Treće, strategija mora imati provedive i mjerljive ciljeve te biti povezana s nekakvim, bilo kakvim, proračunom. Da bi cilj bio provediv, mora imati svoj vremenski okvir i predviđene izvore financiranja. Da bi bio mjerljiv, mora imati indikatore uspjeha. U hrvatskoj šumi strateških dokumenata, ovo je velika rijetkost i zato je velika većina naših strateških planova već na prvi pogled očito samo pro forma gomilanje papira.

Na primjeru Rijeke danas je najlakše objasniti probleme koji nastaju kada strateškog plana nema.

Godina je 2024. i Rijeka je očito ušla u ogromne projekte koji suštinski mijenjaju sliku grada. Gradi se ogromna marina za jahte, prenamjenjuje se cijela gradska riva, znatno se proširuje luka, grade se parkirališta, autobusni kolodvor, željeznički kolodvor, otvorena je nova bolnica, a prostor stare je oslobođen za nove ideje. Sve bi ovo trebalo građanima davati optimizam i osjećaj sigurnosti u budućnost, ali zorno je da u gradu vlada veliki strah od onoga što slijedi. Kruže priče da je prostor bolnice na Kantridi „već prodan“ po koruptivnom, tajnom modelu; da vlasnik buduće marine za jahte ima tajne planove za grad; vlada velika zabrinutost da se političkim dogovorima rasprodaje vrijedna gradska imovina; a svemu tome svakako pomažu i naprasne odluke gradske uprave o prodaji autobusnog kolodvora i ulazak u proces prenamjene sportske zone na Kantridi u stambeno-rekreativnu, odluke koje je teško opravdati i europskim i nacionalnim i nepostojećim regionalnim strategijama.

Usprkos obimu gradnje u Rijeci, ne postoji dokument koji opisuje što se sve u gradu radi, koji građanima daje datume početka i završetka projekata, koji transparentno pokazuje troškove, koji transparentno pokazuje što će se izgraditi, koji sve te projekte stavlja na jednu kartu i povezuje, te – ono najvažnije – koji nam govori što se očekuje da će grad ovime dobiti, kako će se mjeriti efekt ovih promjena, kako ćemo znati jesu li bile u našem interesu, i kako ćemo ih zaustaviti na vrijeme ako se ispostave da su za grad štetne jer ne ostvaruju strateške ciljeve grada Rijeke. Grad Rijeka taj strateški dokument nema, i zbog toga na političkom planu gradom vlada ogromna nestabilnost. Čak možemo reći i kriza.

Grad Rijeka nema svoj odjel za strateško planiranje. Ove godine je objavljena Strategija razvoja urbane aglomeracije Rijeka 2021-2027., ali vjerojatno sve govori to da gotovo nitko za nju nije čuo. Radi se o relativno nečitkom dokumentu, kritika kojeg nije tema ovog teksta, ali vrijedi spomenuti da se cijelo sudjelovanje javnosti svelo na 30 dana otvorenog poziva na prijedloge i primjedbe (od 10.11.2023.-11.12.2023.). U tom periodu, navodi izvješće o provedenom savjetovanju „nije pristigla niti jedna primjedba niti prijedlog javnosti na Nacrt prijedloga“. Dakle, pred nama je još puno posla.

Bez pravog strateškog planiranja, svaki grad se nalazi na vjetrometini tuđih interesa. Grad koji ima ogromne resurse, a nije definirao vlastite strateške interese, je grad pred rizikom da će mu razvoj krojiti pametniji, organiziraniji vanjski dionici koji svoje strateške interese već znaju. Tu se ne radi o zlom vanjskom neprijatelju, nego o slabosti samog grada. Nijedan investitor, čak ni onaj s najplemenitijim namjerama, ne može svoje projekte prilagoditi gradskoj strategiji koja ne postoji.

Kako to izgleda u praksi?
Dobra vijest je da ne postoji nikakva prepreka županiji i gradu da krenu u proces strateškog promišljanja budućnosti grada i za to uče od najboljih. Umjesto da prostorno planiranje ograničimo na naš besmisleno komplicirani urbanistički proces, dovoljno je na sam početak tog procesa unijeti jedan strateški dokument, kao početnu točku za sve silne izmjene GUP-a koje zatim slijede. Tako to u praksi često rade gradovi koji su opterećeni istim megalomanskim zakonikom (npr male zemlje bivše Austro-Ugarske).

Jedan lijep primjer je češka Ostrava, grad od 280.000 stanovnika, koji je uz podršku europske mreže gradova Urbact napravio svoj prvi participativni strateški plan za period od 2017-2023. Krenuvši od potpune nule, odjela grada Ostrave za strateško planiranje je angažirao 19 stalnih zaposlenika, uz 250 stručnjaka i članova radnih skupina, te preko 20.000 građana, da zajedno osmisle strategiju za razvoj grada.

Građani su sudjelovali kroz ankete, kroz Facebook grupu, ali su i pozvani da komentiraju strategiju kroz geoinformatičke komentare na „emocionalnoj karti grada“ te da šalju prijedloge i sugestije. Istovremeno, kroz radne skupine grad je uključio predstavnike institucija kao što su bolnice, knjižnice, zoološki vrt, gradski klubovi, mala i srednja poduzeća, kulturni centri, srednje i osnovne škole, inspektorat za okoliš, nevladine organizacije, te predstavnike okolnih gradova, članove Europskog parlamenta, i druge.
„Ovo nije plan koji ćemo sada pospremiti u ladicu.“ Svi prijedlozi koji su nastali tijekom savjetovanja objavljeni su na internetu, a građani su nastavili podnositi prijedloge tijekom implementacije plana.

Što se time dobilo? „Glavna korist je dugoročna vizija budućnosti našeg grada koja bi trebala biti neovisna o političkim promjenama i izbornim rokovima. Također, radi se o strateškom planu visoke kvalitete, koji će omogućiti bolje urbanističko planiranje u gradu.“ Iz gradske uprave su dodali i ovo: „Ispostavilo se kao jako korisno uključiti i političke suparnike.“

Plan je dobio i svoj vlastiti dizajn, i brend „fajnOVA“. Time se postigla velika prepoznatljivost i pozitivna emotivna nabijenost plana, koji malom češkom gradu služi slično kao amsterdamska kampanja Iamsterdam: kao politička i ekonomska vizija razvoja, kao vizija zajedničkog identiteta, i kao marketinška kampanja za grad. Plan je polučio veliki uspjeh, pa je Ostrava na isti način nastavila i dalje. Od ove godine, na snazi je novi strateški plan, FajnOVA 2024-2030, s većom participacijom, više indikatora uspjeha, još većom transparencijom. Učenje kroz jedan plan transformiralo je političku kulturu u gradu.

Kako strateški planirati grad? Ukratko, nije teško, ali zahtijeva puno više vremena, i puno više dijaloga, nego što smo navikli u gradu Rijeci.

Dobra vijest je ovo: kako je strategija urbane aglomeracije Rijeka za 2021-2027. donesena tek 2023., a sad je 2024., Rijeka bi najkasnije sljedeće godine trebala krenuti u razvoj strategije za period 2028-2034. Ovo je odlična prilika da grad napravi prekrasnu reklamu, i sebi pred građanima, i gradu pred Europom, jednom inkluzivnom, participativnom kampanjom da zajedno s građanima definira viziju budućnosti grada Rijeke.

Grad se obvezao krenuti u višekružno savjetovanje o budućnosti bolnice Kantrida, što je veliki iskorak za upravu koja s uključivanjem građana nema puno iskustva. Neka to savjetovanje bude prvi korak u razvijanju jednog novog, modernijeg, europskijeg modela strateškog promišljanja grada. Pred Rijekom je veliki posao, ali s ovim promjenama se ionako predugo čeka.

Istaknuti i drugi vizual: Aleš Suk

#Grad #Rijeka #strategija #strateško planiranje #urbanizam