»Bludnicom smatra se svaka ženska, koja svojim tijelom za novac bludni život tjera« (Pravilnik o uređenju i nadziranju prostitucije).
Teško je vremenski odrediti kada je prostitucija postala osnova egzistencije nekih riječkih žena, ali se sa sigurnošću može reci da je to bilo vrlo davno. Možda još u rimska vremena. Na prostoru današnje Rijeke, na prostoru Starog grada, postojala je Tarsatica, rimski castrum. Nastala je kao vojna utvrda i polazna točka za daljnje prodiranje u unutrašnjost.
Kao i svaki pravi castrum Tarsatica je imala kupelj, balneu. Isprva su to bile jednostavne kupelji koje su služile za oporavak legionara riječke kohorte koji bi se po povratku s terena, iz sjevernih planinskih krajeva, tu na obalama Kvarnera rehabilitirali od teških vojnih obveza.
Uz brojnu vojnu posadu koja je rabila blagodati kupelji u sobe za znojenje i salone za masažu u posebno određeno vrijeme dolazile su žene i robovi.
U pomanjkanju sapuna vojnici su se koristili ljekovitim pijeskom, mastima i eteričnim uljima. Sve je bilo pripremljeno da se rimskog vojnika zadovolji kako bi sretno odlazio u ratne pohode.
Premda, dosad poznati, nalazi o antičkoj Tarsatiki ne govore u prilog postojanju lupanara, provincijskih javnih kuća, to, naravno, ne znači da prostitutke već tada u Rijeci nisu postojale.
Prvi pisani spomen prostitucije nalazimo u Statutu grada Rijeke iz 1530. godine (Statutum terrae Fluminis anno 1530), gdje »knjiga četvrta ili četvrti dio o izvanrednim prilikama« u svom petom članku pod nazivom »O TOME GDJE BLUDNICE MOGU STANOVATI« donosi:
»5. Naređujemo i određujemo, da sve bludnice, o kojima postoji javni glas i mišljenje, da su bludnice ili svodilje, imadu stanovati izvan gradskih cesta, i da ne mogu stanovati u kućama, smještenim kraj samih cesta, nego imadu stanovati na udaljenim mjestima, kod zidova grada Rijeke. I ako su bile zatečene, da na drugom mjestu stanuju, neka se kazne sa 10 libara svaka od njih i neka se izbace s navedenoga mjesta ili stana. I ako bi koja osoba u navedenim zabranjenim mjestima dala u najam nekom kuću ili stan spomenutim bludnicama, ili besplatno prepustila njima ili njihovim svodiljama, neka se kazne s 5 libara toliko puta, koliko je puta protivno učinila…«
Prostitutke su bile duboko prezrene od svojih sugrađana pa im nije bio dopušten pristup javnim igrama, plesovima i svetkovinama koje su se održavale u gradskoj vijećnici bilo u doba karnevala ili u nekoj drugoj prigodi. Sve “žene nepoštena života”, bludnice, tajne i javne, imao je satnik pravo izbaciti iz palače.
U povijesti Trsata ostao je zabilježen slučaj Margarete Baronove, kako to spominje župnik trsatski i povjesnik sušački dr. Andrija Rački (1870.—1957.), “žene zla glasa jer je mještani zovu »puttana publica«. Ista je uvrijedila svećenika Prospera Mošnjića nekim nepristojnim kretnjama – »sputtando nelle mani e dando ifighi«. Nju se moralo kazniti oštro, jer je, veli zapisnik, povrijedila »carattere sacerdotale«. To traži i Mošnjić, pa ističe pravdom, kako je on opće štovana osoba, tega časte ne samo »Tersachiani ma ancheper-sone nobili”. (Andrija Rački, »Prilozi za povijest grada Sušaka«, Sušak 1947.)
Bludnica Margareta na koncu bi osuđena na strogi zatvor »da nauči, kako se ne smije neoprezno lomatati jezikom«.
U drugoj polovici XVIII. stoljeća nemoral je zavladao Trsatom. Mnoge riječke bludnice, koje su riječke vlasti istjerale zbog razvratnosti, prešle su Rječinu i nastanile na Trsatu. Ojađeni trsatski župnik godine 1756. obraća se trsatskom kapetanu za pomoć jer da je “s te strane Trsat postao piccola Venezia”, misleći na onu dekadentnu Veneciju iz doba Giacoma Casanove. Trsatski kapetan Anton Zandonatti brzo je stupio u akciju i potjerao sablažnjive razvratnice izvan granica svoje gospoštije.
U okolici Rijeke na prijelomu XVIII. i XIX. stoljeća izbila je luetična epidemija, u puku znana kao škrljevska bolest (znana i kao sifilis, vrane, franca, francuzljiva bolest, francuska bolest, pogana bolest, stidna bolest, vrenjat…). Naziv »morbus Scherlievo«, »male di Scherlievo« dao je dr. Giovanni Battista Cambieri, riječki patricij i dobrotvor, te protomedikus Hrvatskoga primorja.
Bludobolja je došla iz Bosne i brzo se raširila Vinodolom, Gorskim kotarom i cijelom riječkom okolicom. Zarazila je Dragu, Krasicu, Kukuljanovo, naročito pak Škrljevo. Za sve je, a kako drugačije, bila okrivljena neka prostitutka Margica pa su neki okrstili i bolest njenim imenom.
Drugi su pak kazivali da je bolest stigla s francuskim vojnicima tijekom Napoleonovih vojni i proširila se u doba Ilirskih provincija. No, istina je pak da je bolest postojala i prije dolaska Francuza i da se bolest nije prenosila koitusom već zaraženom odjećom i priborom.
Stanovitu veneričnu bolest naši su ljudi imenovali imenom francuskim jer je u kolektivnoj svijesti naroda postojala predrasuda o promiskuitetu Francuza.
Podsjetimo, Rijeka je 1809. godine ušla u sastav Napoleonovih Ilirskih provincija, a još je 1703. godine trsatski sudac su, dio nekoj drskoj ženi, koja je uvrijedila svoju znanicu s »rufianka francusliva«. Osim toga 1737. godine održano je sudsko saslušanje koju sudski zapisnik titulira s »putana infrancofata«.
Početkom XIX. stoljeća bilo je zaraženo 4000 stanovnika ondašnje županije riječke. Iz Beča stigla je zapovijed o hitnoj intervenciji u cilju radikalnog iskorjenjenja zaraze. Čitava županija bila je podijeljena u 10 sanitarnih okruga, a u Martinšćici je otvorena bolnica s 200 kreveta. Godine 1800., na 15000 stanovnika, bilo je 4000 oboljelih.
Kada su 1809. godine stigli Francuzi, oboljelih je bilo još i više. Uspostavivši novu vlast, savjesno su nastavili rad svojih prethodnika. Upravitelj Ilirskih provincija maršal Marmont zauzeo se osobno za uništenje zaraze. Naime, pripremala se Napoleonova vojska protiv Rusije i lokalne vlasti novačile su domaće momke. Problem je nastao kada su shvatili da imaju strašno puno oboljelih od te zaraze. Općina lovranska, gospoštije fužinska i hreljinska pišu da je zaražen »najveći dio pučanstva«. Grobnički gradonačelnik javlja kako na Grobinštini ima »3000 oboljelih«! Vjerojatno se radi o dobronamjernoj laži kojom je grobnički »maire« htio poštedjeti mladiće ruske zime.
Nakon odlaska Francuza nastavilo se liječenje oboljelih. Austrijski car Franjo I. 1816. godine proputovao je ove krajeve da se na licu mjesta uvjeri kako se provode vladini zaključci. Još iste godine zabranjeni su svi plesovi, pa i u privatnim kućama, a 1818. godine preporučuje se često pranje i kupanje te nošenje donjeg platnenog odijela (panno sul nudo corpo)!
U Rijeci su otvorene dvije bolnice, kao i u Kraljevici. Na Sušaku je još od 1785. godine postojala bolnica s 228 kreveta. Nalazila se na današnjem Titovom trgu.
U idućem nastavku u srijedu pročitajte: PROSTITUCIJA U RIJECI (2): ŠPORKI STARI GRAD
#Prostitucija u Rijeci #Saša Dmitrović #Sušak #Trsat #Venezia
