Bez njega se ne može – bez njega se nikad nije moglo. Sam po sebi ne vrijedi ništa, a bačen je među ljude poput jabuke razdora. On je Mamon, demon, jedan od sedam prinčeva pakla. Jednom riječju: novac.
Doista, ništa se na svijetu ne može učiniti, a da se ne posegne za novcem. Njime se kupuje. On je mjera cijene svega – svakog proizvoda, čovjeka, duše, političke odluke, pa čak i vremena.
„Vrijeme je novac“, „Novac vrti gdje burgija neće“, „Novac ne smrdi“, „Ljubav prema novcu jest uzrokom svih zala“, „Kad je novac u pitanju svi su iste religije“, „Ako napraviš od novca svoga boga, proganjat će te kao đavo“, „Samo jedna klasa ljudi razmišlja više o novcu nego bogati, a to su siromašni.“
Sve ove izreke i poslovice vežu se uz istu stvar – materijalni predmet kojim naša civilizacija mjeri sebe: novac.
Ovdje, ipak, ne mislim pisati ni o povijesti novca kao takvog, ni o tomu kako je utjecao – ili još utječe – na hod ljudske povijesti. Ovo je priča o novcu kao uporabnoj vrijednosti našega kvarnerskog kraja: o mjerama i o cijenama proizvoda kakve su nekad ovdje bile.
U čemu je Kvarner nekoć obračunavao život
Jednom kad je zasjeo za vrat kvarnerskom čovjeku i počeo određivati njegovu budućnost, javio se pod imenom – mletački novac. Bilo je to u 13. stoljeću. Taj venecijanski novac u trgovačkom prometu pojavio se zajedno s venecijanskim mjerama.
Novčana jedinica toga vremena zvala se libra. Sadržavala je 20 soldina, a u jednom soldinu bilo je 12 denara. Osim soldina postojale su i druge vrste: bolonča, sitan novac neznatne vrijednosti, kao i beč (bezzo).
Od 15. stoljeća prisutan je mletački zlatnik, čija je vrijednost iznosila 6 libri i 4 soldina. Spominje se i dukat (zecchino), vrijednosti otprilike poput venecijanskog zlatnika, mada je znala varirati. Valja spomenuti i srebrni dukat, kao i forinte, koje su u velikom broju kolale u Primorju. Za forinte se koristio izraz rajnišk, jer je potjecao s područja Rajne.
Koristile su se i venecijanske škude i taliri, a novac iskovan u Nizozemskoj i Njemačkoj nazivao se Ongaro.
Forinta je u 17. stoljeću imala vrijednost od 6 libri, a libra 20 soldina. Odnosno: u jednoj forinti bilo je 120 soldina ili 80 krajcera, odnosno 240 beča. Kasnije se spominje i groš, a u jednoj je forinti bilo 20 groša.
Mjera za mjeru
Utezi toga vremena bile su libre: velika i mala. Prva je težila kilogram i pol, dok je težina male iznosila 750 grama. Postojala je i težina od jedne funte, koja je iznosila 56 dekagrama. Librica je bila jedna funta.
Za mjerenje žita koristio se metret, a za ulje mjera čabar (zabro). U jednom čabru bilo je 100 kvarata, a svaki kvarat sadržavao je jednu funtu i jednu unču.
Vino – vrlo profitabilna roba našega podneblja – mjerilo se u vedrima, emerima, urnama i spudovima. Vedro je sadržavalo 56 litara (u Rijeci 54 mezana, u drugim mjestima 60). U moggio (u nas u Primorju riječ je o mjeri žmu(l)j) stalo je 24 bokala. Bokal ili vrč imao je nešto manje od litre i pol.
U hektolitrima, kako danas uglavnom obračunavamo tekućine, u jednom hektolitru bilo je oko jedno vedro i 30 bokala.
Vrijednost novca
Cijene ondašnjeg vremena odražavale su vrijednost novca. Tako je, primjerice, u 13. stoljeću vrijednost jednog vola iznosila 8 libara, a kuću – onu ponajbolju – moglo se u 15. stoljeću u Rijeci kupiti za 100 dukata. Srednja cijena kuće iznosila je pedesetak dukata, a bilo je i mnoštvo takvih za 10 ili 12.
Jaja su se prodavala za 1 soldin. Spud dalmatinskog vina za 46, talijanskog za 50, kastavskog za 70, a domaćeg – iz Rijeke ili okolice – od 70 do 90 soldina. Na malo, vino se prodavalo po 8 do 10 soldina za bokal, a u 16. stoljeću cijena raste na 15 soldina.
U 15. stoljeću velika libra govedine (oko kilogram i pol) kretala se oko 1 soldin, a u 17. stoljeću narasla je na 3 soldina. U 18. stoljeću 1 spud vina bio je 9 do 10 libara; odojak 12 petica, janje 24 krajcera, kvarat pšenice (malo ispod 50 litara) 24 krajcera, a ista količina ječma 18 krajcera. Funta maslaca bila je 9, a funta sira 3 krajcera.
Nadničara se u 19. stoljeću plaćalo 1 forintu po danu bez hrane, odnosno pola forinte s hranom. Cijena spuda vina narasla je do vrtoglavih 10, a pšenice na 8 forinti.
Inflacija – vjerna pratiteljica novca – u dva je stoljeća povisila životne troškove nekoliko puta. Iz napisanog se vidi da je i onda, kao i danas, život bio određen skupoćom, inflacijom i obezvređivanjem novca.
Istaknuta fotografija The DK Photography/Unsplash
#Kvarner #novac #stare mjere
