Riječki fotograf i kreativac Karlo Čargonja iza sebe ima niz izložbi, projekata, radionica i suradnji, i bilo da je riječ o njegovim umjetničkim radovima ili komercijalnijem poslu, izgradio je prepoznatljiv stil kojim često suptilno, dokumentaristički bilježi momente koje ponekad ne zamjećujemo, a koji zapravo tvore našu svakodnevicu.
U recentnom umjetničkom projektu, Nakon zadnji aprila, udružuje kreativne snage s piscem Goranom Ferčecem i povodom osamdesete godišnjice stradanja Lipe kroz fotografiju istražuje period u životu četiri generacije preživjelih Lipljana. Osim izložbom u Memorijalnom centru, projekt je zaokružen fotografskom knjigom koja vrlo nenametljivo i promišljeno komunicira detalje prostora i ljudi. Karlo je ispričao što takav proces zapravo podrazumijeva, ali i što sačinjava temelje njegove fotografije.
Što sve objedinjuje rad na knjizi fotografija, i koliko takav proces zapravo traje?
Mislim da većina ljudi kada spomeneš foto knjigu u glavi zamisli monografiju, dakle sabrane fotografije određenog fotografa složene po nekom redu. Međutim, foto knjiga je zapravo prikaz jednog umjetničkog rada odnosno djela, što bi značilo da naša knjiga iz Lipe – iako je ovdje uključen i tekst, što je zakompliciralo stvar – prikazuje rad nastao isključivo u Lipi. Naš je proces trajao oko godinu i pol. Godinu dana smo skupljali fotografije i tekst, a pola godine je otišlo na urednički dio i dizajn knjige. Budući da je projekt financiran od strane Memorijalnog centra Lipa pamti, imali smo zadani rok u kojem smo morali biti gotovi, a idealno bi bilo da je samo urednički dio trajao godinu i pol. Ideje moraju odležati neko vrijeme, i treba donijeti puno odluka… Dvije i pol godine bi recimo bile taman, što je sigurno više vremena nego što mnogi misle da je potrebno za izradu takve knjige.
Uživaš li i u tom uredničkom djelu posla ili je to samo nešto što moraš odraditi?
To mi je zapravo najteži i najdraži dio projekta. Za ovaj projekt sam imao uredničku pomoć Saše Kralja, htio sam na kraju provjeriti komunicira li projekt zaista ono što mislim da komunicira. Mislim da je važno imati još nekoga od povjerenja sa strane. Ali uživam u uređivanju, i volio bih to raditi i za druge ljude, mislim da sam dobar u donošenju uredničkih odluka kad su u pitanju tuđe fotografije. Međutim, kod nas ne postoji tržište za umjetničku fotografiju, ljudi se time uglavnom bave hobistički i dobiju onoliko novaca koliko je dovoljno za pokrivanje troškova izložbe ili knjige. Meni bi to bio posao iz snova – raditi na fotografskim knjigama, u smislu da mi neki fotograf donese svoj projekt, a ja u suradnji s njim to slažem u cjelinu.
Knjiga o Lipi se izvrsno zaokružila kao cjelina, i teško je reći što je prije nastalo, fotografija ili tekst, a međusobno se isprepliću prilično suptilno. Kako pristupiti obradi teme kada želiš izbjeći doslovnost? Koliko su takve stvari planirane, a koliko pristup moraš graditi spontano, na licu mjesta?
Ne volim doslovnost, pa već u startu ne moram puno razmišljati o tome, jer je to moj način razmišljanja, bilo da se radi o fotografiji ili nečemu drugome. Neovisno o tome, jako je delikatno, pogotovo u ovakvoj temi koja je dosta osjetljiva i već obrađivana. Zato smo Goran i ja ovdje još više htjeli izbjeći doslovnost i možda patetiku. Kontekst tragedije je zapravo više zastupljen u njegovim tekstovima, u fotografijama ga gotovo pa i nema, odnosno ima ga svugdje, ali je jako suptilan. Između teksta i fotografije postoje veze koje nisu vidljive na prvu, one koje su neprepoznatljive onima koji ne žive u Lipi, a dio njih je ipak očit. Hoćeš li neke stvari povezati ili ne ovisi o tome koliko ćeš se duboko upustiti u proučavanje.
Mislim da ljudima moji projekti ovako na prvu ili letimično pogledani nisu zanimljivi, to je rizik koji uzimam jer me to najviše zanima – ta dubina i slojevitost projekta – a o promatraču ovisi hoće li pronaći dublje veze, jer uvijek ih ima.
Znači li to da ti je kao autoru važniji narativ fotografije naspram njene estetike? Koji je taj omjer, koliko fotografiju hvataš očima i objektivom, a koliko mozgom?
Mozak tu zapravo radi puno više. Imam iskustva u fotografiranju, pa mi taj vizualni dio dolazi intuitivno. Često o tome ne razmišljam nego pokušavam u glavi sakupljati činjenice i ono što mi je važno, da bi iz toga proizašao razlog za odabir određenog motiva. Tek onda razmišljam o estetici tog motiva i procjenjujem može li postati i vizualno zanimljiv ili ne. Zna se dogoditi situacija gdje mi je nešto konceptualno ili idejno jako zanimljivo, a ispadne da vizualno to ne prenosi, i onda kreće žongliranje. Mislim da ne mogu u postotku dati odgovor na tvoje pitanje, ali važnije mi je konceptualno od vizualnog. Zapravo mi je najvažnije što fotografija komunicira, da ona nije dekoracija na zidu – zanima me kako proizvesti moment da s tim radom prokomuniciram s nekim tko ga gleda. Prenijeti ideju ili osjećaj, to mi je cilj. U knjizi o Lipi postoji recimo trideset tekstova i osamdeset fotografija, i svaki put kad otvoriš knjigu možeš ju pogledati različitim očima, tražiti nove poveznice i vraćati se unatrag. S druge strane, u novom projektu na kojem radim fotografija će na kraju biti najmanje zastupljena.
Na čemu sada radiš?
Projekt se bavi sjećanjem na jednu vrlo važnu osobu u mom životu, a to je bio moj nono. Međutim, moram pronaći način kako da ne napravim priču o meni i njemu nego priču o sjećanju. Ono što će mi biti važno je kako nekome tko uđe u taj izložbeni prostor proizvesti osjećaj koji ja imam kada razmišljam o njemu, neovisno o tome imali i oni takav odnos s nonićem ili ne, ali možda ga imaju s nekim drugim. Osim s fotografijama, puno ću raditi i s drvom, budući da je on bio stolar, a pisao sam i tekstove. U kasnu jesen bi prvi dio projekta trebao biti prikazan u njegovoj štali, ideja je da bude site specific instalacija, a u Kortilu će iduće godine biti veća izložba i prikaz cijelog rada.
Kako gledaš na svoj umjetnički rad u usporedbi s onim komercijalnijim? Ima li razlike u pristupu?
Trudim se da je razlika što manja, ali razlika postoji. Kad radiš umjetnički projekt, nemaš rokove i okvire, a komercijalni projekt ti ipak daje granice. Neovisno o tome, trudim se da moj autorski pristup izlazi kroz sve – ta nedoslovnost, a kada pričamo o videu i trajanje kadra, volim da je sve generalno sporije. Nastojim i kroz komercijalni rad dobiti tu dozu konceptualnosti. Zato mi je bilo zanimljivo raditi za kazalište, gdje imaš zadane okvire, ali uvijek na različite načine možeš fotografirati predstave. Mislim da me zbog takvog pristupa ljudi onda i zovu, što je odlično, ali i nije – jer na današnjem tržištu, ljudi pretežno tako nešto ne trebaju, često žele nešto što je prvoloptaški i brzo probavljivo.
Koje su ti neke od neostvarenih želja i ideja, vezane za suradnje ili neki specifični izlagački prostor?
Zanimljivi su mi vaninstitucionalni prostori. Tako sam bio uredio galeriju u bivšem Ribooku, gdje sam imao i izložbu, jer mi nijedan drugi prostor u Rijeci nije pasao za projekt. Htio sam da se ljudi kada ušeću u tu galeriju osjećaju kao doma. Generalno prvo stvorim neki rad, i onda tek razmišljam kako da iskoristim najveći potencijal tog rada. Ne prilagođavam rad prostoru, nego prostor radu. Što se ostalog tiče, zanima me i tekst, i pokušat ću ga ukomponirati u ovaj projekt o memoriji. Zapravo sam sad na taj novi projekt jako fokusiran, pa mi je teže razmišljati o nekim drugim idejama ili suradnjama. Nonotova štala je prvi sljedeći izazov.
Opstaje li uopće u Rijeci taj neki duh zajednice kreativaca koji se osjetio u svojevremenom uzletu Kombinata?
U sklopu Kombinata sam pokrenuo Razgovore o fotografiji, gdje sam htio stvoriti zajednicu fotografa koji mogu razmjenjivati ideje i pomagati jedni drugima, da nam netko nešto otkrije… Opet ćemo takve razgovore imati uskoro u Kortilu, pa ćemo vidjeti. Jer tada smo uspjeli skupiti tu zajednicu, i onda se 70% ljudi u kratkom periodu iselilo iz Rijeke. Ali danas postoji i problem nedostatka vremena. Događa se stvarno puno stvari u Rijeci, koliko god ponekad mislili drugačije, a ljudi su okupirani privatnim životima i hobijima, teško ih je danas skupiti na jednom mjestu. Svi se negdje žurimo, sve mora biti danas, i s poslom i s projektima… Imamo vremena, a svi se pretvaramo kao da ga nemamo.
Zato mi je kod tvojih fotki divno što prikazuju ono što vidimo kada usporimo, nešto što je stalno tu kraj tebe i miruje dok prolaziš kroz život.
Da, to su momenti kada usporiš, a meni ti momenti čine život životom. I 90% mojih fotografija nije okinuto, nego je u iskustvu – u razgovoru s obitelji i prijateljima, proživljavanju trenutka umjesto da ga bilježim. Tu skupljam motive, na neki način radim fotografije koje se ne vide. I onda kad prava fotografija i nastane, u njoj je sabrano sve ono što sam radio bez fotoaparata. Iskustvo života je to što želim u njima prikazati, ili taj dio koji ga sačinjava ali ga svi znamo uzimati zdravo za gotovo, a zapravo je najvažnije.
Istaknuta fotografija: Tanja Kanazir
#Fotografija #Goran Ferčec #intervju #Izložba #Karlo Čargonja #Lipa pamti #Nakon zadnji aprila
