Kao i svako ljeto, i ovo nam medijski prolazi u brojanju turista. I to iako već godinama hrvatske institucije ponavljaju da nam nacionalni cilj nije “masovni turizam” nego “kvalitetni gost”, što znači da bi nam broj turista morao biti potpuno nebitan osim u jednom kontekstu, a to je pritisak na infrastrukturu i prirodne resurse. Ipak, od svih strateških ciljeva kojima bismo se mogli posvetiti, cijelo ljeto smo fokusirani upravo na onaj za koji tvrdimo da nam je najmanje važan.
Ja čitam Nacionalni plan razvoja održivog turizma do 2027. godine i njemu pripadajući Akcijski plan. Radi se o dokumentu koji u većoj mjeri prepisuje Strategiju razvoja održivog turizma do 2030. godine. Nije mi jasno zašto hrvatska država inzistira na odvajanju ta dva dokumenta, što inače nije praksa, i što ne vidim da im kao obvezu zadaje Europska Unija. Radi se o jako puno papira za vrlo male vremenske okvire (tri-četiri godine).
Čitam s velikim zanimanjem, jer nisam nikad prije u životu vidjela strategiju turizma koja nije prostorna strategija, ili nije jasno podređena prostornoj strategiji. Turizam je u svojoj suštini naplaćivanje prostora: smještaj, sunce, more, priroda, toplice, kulturne znamenitosti, itd. Kad ne postoji fizički dolazak ljudi na neki prostor; kad su, kako ljudi ovdje kažu, „poslali novce, a ostali doma“, onda govorimo o izvozu robe i usluga, kupovini preko interneta, i slično. Ne postoji turizam koji nema utjecaj na prostor. Doduše, nisam nikad čitala strateške dokumente zemlje u kojoj na turizam opada 25% BDP-a, i to je vjerojatno ključno zašto ova Strategija sebi daje za pravo da sjedi paralelno, možda čak i iznad, prostornog planiranja.
Tu Strategiju-Plan razvoja nisu pisali prostorni planeri. Bavi se isključivo razvojem turističke industrije, pisana je iz vizure gospodarskog menadžmenta, i ne referira se na prostor. Odnosno, u svojoj geografskoj, nacionalnoj opsežnosti, a istovremeno nikakvoj svijesti o ekološkim limitima zemaljske kugle i naše države, neodoljivo me podsjeća na petoljetke, nacionalne planove industrijske proizvodnje kakvi su se proizvodili u Sovjetskom Savezu i ranoj povijesti Jugoslavije.
Svaka dubiozna strategija, napisana bilo gdje na svijetu, ima istu odliku, a to je da vizija, ciljevi i pokazatelji uspjeha nemaju jedni s drugima veze. Odnosno, da se na jednoj stranici nudi ambiciozna, napredna vizija za društvo, a na drugoj stranici, kao nekim čudom, tu ćemo viziju ostvariti štetnim, lošim projektima koji zastupaju pojedinačne interese umjesto općeg dobra. Nacionalna Strategija-Plan razvoja održivog turizma izvrstan je primjer kako to u praksi izgleda.
Službeno, radi se o strategiji kojom će se osigurati „zadovoljstvo turista, uz istodobno jačanje pozitivnih utjecaja na gospodarski i društveni razvoj, napose zadovoljstvo i kvalitetu života lokalnog stanovništva“, a sve to „poštujući prirodno i kulturno naslijeđe i jedinstveni identitet svih regija“. Ovo zadnje je jako važno, jer znamo da je najveći razlog hrvatske ogromne turističke popularnosti more (81,5%) i priroda (56,2%), odnosno da turisti dolaze konzumirati naše prirodne resurse. Strategija tako nudi viziju regionalno uravnoteženijeg turizma, koji je usto inovativan, održiv i otporan.
Kako će se sve to osigurati? Što kaže naša Strategija-Plan razvoja?
Odgovor: izgradnjom hotela od četiri ili pet zvjezdica.
Da sažmem 114 stranica Plana razvoja: hrvatski turizam mora prestati težiti masovnosti i usredotočiti se na „kvalitetu“ i „održivost“. Da to postignemo, Hrvatska mora poticati 1) turizam cijele godine, 2) u svim županijama, 3) poticanjem svih vrsta turizma, od gradskog preko eno-gastronomskog, seoskog, nautičkog, sportskog, rekreativnog, kulturnog, poslovnog, pa sve do turizma na rijekama i jezerima (ali ne, više, naturističkog, jer ovo više nije liberalna zemlja), uz 4) povećanje jedinica lokalne samouprave koje imaju jako razvijenu turističku ponudu za četvrtinu, od 27% do 35%, te usto 5) udio hotela u ukupnom smještaju mora narasti za četvrtinu (s 13% na 17%), a udio hotela s 4-5 zvjezdica u svim hotelima s 51% na 65%. Kako se istovremeno nigdje ne spominje smanjenje ičega, cilj je rast u svim sektorima turizma.
Održivi razvoj se prema UN-u definira kao ekonomska aktivnost kojom jedna generacija ljudi pokriva svoje potrebe bez da toliko oštećuje okoliš da narušava sposobnost buduće generacije da pokrije svoje potrebe; odnosno gospodarska aktivnost koja ne prekoračuje prirodne granice našeg planeta, nego teži stabilnoj ravnoteži.
Nikome nije potreban magisterij iz ekonomije da razumije da turizam koji se temelji na rastu u svim aspektima i u svim regijama zemlje, ogromnom stopom i u potpunom raskoraku sa svim drugim pokazateljima u državi, ne može biti održiv. To se protivi zakonima fizike.
Turistička strategija kojoj je glavna ideja da će se turizam intenzivirati u svim dijelovima zemlje – da će regije bez turizma turizam razviti, regije koje već grcaju u turizmu će tu ponudu dodatno pojačati, a posvuda će se graditi hoteli – je, iz perspektive zaštite prirodnih i društvenih vrijednosti, potpuno luda. Usprkos lijepoj viziji, jedini cilj ove strategije je rast, rast i rast.
Ali, kako kaže profesorica ekonomije Kate Raworth, „rast je ono što vam preostaje kad nemate boljih ciljeva”.
Čitam našu turističku petoljetku i tražim nekakav dokaz suvremenosti, nekakav dokaz da je nije pisao Staljinov komitet godine 1955., nego da prepoznaje i zastupa nekakve društvene i ekološke vrijednosti. Jer nije moguće da nemamo drugih vrijednosti osim novca.
Dok lokalne turističke strategije skoro po definiciji moraju pazariti lokalne ljepote, nacionalna strategija može i treba razmišljati šire. Tako čitam i čekam rješenja za realne probleme koje turizam uzrokuje Hrvatskoj u 21. stoljeću: katastrofalnu ovisnost BDP-a o turizmu, koja Hrvatsku ekonomski stavlja u društvo Sejšela i Karipskih otoka; divljanje cijena stanova u velikim i srednjim gradovima na obali; ogroman udio stranih kupaca na istom tržištu nekretnina; skokovit rast turističkog smještaja koji je nediferenciran i nediferencirano se oporezuje (odnosno ne oporezuje); korupciju, bespravnu gradnju na obali i uzurpaciju pomorskog dobra; koncentraciju krupnog stranog kapitala u vlasništvu velikih hotelskih jedinica, i politički i društveni pritisak koji taj kapital sve više vrši; ovisnost turizma o nestručnom, sezonalnom i prvenstveno ženskom radu; i, na kraju krajeva, činjenicu da je hrvatski turizam već sada, prije eksplozije hotela od četiri i pet zvjezdica koja nam se planira, uglavnom nepriuštiv hrvatskim građanima, od kojih si manje od 50% može priuštiti tjedan dana odmora na vlastitoj obali. Time postotak domaćih ljudi u ukupnim noćenjima iznosi samo 7,8% (!).
Za orijentaciju, sve do 1995. domaći turisti činili su skoro 50% ukupnih gostiju (i noćenja) na hrvatskoj obali. Kada bismo svake godine, umjesto turističkih noćenja koja nas navodno ne zanimaju, brojali putovanja domaćih gostiju, te bi brojke pričale jednu potpuno drugu priču o tome što se događa u Hrvatskoj.
Sve ove društvene probleme Strategija-Plan razvoja misli riješiti istim zlatnim metkom: hotelima od 4-5 zvjezdica. Prema ovom dokumentu, hoteli visoke kategorije su a priori otvoreni cijele godine, te će njihovo otvaranje stimulirati cjelogodišnje zaposlenje na obali i kvalitetne poslove. Proširenje turizma na cijelu državu i na cijelu godinu će ujednačiti rast i smanjiti nejednakosti u društvu (!) te stvoriti održive gradove i unaprijediti uvjete života lokalnog stanovništva. Istovremeno, država će snažno brendirati Hrvatsku kao održivu destinaciju, i taj branding će posebno doprinijeti povećanju dostojanstvenog rada (!) i ekonomskog rasta u državi. Država će također „poticati uspostavu kratkih dobavnih lanaca za turističko-ugostiteljske djelatnosti“, nije navedeno kako, ali valjda „edukacijskim alatima“ i „podizanjem svijesti“, jedinim mjerama koje se spominju. Time se valjda misli da će država poticati OPG-ove da trguju s hotelima od pet zvjezdica. A pritisak na prostor će se definitivno smanjiti edukacijama hotelskog osoblja te se time ambiciozno očekuje smanjenje potrošnje vode po turistu od 0,1% d0 2027. g.
Tražila sam, ali nisam našla, ništa o pametnijem oporezivanju turističkog smještaja i priuštivom stanovanju. Ništa o kontroli gradnje na obali. Ništa o poticanju nature-based solutions (NBS) ili drugih oblika inovativne ekološke zaštite vrijednih krajolika koju bi mogli provoditi kampovi, turistička naselja, kuće za odmor. Ništa o ambicijama da turistički sektor postane CO2-neutralan do 2030. ili 2040. g. Ništa o vezanju licenci za velike hotele uz obavezu korištenja lokalnih proizvoda, dobavljača i radnika, te ulaganja u lokalnu infrastrukturu, tako da hoteli predstavljaju motor razvoja mjesta, a ne samo pritisak na komunalnu infrastrukturu i odljev prihoda. Ništa od toga. Ni policy mrkve ni policy batine. A da ne govorim da nisam našla apsolutno ništa o tome kako osigurati da svi građani Hrvatske mogu tjedan dana otići na more.
Hrvatska Strategija razvoja održivog turizma, inače, proizlazi iz Europske strategije za održivi turizam, jednog neobičnog dokumenta koji je nastao tijekom pandemije COVID-19. Svrha te strategije bila je olakšati turistička putovanja tijekom pandemije, a usput progurati i sredstva za zelenu tranziciju i digitalizaciju sektora. U cijelom tom EU dokumentu, i svim dokumentima koji su iz njega proizašli, nigdje se nijednom riječju ne potiče izgradnja hotela od pet zvjezdica. Nigdje. Ono što se svakako spominje, i to na više mjesta, je da treba omogućiti sudjelovanje u turizmu ranjivim skupinama, npr vaučerima i razvojem raznolike turističke ponude, različite priuštivosti, za različitu platežnu moć.
Europska strategija za održivi turizam se u usporedbi s hrvatskom strategijom čita kao da su je pisali Marx i Engels. Ali radi se o slabašnoj kamilici u usporedbi sa strategijom turizma Jugoslavije, koja se upravo bazirala na pravu građana na godišnji odmor na moru, i stimulacijom domaće ekonomije kroz ‘socijalni turizam’.
Ovdje moram napomenuti da u svom poslu, koji se bavi inovativnim praksama u planiranju prostora, vrlo rijetko imam razloga baviti se suvremenom Hrvatskom. Ali kad govorim o jugoslavenskom sustavu strateškog planiranja turizma, u očima Skandinavaca, Australaca, a da ne govorim o kolegama iz Italije i Španjolske, vidim samo udivljeni muk.
Jugoslavenska strategija turizma razvila je tri tipologije smještaja koje su odgovarale na tri društvena izazova. Osnovu je činila infrastruktura radničkih odmarališta, koja su financirali radnici kroz samodoprinose, a gradila i u svom vlasništvu držala njihova poduzeća. Njima su se još pribrajala i razna vojna, zdravstvena, dječja, itd, odmarališta, uglavnom dizajnirana kao cjelovita naselja malih apartmana u zelenilu. 1960-ih su se masovnije počeli graditi veliki hoteli otvoreni i stranim gostima, čime je turizam postao važan izvor primanja za državu, zatvarajući deficit između uvoza i izvoza na isti način na koji to čini Hrvatskoj danas. Te hotele je gradio isključivo domaći kapital, s domaćim arhitektima, te su tu nastali neki od najljepših primjera specifičnog jugoslavenskog kritičkog regionalizma, odnosno arhitekture koja na moderan način obnavlja tradicionalne oblike gradnje (lijepi primjeri iz bili su Uvala Scott i Haludovo kraj Rijeke).
Treću granu činio je ‘privatni smještaj’, odnosno poticanje stanovnika malih mjesta na obali da upotpune svoj kućni proračun iznajmljivanjem soba. Privatni smještaj država nije ni koordinirala ni gradila, nego se radilo o poticanju malog poduzetništva kroz minimalno oporezivanje i minimalnu birokraciju. Svrha je bila oživljavanje ekonomije malih mjesta, pogotovo na otocima, da se ljudi ne rasele, a mjesta zamru. ‘Privatni smještaj’ bio je i ostao Pepeljuga našeg turizma, malo zato što je građen neplanski i bez upliva arhitekata, a vjerojatno i zbog hrvatskog snobizma (svi volimo sebe doživljavati kao ‘kvalitetnog gosta’ koji preferira hotele od pet zvjezdica, i samo igrom slučaja već godinama odsjeda kod rodbine u apartmanu). Ali ako gledamo šire od arhitekture i nismo snobovi, vidjet ćemo da su ove tri tipologije, svaka na svoj način, bile uspješna, pametna rješenja na izazove društva.
Radnička odmarališta i hotele sebi je uzela hrvatska država već 1990-ih, neovisno o samodoprinosima koji su ih izgradili. Hoteli su uglavnom završili u stranim rukama. No privatni smještaj, koji nikad nije bio u društvenom vlasništvu, nova kapitalistička država sebi nije imala argument za prisvojiti. I taj privatni smještaj je iznio hrvatski turizam kroz najteže godine, ratne godine i pandemiju. Uz njega se ne vežu nikakvi skandali – nikakva propadanja, devastacije, sumnjive akvizicije, koruptivne afere – i taj privatni smještaj dan-danas hrani hrvatske obitelji na ruševinama devastirane industrije.
Jedna brojka koju je nemoguće pronaći, a koju bih jako voljela znati, jest kako se dijele prihodi od hrvatskog turizma: odnosno omjeri zarade velikih, malih i srednjih, te mikro poduzetnika. Vjerujem da je privatni smještaj veliki, ako ne i najveći, razlog zašto hrvatsko društvo, i nakon 35 godina koruptivne politike, još uvijek ima „jednu od najprimjerenijih raspodjela bogatstva“ na svijetu, odnosno vrlo malu koncentraciju bogatstva u usporedbi i sa svijetom, i s istočnom Europom.
Odmarališta, koja su činila četvrtinu ukupnog smještaja, doslovno su izbrisana iz zakona 2006. g. kao „nelojalna konkurencija ugostiteljima“. Time se ovaj priuštivi smještaj za radnike morao komercijalizirati, ni iz kakvog važnog društvenog razloga, nego eto, ideološki. Protiv privatnog smještaja se već preko godinu dana vodi intenzivna medijska hajka. Nova Strategija-Plan razvoja našeg, sad već mogu reći pod navodnicima, „održivog turizma“, se eksplicitno zalaže za hotele od 4-5 zvjezdica. Time od tri stupa hrvatskog turizma nestaju dva koja su igrala nekakvu socijalnu funkciju, a ostaje onaj jedan koji socijalno uzdržava isključivo državu.
Odnosno, ostaju hoteli za bogate strane goste, kojima je svrha da popravljaju ogromnu neravnotežu između uvoza i izvoza koju hrvatsko gospodarstvo danas ima na svim područjima, nakon 35 godina propale privatizacije, devastacije industrije, i nesposobnosti države da razvije bilo koju novu ekonomsku granu.
Ovime zapravo imamo jednu turističku strategiju koja namjerno, aktivno, žrtvuje kvalitetu života i kvalitetu prostora na cijelom obalnom pojasu, samo da popuni proračunsku rupu koja je država sama sebi stvorila s 35 godina koruptivne gospodarske politike. A građane se poziva na strpljenje, i nude im se edukativne radionice o poslovima u turizmu. Ali ne samostalno poduzetništvo, jer će time narušiti ‘strukturu smještaja’ na obali.
Naravno da danas imamo probleme oko pretjeranog krcanja apartmana na obali, pogotovo u većim gradovima gdje apartmana ne bi trebalo ni biti. Naravno da se paušalni porez na ‘privatni smještaj’ pretvorio u jednu ogromnu rupu koja guta nekretnine na cijelom obalnom pojasu i od njih stvara apartmane za kratkoročni najam, a u našem društvu potiče rentijerstvo kao najprofitabilniju ekonomsku aktivnost. (Ovdje treba naglasiti kako ta porezna rupa ne djeluje na strane državljane bez prebivališta u Hrvatskoj, jer oni porez na najam plaćaju matičnoj državi, te gotovo sigurno plaćaju veći porez od Hrvata.) Ali ne vidim kako će se ovi problemi riješiti izgradnjom hotela od 4-5 zvjezdica na svakom slobodnom pedlju obale i cjelogodišnjim, cjelodržavnim turizmom. Hotelima koji, zbog nedostatka krupnog domaćeg kapitala, moraju silom prilika biti u stranom vlasništvu. Hotelima kojima se ne zadaju apsolutno nikakve društvene ni ekološke obveze.
Problemi hrvatskog turizma ne proizlaze iz jedne vrlo uspješne strategije bivše države, nego iz totalne nesposobnosti naše sadašnje države da razmišlja strateški i prilagodi regulativu staru preko 50 godina sadašnjem trenutku, i sadašnjim društvenim i ekološkim problemima. Štoviše, sudeći po strategiji turizma iz 2023. g., ona te probleme nije ni osvijestila.
Michael Zinganel, austrijski teoretičar arhitekture, u knjizi „Holidays After the Fall”, ovako opisuje naslijeđe jugoslavenskog strateškog planiranja turizma: „Za razliku od Španjolske, Bugarske i Crne Gore, gdje je potpuno neregulirano tržište nekretnina i manjak političke volje za prostornim planiranjem ostavio obalu katastrofalno uništenu nereguliranom gradnjom, hrvatski prirodni resursi i krajobraz ostali su većim dijelom netaknuti.“
Čini mi se da je Strategija održivog razvoja turizma na odličnom putu da te resurse u kratkom roku desetkuje. Jer to nije nikakva prava strategija održivog razvoja. To je mobiliziranje cijele zemlje kao topovskog mesa za jednu podivljalu turističku industriju bez ikakvih društvenih ni ekoloških vrijednosti, turizma koji je sam sebi svrha.
Istaknuti vizual: Aleš Suk
Nastavci:
Kamo ide hrvatski turizam? 2) Kome trebaju hoteli od pet zvjezdica?
Kamo ide hrvatski turizam? 3) Elitni turizam u zemlji bez zakona
Kamo ide hrvatski turizam? 4) Antracit
