Bilo da nas asociraju na crkvenu zvonjavu, zvončare ili božićno vrijeme, zvona su univerzalni simbol i jedan od najstarijih instrumenata na svijetu, prisutna kroz mnoge kulture i u različitim kontekstima. Povijesno su vezana uz religijske rituale, što se zadržalo do danas, ali mogu poprimiti mnoge različite funkcije i značenja. Upravo su čin zvonjenja i njegova kulturna relevantnost bili u fokusu istraživanja drugog umjetničkog laba koji se održao u sklopu ovogodišnjeg programa festivala TranziT, od 7. do 9. studenog. Lab jednostavnog naziva „The bells“ (Zvona) vodili su inozemni umjetnici James Riordan iz Galwaya (Brú Theatre) i Marie Gil iz Lisabona (Teatro do Silencio), a sudjelovalo je devetero lokalnih izvedbenih umjetnica i umjetnika. Gil i Riordan ove su godine uspostavili suradnju kroz zajedničko stvaranje nove predstave u kojem se bave raznim varijacijama značenja zvonjenja, a proces istraživanja žele produbiti radeći s lokalnom zajednicom kako bi pronašli nove inspiracije, mitove i zvona iz lokalne tradicije Rijeke i okolice. Kroz prizmu kazališne umjetnosti, zvuk zvonjave zvona promatraju kao ritualni i svečani čin koji priziva sam početak nastanka teatra, ali također istražuju simbolička, povijesna i osobna značenja zvona te načine kako ih prevesti u izvođački materijal. Rezultate trodnevnog rada u istraživačkom labu polaznici su prezentirali publici 9. studenog u Exportdrvu.
U širokom i otvorenom prizemlju zgrade, na sceni između dvije gledališne tribine, dočekuju nas tri izvođačice u dijagonalnoj liniji (Ivana Peranić, Jana Kacar, Iva Magaš). U svakoj ruci drže po jedno zvono te započinju ponavljajuće pokrete rukama uz torzo naprijed-nazad unakrsno, nagnute unaprijed i savijenih koljena, sinkronizirano ispunjavajući prostor zvonjavom. Takva postura tijela i pokreti ruku kao da prikazuju parove zvona kakva najčešće vidimo na crkvenim tornjevima, ali svojim trajanjem i pravilnim ritmom, prenose nas u meditativni zvučni krajolik ispunjen specifičnim zvukom zvona. Zajedničkom zvonjavom u uvodnoj sceni, izvedba se jasno, jednostavno i efektno otvara motivu zvona kao tematskoj i zvukovnoj okosnici ovog istraživanja.
Publika se zatim seli u potpuno drugačiji prostor, skučenu dvoranu za kino-prikazivanja, gdje se izvođač (Jasenko Šimac) već pri ulazu publike kreće u fluidnim, energičnim okretima i skokovima, dok pored njega na podu vidimo nešto veće zvono na užetu, onakvo kakvo goveda imaju oko vrata. U stankama između plesne improvizacije progovara o mjestu iz kojega dolazi, Kastvu, njegovoj povijesti i tradiciji, u donekle poetičnom stilu. Poveznica sa zvonima u ovoj su sceni neizostavni zvončari i njihova magična funkcija u pokladnim tradicijama ovoga kraja. Iako su danas čuvari pučke tradicije i turistička atrakcija, nabijenost koju stvara ples zvončara (kojega je izvođač utjelovio) ne jenjava kroz godine i stoljeća. Ritualnost tog čina, uz buku i zajedništvo skupine koja simbolički obilježava kraj zime, skori dolazak proljeća i obilja kojeg donosi, svoju težinu duguje upravo zvonjavi koju zvončari stvaraju pokretom tijela. Zvona u ovom kontekstu označavaju snagu i zastrašivanje (“zlih” prirodnih sila), ali i nadu u bolje sutra. Ova scena, koja unosi dimenziju lokalnog običaja i snažnog kolektivnog identiteta, usmjerava izvedbu ka osobnim, individualnim pričama izvođača/ica koji se nižu u sukcesivnim scenama.
Njihova životna iskustva vezana uz zvona i zvonjavu upravo su okvir kroz koji su polaznici laba, poniranjem u svoja sjećanja, istraživali razna značenja zvona i razvijali ovu pokaznu izvedbu. Od lokalnog kolektiva se perspektiva sužava ka obiteljskom, kroz iduću scenu u kojoj izvođačica (Nives Soldičić) iznosi priču o jednom malenom zvonu koje se kroz generacije žena prenosi u njenoj obitelji, kakvo upravo drži u ruci. Dodatni sloj ove scene je poveznica s Božićem, što jasno daje do znanja jer publiku na katu Exportdrva dočekuje uz pjesmu „Zvončići, zvončići“ i potiče na zajedničko pjevanje. Od masovnih i zastrašujućih zvona zvončara vrlo brzo smo došli do sasvim drukčijeg značenja u radosti Božića, zajedništvu obitelji, mekoći i intimi, no ono što te naizgled različite asocijacije povezuje je nada, vjera u nadolazeće, u bolje sutra, plodnu godinu, novi život, bolji svijet. U oba se primjera zvona mogu protumačiti kao markeri prijelaza, što se najzornije očituje u zvonjavi kojom se obilježava nečija smrt.
S mosta na katu publika gleda dolje na izvođačicu (Jana Kacar) u idućoj sceni, koja je svoje značenje zvona pronašla u pop-kulturi, iznoseći sjećanja na serijal knjiga koji je čitala. U njoj lik čarobnice koristi zvona kako bi svojim tijelom pokrenula magične sile i njima kanalizira svoje moći. U svom izlaganju na engleskom izvođačica zapravo koristi izraz ‘necromancer’ što je specifičniji izraz za čarobnicu ili vješticu. Sadrži korijen grčkih riječi nekros (mrtvac) i manteia (proricanje), pa zapravo označava osobu koja koristi nadnaravne moći za oživljavanje mrtvih ili komunikaciju s njima. Ovdje se zvona opet mogu povezati sa samom vezom između života i smrti, s onostranim i mističnim.
Sasvim drugo, ovozemaljsko značenje zvona ponudila je izvođačica (Iva Magaš) u sceni kojom nas vodi od mosta, kroz karate pokrete, sve kroz kat i stepenište do prizemlja. Njena je osobna priča, priča o borbi i trudu pri ostvarivanju sportskih uspjeha, a zvono je zvuk koji označava kraj meča, pobjedu ili poraz. U posljednjoj se sceni vraćamo gle je izvedba i počela, a izvođačica (Ivana Peranić) također asocijaciju zvona izvlači iz mladosti, točnije iz djetinjstva. Svojom nas pričom o praporcima kojima su kao djeca u vrtiću istraživala prva izražavanja zvukom, vraća nas u dječju nevinost i priziva radost jednostavnosti, a povod je opet zvuk zvona. Zanimljiva je asocijacija na šumu i jelena koji je u njoj budio taj zvuk, opet unoseći dozu mističnosti i onostranog. Ako je sva materija zapravo zgusnuta vibracija, zvuk itekako može utjecati na ljudsko tijelo, u čemu se možda krije značaj zvona kroz povijest. Naoko jednostavan čin zvonjenja polaznici laba i njihovi voditelji u samo su nekoliko dana dekonstruirali i razvili eksperimentalnu izvedbu kroz različite narative, omogućivši gledateljima da s njima urone u razne varijacije i značenja zvona što je dovelo do osjećaja začudnosti i fascinacije. Zainteresirani su nakon prezentacije mogli ostati na moderiranom razgovoru kojega je vodila Klara Peranić, što je bila odlična prilika da publika sazna više o radu voditelja te iskustvu polaznika. Nadam se da ćemo imati priliku i gledati finalni rezultat ovog istraživanja u obliku cjelovite predstave, možda kao gostovanje na budućem izdanju Festivala TranziT. Festival ovaj tjedan nudi još dvije predstave uz radionice s publikom, Pobuna Sold Out Kazališta Bulić i Geometrija daha Zagrebačkog plesnog ansambla, koje je svakako šteta propustiti.
Polaznici istraživačkog laba „The bells“: David Gojković, Ariana Grozić, Jana Kacar, Anđela Lukač, Iva Magaš, Hava Odobašić, Ivana Peranić, Nives Soldičić, Jasenko Šimac.
Istaknuta slika: Milan Đekić
#James Riordan #Marie Gil #The bells #Tranzit #zvona
