U samom centru grada, smjestila se ulica čiji su gabariti definirani stambenom arhitekturom različitih stilova, od historicizma 19. stoljeća do međuratne arhitekture 20. stoljeća. Impozantna pročelja, velike kvadrature stanova kao i neposredna blizina centra grada, govore o nekadašnjem životu riječkog „višeg sloja“ unutar Dežmanove ulice. Danas je to tiha i mirna ulica u centru grada u kojoj se većinom nalaze zubarske ordinacije i stambene jedinice, uz pokoji apartman. U društvu plombi i zubarskih termina, nalazi se i atelje riječkog umjetnika Klasa Grdića. Smješten u prizemlju zgrade, s ulazom koji direktno „gleda“ na ulicu, atelje, kao da čeka prolaznike i posjetitelje da uđu na razgovor o umjetnosti ili životu. Klas Grdić poznat je riječkoj umjetničkoj sceni još od sredine 80-ih godina 20. stoljeća, kada je izlagao s umjetničkom grupom „Pet R“ u Guvernerovoj palači 1985. Kao krunu desetljeća, treba svakako spomenuti skupnu izložbu „Geofigurazione“, na kojoj je izlagao sa Zlatkom Vrkljanom i Dušanom Jurićem u Trstu 1989. Od tada pa do 2011. Grdić je stvarao svoj opus ostajući vjeran osobnoj životnoj filozofiji. Nije nikada volio klasifikacije, povijesno umjetničke „ladice“ – to je prepustio drugima. Drvo, akrilne i pastelne boje osnovne su komponente Grdićevih radova, s pomoću kojih manifestira nadrealne scene i portrete. U svojoj srži kolorist, nemoguće je ne primijetiti igru toplih i hladnih boja u njegovim radovima, bilo na drvu ili platnu. S riječkim pjesnikom i umjetnikom Igorom Večerinom i glazbenikom Sinišom Vukotićem 1990. pokreće umjetničku organizaciju Poet teatar, u sklopu kojega počinju održavati takozvane „poetske mise“ kao čin glazbenog-scenskog performansa. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, izlagao je u inozemstvu, kao i na svim većim izložbama i bijenalima u Hrvatskoj, počevši od Bijenala mladih u Rijeci, Salona mladih u Zagrebu, Međunarodne izložbe crteža, izložbe Nove hrvatske umjetnosti, pa sve do Međunarodne izložbe FONA. Svojom pojavom neizostavna je ličnost riječke i hrvatske umjetničke scene. Uz kavu i laganu muziku, koja je dopirala s kineske kopije američkog ratnog radija iz 2. svj. rata, popričali smo o današnjem statusu umjetnika, sceni u Rijeci i njegovom opusu.
Prošlo je 13 godina od kada ste imali zadnju samostalnu izložbu u Malom Salonu 2011., odnosno u MMSU. Jeste li uzeli pauzu od umjetnosti?
– Za svaku novu izložbu, odnosno produkciju radova, treba mi novaca. Recimo, za moje radove ja trebam platiti stolara da mi napravi okvire, jer su oni sastavni dijelovi mojih radova. Također, ne mogu izložiti dva rada, ciklus mora imati smisla. Da bi ja financijski živio od umjetnosti, ja moram svaki tjedan otići u Zagreb posjetiti ljude, galerije, ostavit radove, a u Rijeci nema „baš – baš“ galerije koja prodaje slike.
Kako Vi gledate na status slobodnog umjetnika?
– Ja imam status slobodnog umjetnika. Dobro je to što Hrvatska zajednica slobodnih umjetnika, kad te prime, ti daje staž i imaš zdravstveno. Nemam plaću, ali danas sutra ću ići u mirovinu i imam nekakvu zaštitu. Također, svake četiri godine moraš imati određeni broj samostalnih i žiriranih izložbi u prostorima koje oni smatraju relevantnima – recimo u Rijeci to su Galerija Kortil, MMSU, Galerija Klović i tako to je to, ja mislim. I tako, ja ti jednom shvatim da mi nedostaje jedna žirirana izložba za prijavu, a ne mogu ni samostalnu izložbu napravit odmah preko noći, i što sad? Nazovem ti ja njih u Zagreb, i oni mene pitaju „kada sam imao prvu izložbu u nekom prostoru koji vrijedi?“ Sjećam se da smo nas pet (grupa 5R) imali izložbu 1985. godine, u Guvernerovoj palači, odnosno PPMHP, ali nisam znao da li oni smatraju to valjanim. No, 1987. sam imao izložbu u Modernoj galeriji u Rijeci, i kažu mi da ako je prošlo više od 30 godina, od prve izložbe, onda nema problema s prijavom. Ja se ionako spremam, za par godina, ići u mirovinu.
Kakvo je stanje na tržištu umjetnina u Rijeci? Postoji li uopće ozbiljan koncept prodaje u Rijeci?
– Rijeka nema prodajnu galeriju. Mi smo provincija; sva sjedišta firmi, sve institucije, muzeji, ljudi pa i tržište – sve je u centrali, odnosno u Zagrebu.
Drvo Vas prati od početka karijere? Ono zauzima primat u Vašim radovima?
– Da, ali, prije drva, prvi rad sam napravio od aluminija. Bilo mi je palo na pamet da bi mogao raditi kombinacije s drvom i aluminijem. To ti je Liljana Domić nazvala pikto plastika. Volim s drvom radit. Radio sam ja i sa staklom, jer me je zanimalo kako naivcima sve slike izgledaju „svježe“ na staklu. Tako da sam bio napravio par slika, ali sam prestao jer se to jako lako razbije tijekom transporta. Imao sam prvu izložbu u Pazinu i tri slike su mi popucale na putu, a kako ću ih popravit. Radio sam i radove od kartona, te sam tako postepeno došao do drva. U radovima koristim mekano drvo, jer ne radim namještaj, nema potrebe da mi radovi budu tvrdi kao ormari i ladice.
Primjećujem da na svojim radovima dosta implementirate riječi, odnosno svojevrsne poruke?
– Da, volim pisati. Poznavao sam jednu umjetnicu, a i na faksu sam se susreo s time, koja je proučavala zvuk i kako on djeluje na ljude. Tako sam se počeo zanimati za pretvaranje riječi u zvuk. Naprimjer, napišem riječ „volim te“ i onda to pretvorim u zvuk: „vavvanana“, a isto tako neću napisati riječi „volim te“ već „sonda sen“. To ti je vokalna igra.
Između svih ovih kataloga, koji se nalaze u ateljeu, vidim i da ste imali izložbu u Osijeku 1992. Kakav je osjećaj otvoriti izložbu za vrijeme rata?
– A kako je bilo, bombardirali su, jebiga.
Jeste li se ikada zamišljali kao „štafelajni slikar ulja na platnu“, nekakav stereotip slikara?
– Ne, ne, prije svega ja ti volim brzo radit, a ulje dok se osuši – i mi ćemo se sušiti. Dok akrilik, od kad se pojavio, puno je trajniji. Također, za 50 godina ulje ti potamni, akril ne. One slike što ti gledaš po muzejima su puno tamnije nego u originalu.
Kada ste krenuli izlagati? Krajem 80-ih ste imali jako plodonosan period, što se tiče stvaranja radova, ali i izlaganja?
– Ne. Prije… Točnije 1984. sam počeo izlagati. U Rijeci sam završio za profesora likovne umjetnosti: bili su mi profesori Butković, Diminić, Matejčić…
Jeste li ikada imali potrebu otići iz Rijeke? Jeste li živjeli negdje drugdje?
– Ovako, sredinom 90-ih u Zagrebu su me bili primili na Bijenale Mladih, a u Rijeci su me odbili. Onda su me bili primili na Zagrebački salon, a u Rijeci me još nisu „prihvaćali“. Uglavnom, ja sam negdje od 1988. godine u Zagrebu bio više napravio, po pitanju svoje karijere, nego u Rijeci. Kasnije sam s Berislavom Valušekom i Brankom Cerovcem radio izložbe u Rijeci. Živio sam par godina u Zagrebu.
Prije su Vas prihvatili u Zagrebu, nego u Rijeci?
– Znaš kako se kaže: Nikada ne budi prorok u svome selu. Kako sam spomenuo kasnije mi se počela javljat lokalna scena. Jednom su me pitali, nikada neću zaboravi: „Što si ti dobio nagradu Kabineta grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti?“, ja odgovorim jednostavno: „da“. Što da ja sad tu govorim? Prodao sam dosta radova u svoje vrijeme, ali to je bilo sve izvan Rijeke.
Je li vas to ljutilo?
– A u Zagrebu mi je bilo uspjelo, a ovdje me nisu primali. Poslije su se oni uhvatili mene.
U određenim radovima koristite kršćanske motive. Religiozan ste čovjek?
– Ne, nisam niti kršten, ali ti motivi ulaze u moju umjetnost na drugi način, nikako religiozan.
Kako danas gledate na period kada ste Vi započinjali? Koje su najveće razlike koje primjećujete u načinu života?
– U ono vrijeme (smijeh), još dok nije bilo interneta i toliko mobitela, ljudi su izlazili, pa sam ih tako i upoznavao – ja sam prodavao slike u Rijeci, nije da nisam. Dobro, ja sam isto trebao stavit slike na web stranicu pa da ljudi mogu vidjet, ali ono što ti hoću reći, u Zagrebu ima puno više galerija, veliki je grad, više ljudi automatski znači i veća scena i to je jednostavno to. U jednom trenutku sam bio „dekintiran“ i nisam više mogao priuštiti odlazak u Zagreb.
Recite nam par riječi o Vašem prijateljstvu s Igorom Večerinom, poznatim riječkim književnikom?
– Izdao je knjige i umro. Tiskana mu je zadnja zbirka pjesama te je umro tri mjeseca poslije. Nastupali smo u ZKM-u, Gavelli. Riječki književnik, koji je izdao 5,6 knjiga pjesama – u Zagrebu ga znaju, u Rijeci ga znaju. Ja sam mu mislio posmrtno napraviti jedno predstavljanje knjige. Inače, radili smo u tandemu male predstave – poetske misli, tako je on to zvao. Znači, Siniša bi napravio muziku, Igor bi recitirao uz muziku, a ja bih napravio scenografiju. Radio sam i ilustracije za njegove knjige.
Recite nam malo više oko Vašeg angažmana u scenografiji?
– To ti je bila predstava/akcija u Meštrovićevom paviljonu. Meri Lukanić je napisala monodramu Katarina Zrinska. Napravio sam tu jedinu scenografiju od većih „ozbiljnijih“ projekata. Nisam se više poslije pretjerano bavio scenografijom.
Nemoguće da niste nigdje izlagali u zadnjih 13 godina?
– U isto vrijeme kada je bio EPK 2020 u Rijeci, dobivam poziv iz Kranja u Sloveniji, za sudjelovanje na izložbi. Organizirali su izložbu s umjetnicima iz svih krajeva svijeta, iz 19 država – e to je trebao biti EPK. Pisalo je da nema otvorenja, zbog pandemije, ali je bilo izloženo u prostoru, izložba je bila otvorena. Oni su to sami financirali i organizirali. Ljudi su napravili izložbu bez ikakvih pretenzija, da se uživa u umjetnosti. Recimo, zadnje što sam radio – ofarbao sam drvene avione za izložbu u Portugalu, koju je organizirao Toni Politeo. Znači, Toni bi poslao bijeli avion, dvokrilac raznim umjetnicima da ga ofarbaju ili što će već raditi s njim i onda ga oni njemu nazad pošalju. Ako si konceptualista možeš zabit čavao u njega. Još prije lockdown-a ili taman za vrijeme, je bila održana izložba u Zračnoj luci Franjo Tuđman. A za izložbu u Portugalu smo se nedavno čuli, te još uvijek čekam da mi pošalje katalog s izložbe.
Planovi za budućnost?
– A čuj, već sada treba počet planirat izložbe za 2025., tako da ćemo vidjeti. Bolestan sam bio, imam taj KOBP (kronična opstruktivan bolest pluća) i teško mi je uopće očistiti atelje. Imam problema s vlagom, tako da ovdje po zimi ne mogu raditi, također nemam niti snage dugo na nogama stajati – mogu ja napravit jedan rad, ali da ću sad ić pilit drvo za velike i teške okvire – teško. Imao sam plan radit radove manjih formata bez okvira, ali za koga? Danas su ti u modi instalacije, performansi, multimedijalna umjetnost – to je sada to.
I za kraj, stanje u Rijeci?
– Kokos (smijeh).
Fotografije: Aleš Suk
