U ovoj godini koja se bliži kraju napustilo nas je troje književnika (vezanih uz Rijeku, ali i svijet literature) koje je kritika različito valorizirala, a publika čitala obrnuto proporcionalno kritičkom bavljenju njima.
Odlazak Slavenke Drakulić i Slobodana Šnajdera bio je šok za cjelokupnu čitalačku populaciju regiona… Dvoje pisaca koji su bili prevođeni i čitani više u inozemstvu nego kod kuće umrli su iznenada, u jeku priprema za objavu njihovih najnovijih, a sad vidimo i – posljednjih knjiga. Obje knjige u izdanju istog zagrebačkog izdavača ovih su dana u knjižarama.
Vedrana Rudan umrla je terminski između smrti Slavenke Drakulić i Slobodana Šnajdera, s tim što je svoju smrt najavljivala od početne dijagnoze i detaljno pisala o putu kojim kroči prema kraju. A najavila je i knjigu koja će biti objavljena nakon njezine smrti. Najavila, autorski odobrila, bez namjere da bude objavljena kod hrvatskog izdavača.
Naslov knjige – „Kao da me IMA“ – nije Vedranina parafraza naslova knjige Slavenke Drakulić („Kao da me nema“), u kojoj opisuje traumu silovanih žena u vrijeme rata u Bosni.
Ne!
„Kao da me IMA“ još je jedna Vedranina dosjetka, kao što je bila i „odlazak na područje bez signala“. Ta će sintagma (poput nekadašnjeg „odlaska u vječna lovišta“) postati i ostati – upravo zahvaljujući Vedrani – oznaka našeg vremena u kojem bez signala nema života…
Između tog eufemizma za smrt i naslovnice najnovije knjige Vedrane Rudan postoji izravna i precizno osmišljena veza: ispod imena autorice, a iznad naslova knjige nalazi se slika signala koji jača…
Poruka je: I dalje sam tu, još prisutnija.
Vedrana je radila distinkciju među svojim knjigama – neke je, naime, smatrala boljima od drugih, a tako je bilo i s kolumnama. Na neke je baš bila ponosna. Kad joj je sin Slaven Hrvatin (koji je bio i webmaster njezina portala posljednjih dva i pol desetljeća) predložio da priredi knjigu njezinih najboljih tekstova tijekom spisateljske karijere, Vedrana je bila već duboko zagazila u bolest i taj „posao“ smatrala je važnim, jednako važnim kao i pisanje.
Svi koji smo je poznavali izvan njezine literature znamo koliko joj je pisanje bilo važno, koliko je bila uronjena u nastajanje svojih tekstova i knjiga, s koliko je strasti radila na temama koje su je okupirale. I kako je to radila beskompromisno. Nije kod nje bilo nimalo zadrške kad je govorila o muško-ženskim odnosima, kad je pisala o zlostavljanju žena i djece, o ratovima, terorizmu, o nacionalizmom uzrokovanoj mržnji i zločinu… Upravo to što je pisala bez zadrške činilo ju je opasnom ne samo u političkim krugovima već i među književnim kritičarima. Tek jedno ili dvoje usudilo se pisati o njezinim knjigama – ostali su je ignorirali.
Zašto?
Jer nisu mogli priznati da je u pravu, da su njezine teme žive i postojeće, da smo okruženi mržnjom, zlostavljanjem i licemjerjem u jednakoj mjeri koliko i čežnjom za ljubavlju.
Lakše je bilo zaobići njezine knjige s tvrdnjom da to nije literatura i da u svojim tekstovima koristi psovke. To je svima bilo lako prihvatljivo i tobože odvratno.
Što je odvratno u psovki?
Može biti odvratno, da, kad psovač maštovito „nadogradi“ psovku pa ona postane uvreda za nekog lično, ali time se mogu baviti i sudovi i zakoni koji već postoje.
Psovka je u našem jeziku postala toliko uobičajena da je licemjerno pozivati se na nju u literaturi. Uostalom, daleko prije Vedrane Rudan veliki su književnici koristili psovku (književnici, ne književnice!) pa ih zbog toga nitko nije prozivao. Još manje ignorirao.
Pisanje o knjigama Vedrane Rudan izazivalo je strah ne zbog psovki već zbog tema kojima se bavila. Kritičari su se bojali (a i dalje se boje) da ih netko ne optuži za istomišljeništvo s Vedranom Rudan, koja je prokazivačica „svih naših svetinja“! Jer da je drugačije, oni bi pisali, pa i loše (ali onda bi morali navesti argumente!) – ne bi je samo „preskočili“ i cijela tri desetljeća se pravili da je NEMA.
E, sada je IMA!
Jer beogradski izdavač Laguna tiskao je knjigu „Kao da me IMA“ u deset tisuća primjeraka. Da, dobro ste pročitali!
Ali to nije potpuna informacija: Laguna već ima iskustva s velikim tiražama Vedraninih knjiga. Na primjer, prvo izdanje knjige „Umrijeti bez stresa“ (2024.) također je tiskano u deset tisuća primjeraka, u međuvremenu i rasprodano, a za spomenute knjige Laguna ima isključiva prava za BiH, Hrvatsku, Crnu Goru i Srbiju, s čime se Vedrana suglasila.
Dakle, u vremenu kada se kod nas uobičajenim tiražama smatra 300 primjeraka, a već solidnim 500 knjiga (što govori o tome koliko se čita), Laguna izlazi na tržište s tiražom koja premašuje sve granice i ne samo to! Laguna radi nova izdanja do sada tiskanih knjiga Vedrane Rudan, stavljajući na tržište istovremeno dvadeset tisuća njezinih knjiga različitih naslova.
Da se ne dogodi da ih nema!
„Kao da me IMA“ započinje predgovorom Slavena Hrvatina koji objašnjava svoje motive rada na ovoj knjizi:
„Mama je prije svega voljela pričati o poslu. Na kojem je tekstu radila, koji je bio zaplet sljedeće knjige, što je planirala za nastup na TV-u, gdje su bile dogovorene promocije… Ali u tom trenutku već se dvije godine borila s neizlječivim rakom. Razgovori su nam kružili oko uvijek istih tema: Kako si, kad ti je sljedeći tretman, piješ li dovoljno vode?
Nova knjiga dala nam je zdraviju temu od zdravlja.“
Sve kolumne u knjizi nose datume objave, a ovaj uvod datiran je 9. kolovoza – devet dana prije Vedranina odlaska…
Knjiga započinje naslovom Kao da me ima, koji u kontekstu objave u Nacionalu 2003. godine ima sasvim drugačije značenje od naslova knjige što je pred nama. Ovaj tekst kao da je napisao William Saroyan. Ali o sretnom braku. Iz očišta žene, dakako. Introspektivna je to slika muško-ženskih odnosa koji izvana izgledaju kao plovidba po bonaci… Zahvaljujući stalnoj kontroli i dobroj glumi.
Tekstovi u knjizi nisu kronološki posloženi, čak ni oni pisani za istu novinu. Odabir i raspored, vjerujem, napravila je sama Vedrana, vodeći se insajderskim razlozima s vremenskim odmakom…
Početkom milenija pisala je kolumnu Zloće i povrće u slavnom Feralu, pod pseudonimom Tonka Horvat. Ti su tekstovi već zaboravljeni, ali i danas potpuno aktualni.
Tu je i Pismo nerođenom Anti (Nacional, 2003.) – nema aktualnije teme od abortusa ni danas!
U knjizi su kolumne iz Nacionala iz 2003., 2005., 2007., 2008. i 2010. godine. Potom slijede tekstovi sa stranice www.rudan.info. I neke priče objavljene u antologiji Best European Fiction 2015.
Dirnula me kolumna O psu i meni. I očima njezina oca… Navodi na ponovljeno čitanje kolumne Moj mrtvi otac.
Traumi nema lijeka.
Osim pisanja o njoj. I čitanja. Tu je tajna goleme popularnosti Vedrane Rudan. Na ovom meridijanu trauma caruje…
A Vedrana je bila i ostala carica.
Slaven Hrvatin u uvodu knjige piše:
„Kada sam joj donio uvezanu prvu skicu knjige Kao da me IMA, odmah se bacila na čitanje i zaboravila da sam tamo. Mogao sam samo otići. Krajem dana nazvala me i rekla da sam napravio dobar izbor.“
Autorska prava (piše na stranicama ove knjige) Vedrana Rudan ostavila je svojoj djeci i suprugu.
Kao i cjelokupni opus Vedrane Rudan, tekstovi u ovoj knjizi slika su njezina života. Ne doslovno, ali – ipak. I sadrže njezina uvjerenja. A ta se nisu mijenjala od prve kolumne do posljednjega bloga. Ne zaobilazeći ni vrijeme bolesti, Vedrana je uvijek na strani slabijih… na strani potplaćenih, na strani nemoćnih, gladnih, silovanih, izvrijeđanih, starih, siromašnih…
Na posljednjoj stranici knjige, pod naslovom O autorici, čitam:
Vedrana Rudan (1949. – 2026.) objavila je sedamnaest knjiga koje su prevedene na engleski, mađarski, slovenski, poljski, francuski, talijanski, ruski i makedonski jezik. U Rusiji su joj prevedene čak tri knjige, u Americi nekoliko priča i četiri knjige. Predstave dramatizirane prema njezinim knjigama igrane su u Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Londonu, Santa Moniki, Budimpešti. Bila je novinarka, kolumnistica, radila je kao urednica na Hrvatskom radiju i kao voditeljica TV emisija. Svaki put je dobila otkaz. Njezin blog www.rudan.info ima više od tristo dvadeset četiri tisuće sljedbenika, a stranica joj je pregledana više od trideset milijuna puta.
Na kraju bih još dodala da sam pročitala sve Vedranine knjige. Dobila sam ih s posvetom i potpisom. Kad sam uzela u ruke ovu posljednju, prvo što sam pomislila bilo je da će to biti jedina knjiga bez njezine posvete.
Ali Vedrana je mislila na sve.
Napisana onim njezinim nepromijenjenim rukopisom, posveta me baš štrecnula. Iznenadila i zadivila. Svaka čast, Vedrana! Svoja do kraja.
I poslije kraja.
