U četvrtak, 14. rujna u Kockici Muzeja grada Rijeke, u 19 sati otvorena je izložba Kolekcija Vugrinec: Metamorfoze figurativnog (1880.-1970.). Riječkoj publici predstavljeni su klasici hrvatske moderne, koji su pri tome dio jedne izvaninstitucionalne priče. Tijekom proteklih dvadeset i pet godina, izoštrenim fokusom i kolekcionarskom ustrajnošću, Davor Vugrinec sakupio je brojna od kapitalnih djela hrvatske moderne umjetnosti. Ovim povodom, izložbeni prostor Kockice se transformirao u vremeplov koji vodi publiku kroz 90 godina povijesti domaće likovne i kiparske umjetnosti. Na svečanom otvorenju govor su održali: Vinko Ivić, v.d. ravnatelj Muzeja grada Rijeke, Ema Makarun, autorica izložbe i viša kustosica, Zvonko Maković, povjesničar umjetnosti i Marko Filipović, gradonačelnik Rijeke.
– Ova kolekcija svakako je važna u nacionalnom smislu i može parirati fundusima modernih galerija. Upravo je povod ovoj izložbi bio otkup dva rada jednog virtuoza hrvatskog krajobraznog slikarstva, Mencija Clementa Crnčića. Nakon što smo od gospodina Vugrinca otkupili ta dva rada za fundus našeg Muzeja i znatno ga obogatili, počeli smo razgovarati upravo o ovoj izložbi i to je bio početak – izjavila je tijekom govora autorica izložbe Ema Makarun.
– Davor Vugrinec je nespecifičan kolekcionar, sigurno jedan od naših najboljih kolekcionara, koji sakuplja djela od kasnog 19. stoljeća, pa sve do suvremenih. Izložba je fokusirana na figurativno, tu nema apstraktnog. S druge strane Vugrinec može sutra u Splitu ili Osijeku otvoriti izložbu apstraktne umjetnosti u Hrvatskoj koja će isto imati 90 vrhunskih djela, što govori da je to zbirka koja je nastajala smišljeno, konceptualno vrlo precizno i igra ulogu, na neki način, jednog alternativnog muzeja moderne i suvremene umjetnosti – izjavio je Zvonko Maković te nastavio: Vas će na ulazu dočekat djelo koje je vezano za Rijeku, to je remek-djelo hrvatske umjetnosti 20. stoljeća, slika Crtač Lea Juneka iz 1940., nastala u Parizu za vrijeme okupacije te je poslana u Zagreb, gdje je bila izložena i ostala do 1943./1944., kada je bačena. Bila je na jednoj hrpi otpada, pjesnik Radovan Ivšić ju je skupio i slika je ostala u Zagrebu gdje su joj se divili svi koji će stvarati temeljem moderne i neoavngardne umjetnosti poslije Drugog svjetskog rata. Ali zašto je važna za Rijeku? Rijeka je imala 1954. jednu veliku i značajnu izložbu koja će u povijesti umjetnosti, ne samo hrvatske nego i jugoslavenske, biti vrlo važna. Tadašnji ravnatelj galerije Boris VIžintin, napravio je s velikim kustoskim timom izložbu koja se zvala Salon 54 i gdje je bila prvi puta nakon 1940-ih izložena Junekova slika. Prema tome, ona je svoju prvu afirmaciju stekla upravo u ovom gradu, u Rijeci, gdje je mi na izložbi stavljamo na čelno mjesto da vas dočeka.
Izložbu je otvorio gradonačelnik grada Rijeke Marko Filipović: Drago mi je da vidim ispunjen perivoj Guvrenerove palače i da je interes za ovu izložbu zaista velik i ne samo Riječanima i Riječankama, već i našim dragim gostima. Drago mi je da nakon Ljubljane, Zagreba i Osijeka, Rijeka ima priliku biti domaćin ovoj izložbi. Uživajmo u ovoj predivnoj riječkoj večeri, jer vrijeme se mijenja i postaje tipično riječko, tako da više neću duljiti sa govorom. Uživajte.
Radovi postavljeni u prizemlju – neka od kapitalnih djela hrvatskog impresionizma i simbolizma – uvode nas u formiranje hrvatske moderne krajem 19. stoljeća. Riječ je o djelima Vlahe Bukovca, Emanuela Vidovića, Mencija Clementa Crnčića, Mirka Račkog i ostalih važnih aktera toga razdoblja. Predstavljeni su i đaci münchenskog kruga s početka 20. stoljeća – Miroslava Kraljevića, Oscara Hermana i Vladimira Becića. Nastavljaju se hrvatski ekspresionistički dometi, neki od kojih gu Gecanov Cinik (1921.) i Uzelčeva Magdalena (1921.) te realizmi dvadesetih poput Mišeova Dalmatinskog pejzaža (1924.) ili Becićeva Pejzaža s mostom (1925.). Idejna cjelina prvog dijela izložbe završava odabranom prijelomnicom hrvatske likovne umjetnosti dvadesetog stoljeća, Crtačem (1940.) Lea Juneka.
Poslijeratna umjetnost prikazana je na prvome katu i nastavlja se na Zemljaše i radove socijalne tematike započete još u tridesetim godinama prošloga stoljeća. Jedini je imperativ pri odabiru djela za izložbu bio da pripadaju figuraciji, što se dolaskom enformela i novih likovnih tendencija nametnulo kao „izazov“. Pojedini će autori i u poslijeratnom razdoblju ostati čvrsti zagovornici figuracije, kakav je bio Krsto Hegedušić, a na izložbi vrlo značajno mjesto zauzimaju dva njegova djela iz tog vremena, Liqueur Foxy (1958) i Jutro dimnjačara (1964.). Drugi će slikari, poput Slavka Kopača, Alberta Kinerta ili Ive Šebalja, probijati granice i rastakati obrisne linije gotovo do neprepoznatljivosti, zadržavajući pritom figurativnu osnovu.
Usporedno sa slikarstvom, donoseći priču o kiparskim dosezima u promatranom razdoblju, izložena su i djela značajnih kipara hrvatske moderne Ivana Rendića, Roberta Frangeša Mihanovića, Rudolfa Valdeca, Branislava Deškovića, Ivana Meštrovića i drugih pa sve do odabranih predstavnika poslijeratnog razdoblja – Milene Lah, Ivana Kožarića, Vanje Radauša, Vojina Bakića, Dušana Džamonje, Koste Angelija Radovanija, Ksenije Kantoci, Branka Ružića i Ivana Lesiaka.
Izložba se može pogledati do 8. studenog 2023.
