Onima koji prate riječku alternativnu scenu, Kraj Programa dobro je poznato ime. Ovaj domaći pop-punk-rock bend svira, stvara i nastupa još od 2011. godine, a trenutni postav čine Đina Škulić (vokal), Ivan Brajković (gitara), Igor Klanfar (bubnjevi), Dino Ivelja (bas) i Luka Filipan (gitara). Od svog osnutka izbacili su tri albuma: „Kraj Programa”, „Ovdje Pripadam” i najnoviji „Ne pričaju o nama”, svirali su po Hrvatskoj i regiji, a ovaj su tjedan na svoju listu nastupa dodali i otvaranje koncerta Avril Lavigne u pulskoj Areni. Osim o dojmovima iz Arene – jer to nije jedini razlog zašto bi se trebalo pričati o njima – s Đinom, Ivanom i Igorom porazgovarala sam o počecima benda, procesu stvaranja i značenju novog albuma, promjenama na glazbenoj sceni i tome koliko su važni dobri međuljudski odnosi unutar benda.
Jesu li se slegnuli dojmovi s koncerta u Areni?
Đina: Mislim da se još uvijek sliježu. Bilo je odlično, puno bolje nego što smo mogli zamisliti. I dalje nam se javljaju ljudi, i to je nama osobno bio najveći moment u karijeri.
Igor: Meni se još nisu slegli, svako malo idem gledati slike i onda mi se vrati natrag taj feeling, neki nerealan osjećaj zbog cijelog ambijenta.
Gdje ste sve svirali dosad i možete li izdvojiti jedan nastup koji vam se baš urezao u pamćenje?
Ivan: Svirali smo po Hrvatskoj, u Sloveniji, Bosni… Regija, uglavnom. U Srbiji još nismo, ali sad nam se nakon nastupa javilo puno ljudi iz Srbije pa se nadamo da smo otvorili i to tržište.
Đina: U zadnjih par godina nismo previše svirali, ali ono što je meni bio najveći moment kad smo kretali je koncert u Banja Luci na Demofestu, to nam je bio treći nastup ikad i baš mi je ostao u glavi kao nešto veliko.
Igor: Meni je Karlovac ostao u glavi, svirali smo s KinoKlubom i Me As Well. Došli smo tamo bez ikakvih očekivanja, a onda se ispred pozornice odjednom pojavio trampolin, ljudi su svi krenuli skakati, divljati, totalni raspašoj od koncerta. A odličan mi je bio koncert i tu u Exportdrvu s Parafima, to je bio neki naš povratnički koncert nakon dulje pauze. Pripremali smo se, iako nikad nisi spreman, ali kad smo krenuli svirati samo je grunulo sve, dobili smo nakon toga i odlične komentare na svirku, i to mi je jedan od dražih nastupa.
Nedavno ste promovirali svoj novi album i u Palachu, dolazi li to s dozom pressinga ili je na domaćem terenu opuštenije?
Igor: Ja sam imao puno veći pressing u Palachu nego u pulskoj Areni. Tu su bili mjeseci i mjeseci pripreme, i s naše strane i od strane promotora, Distunea, i involviran si u svaki dio organizacije i sve je na tebi. Cijelo vrijeme razmišljaš koliko će ljudi doći, kako će biti, hoće li uspjeti… I zato se ne možeš opustiti sve do same svirke.
Ivan: Tjedan dana prije Palacha smo svirali Zagreb, Hard Place, i klub je bio skoro pa pun, a bilo je i puno nama poznatih ljudi. Ali kad smo se popeli u Palachu na stage… slažem se, nije bilo opušteno.
Rijeci je definitivno bio potreban povratak Palacha… Što mislite o trenutnoj koncertnoj ponudi i sceni, što se promijenilo u zadnjih desetak godina?
Đina: Kad smo kao mladi bend tek kretali sa sviranjem, bilo je puno mjesta gdje se možeš javiti i svirati, a i komunikacija s organizatorima je bila puno lakša. Čini mi se da je sada sve manje koncertnih prostora za klasične bendove, promijenio se fokus s bendova na izvođače koji dolaze s matricama ili DJ-em i slično, publika je naviknuta na to, a i organizatori ih više vole. Teško je doći do nastupa u ovo malo mjesta gdje je moguće svirati.
Koliko ste onda zadovoljni s vašom količinom svirki?
Igor: Ove je godine, pogotovo što se tiče planova, najbolje u zadnjih pet godina. Ide u dobrom smjeru, i mislim da bi ova godina mogla biti plodna – kako zbog novog albuma tako i zbog svega što planiramo raditi.
Đina: Nakon ovoga što se dogodilo u ponedjeljak dobili smo jedan kanal promocije. Inače nemamo booking agenta ni PR, sve radimo sami, tako da je teško doći do publike. Ali sada smo svirali pred 6,7 tisuća ljudi, dosta njih je prepoznalo našu glazbu, i to je najbolje što se moglo dogoditi u smislu promocije.
Znači li to da naslov novog albuma „Ne pričaju o nama” pada u vodu?
Igor: To smo mi namjerno napravili, sada pričaju o nama.
Đina: Tako je, obrnuta psihologija!
Naziv albuma i singl možda imaju takvu tematiku, ali kada bih morala izdvojiti dvije riječi koje povezuju tekstove svih pjesama bile bi to ‘sjena’ i ‘tišina’… Postoji li iza toga neka konceptualizacija ili je sve proizašlo spontano iz vašeg kreativnog procesa?
Đina: Budući da sam pisala možda najveći dio tekstova, i ja bih izdvojila baš te dvije riječi. To je album koji je bio dosta dugo u nastajanju, i u doba korone dok se nije moglo družiti niti svirati, tako da su neke pjesme stajale. To nam se prvi put tada dogodilo, da smo se vraćali pjesmama, i nismo u tom trenutku znali trebamo li nastaviti dalje samostalno, od početka radimo sve DIY, ili stati i izbaciti taj album. Možda smo išli u tom smjeru s „Ne pričaju o nama” – ovo je naš novi materijal, pa što bude – i na kraju je to ‘što bude’ ispalo super. Išli smo pisati kako se osjećamo.
Igor: Plan je bio napraviti generalnu tematiku sa svim tim pjesmama, i ona se nalazi negdje između života benda i privatnih života, kao zajednički čimbenici svega toga. Bili smo umorni od borbe s vjetrenjačama, pokušaja dogovaranja nastupa i neodgovorenih mailova, i za razliku od prethodnih albuma ovdje je ipak postojala linija vodilja i sve je gravitiralo prema tome da ispričamo neku priču.
Stekla sam dojam da se osim u bendu dobro slažete i privatno, da ste prijatelji. Koliko su vam važni dobri odnosi unutar benda? Teško mi je zamisliti uspješnu kreativnu suradnju u kojoj dijeliš ideje i daješ cijelog sebe, a da nemaš takvu podršku ili sigurni prostor. Pa ipak, ima bendova koji funkcioniraju i bez toga…
Ivan: Meni je to jako bitno, na to sam se naviknuo – uvijek sam u bendovima svirao s prijateljima. Tako je sve i počelo, nisam imao plan biti u bendu, ali ljudima koje znam je falio gitarist. Bio sam i u bendovima u kojima nije tako funkcioniralo, i to je trajalo jako kratko. Ako ćeš raditi na ovoj razini na kojoj mi radimo, gdje ipak ne ovisiš o zaradi od glazbe, mislim da je to poprilično bitan faktor. Mi smo cijelo vrijeme zajedno, i u tom smo okruženju sigurni.
Đina: Slažem se, u ovih trinaest godina koliko sviramo smo i odrasli zajedno, a nas troje smo od početka u bendu. Ta zrelost koju smo dobili kroz naš odnos u bendu i prijateljstvo sada je meni osobno na najvišoj razini. U Puli smo bili na ogromnom stageu gdje ti je sve nepoznato, ali ja sam znala da imam podršku iza leđa i da su to ljudi s kojima želim tamo biti. Znam da sam tu sigurna.
Mislim da se to i osjeti, i da je to jedan od razloga zašto vas ljudi toliko vole gledati uživo…
Vratila bih se sada kratko vašim tekstovima – zanima me jeste li se u početku premišljali oko jezika ili je to bila laka odluka?
Ivan: Plan je bio u startu da tekstovi budu na hrvatskom. U bendu u kojem sam prethodno svirao se izmjenjivao engleski i hrvatski i to bi znalo postati komplicirano. Osim toga, mi se fokusiramo na to da ćemo svirati u Hrvatskoj i ne planiramo imati turneje vani. Ako se nešto desi, super, ali to nismo planirali.
Đina: U pisanju tekstova mi ponekad nije lako pronaći hrvatsku riječ koju želim; melodije i harmonije su nam isto važne, pa sve treba dobro ukomponirati. Ali bitna nam je hrvatska publika i želimo doprinijeti hrvatskoj glazbenoj sceni.
Pa su vas tako prozvali i hrvatskim Paramoreom, a vi ste to jako dobro prihvatili i prigrlili, čak ste to stavili i na majice.
Igor: Nakon deset godina toga bilo je: ma ajmo napraviti majice.
A koliko je Paramore zaista utjecao na vaš zvuk?
Đina: U početku je svakako utjecao, ali sada više ne vidim poveznicu. Našli smo i druge elemente koji su nam fora, od metal dijelova do onih akustičnih, i to smo sve spojili i odmaknuli se od te čiste Paramore priče.
Ivan: Đina je na prvoj probi pripremila tri pjesme od Paramorea, tako smo se dogovorili, i u početku smo stvarno htjeli zvučati slično tome. Ali netko tko sluša širi spektar glazbe naš novi album ne bi povezao s njima. Osim ako je sve što uključuje taj žanr i ženski vokal Paramore.
Igor: Mislim da utječe i to koju boju kose Đina ima u tom trenutku. Kad je bila plava i kad smo jednom svirali u Zagrebu, postali smo hrvatski Guano Apes.
Osim majica s natpisom hrvatski Paramore, imate i drugi merch koji je stvarno predivan, pogotovo majice koje je dizajnirao Yan Kamov…
Ivan: Da, majice je dizajnirao riječki Yan Kamov, a kako smo dosad sve radili sami, Igor je na sebe bio preuzeo i majice. To bi uvijek ispalo dobro, ali sada smo to htjeli dati nekome tko nema veze s nama i tko će napraviti dizajn na temelju novog materijala. Tako smo mu poslali pjesmu „Ne pričaju o nama”, a on je napravio inicijalni draft s pticama koji nas je oduševio. Objasnio je da je odabrao slavuje kojima će zavezati kljun jer je to ptica koja lijepo pjeva ali je neugledna ptica, i tako je povezao svoj dizajn s pjesmom koju je poslušao.
Kako se može nabaviti merch, ali i svi vaši albumi?
Svi naizmjence: Za merch se najbolje javiti nama na bilo kojoj društvenoj mreži, a majica ima i u Dallasu. CD-i se mogu kupiti i u bilo kojem većem music shopu.
Kakvi su vam kreativni planovi? Album je vani, neke su uzbudljive svirke iza vas, daje li vam to motivaciju da odmah grizete dalje ili vam treba predah?
Igor: Za mene je album još odavno vani i već razmišljam u kojem bismo smjeru nešto novo mogli početi raditi…
Đina: Da, spremni smo da na jesen i nakon toga puno sviramo i istovremeno radimo na novom materijalu.
Ivan: Ovo nas sve definitivno tjera dalje. Bio sam umoran kad smo došli iz Pule, ali da sam morao ići svirati negdje idući dan i još tri dana za redom, ne bi mi bio problem. Dok smo radili na albumu, nismo mogli ništa bukirati jer nismo znali u kojem će smjeru sve otići, a nije bilo ni vremena. Mislim da ćemo za sljedeću godinu napraviti više prostora da se usredotočimo na svirke. Organizatorima će biti: evo opet mi, Kraj Programa iz Rijeke!
I za kraj kraj, ima li nešto što biste htjeli dodati?
Ivan: Voljeli bismo se samo zahvaliti svima koji su nam pomogli oko albuma, a i općenito svima koji nam pomažu od samih početaka, od Distunea i Charma do Dallasa. Neke stvari se ne bi desile bez određenih ljudi i svima njima hvala.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
#bend #koncert #Kraj programa #razgovor #Rijeka
