Kakav je status slobodnog umjetnika u Hrvatskoj? Koliko se u posljednjih 20 godina promijenio sustav financiranja javnih potreba u kulturi? Koji je razlog formiranja nove udruge HDLU Zagreb u Zagrebu? Ovo su neka od pitanja na koja je svoje odgovore dala umjetnica Krešimira Gojanović koja na hrvatskoj likovnoj sceni djeluje punih 30 godina.
Krešimira Gojanović je članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, te slovenskog društva BMG za promociju turizma i umjetnosti. Bila je članica HDLU-a od 1993. do 2017., a 2015. s kolegama je osnovala novu strukovnu udrugu zagrebačkih likovnih umjetnika – HDLU Zagreb, u kojoj od 2015. djeluje kao predsjednica i voditeljica strukovnih projekata. Tijekom svojeg profesionalnog rada izlagala je u Hrvatskoj, Poljskoj, Njemačkoj, Bosni i Hercegovini, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi te Sloveniji.
Osim kulturne politike, bavite se i umjetničkim radom. Osim slikarstva i grafike, stvarate grafički, kao i web dizajn, fotografiju, ilustraciju i likovni marketing. U svojim radovima propitujete teme poput ekofeminizma i ženske duhovnosti koje uključuju drevne boginje, svećenice, neo-paganizam, vještice, redefiniranu mitologiju i arhetipove koji povezuju vremena i prostore, kao i moderne urbane legende koje su povezane sa životom umjetnika. Jesu li to teme koje Vas prate od Vaših studentskih dana ili ste ovaj vid stvaralaštva razvijali postupno, tijekom profesionalne karijere?
Ja radim na hrvatskoj likovnoj sceni već više od 30 godina, od ljeta 1993. kad sam diplomirala na ALU Zagreb i taj put je bio dugačak i vijugav te sam zaista imala vremena svašta probati. Imala sam sreću, na početku, da sam imala divne mentore tijekom studiranja na ALU Zagreb, poput profesorice Nives Kavurić-Kurtović i profesora Ante Kuduza u čijoj klasi sam i diplomirala. Kasnije sam završila i „specijalku” na ALUO Ljubljana (2010.) kod profesora Milana Eriča koji je također bio izuzetan umjetnik i pedagog te sam usavršavala ilustraciju kod sjajnog, na žalost pokojnog, profesora Zdravka Papiča. Svi ti ljudi koji su na mene pozitivno utjecali u mojem umjetničkom razvoju dali su mi dovoljno slobode da se tražim u svim smjerovima koji su me privlačili te su mi uvijek savjetovali i dobru literaturu kao i različite puteve i strujanja u kulturi i umjetnosti s kojima bih se trebala upoznati. Dosta sam istraživala i sama, bila sam radoznala, željna neprekidnog učenja, i bila sam slobodna kao samostalna umjetnica da putujem i nesputano otkrivam svijet oko sebe kako god mi je to padalo na pamet.
Oduvijek je tu, uz umjetnost, bila i neka „duhovnost”, naravno i uz feminizam, pa kad sam spojila te dvije stvari rano sam se počela pitati zašto su „bogovi” naše civilizacije samo muškog spola, zašto su svećenici bili samo muškarci, vječni „očevi i sinovi”? Gdje su u svoj toj „duhovnoj hijerarhiji” bile majke i kćeri? Počela sam istraživati te teme kroz jungovsku psihologiju, komparativne religije, različite svjetske mitologije, filozofiju, istočnjačke i zapadne duhovne prakse, ali i feminističku literaturu. Sve to što sam proučavala u svojim istraživanjima ja sam onda i slikala, odnosno crtala u vidu višegodišnjih ciklusa i crtačkih dnevnika, kao neku alternativnu „žensku povijest” unutar koje postoje „mudre žene”, majke i kćeri, od mitološke Perzefone i Demetre sve do današnjih dana, kada se žene mogu samoostvarivati u velikoj slobodi koju nisu imale naše babe i prababe. Ta je sloboda vrlo opojna i nagoni nas da puno toga probamo da bismo vidjele što sve možemo postati.
Ubrzo je krenuo i razvoj novih tehnologija. Internet je donio nove prostore djelovanja za umjetnike pa mi je dan znao započeti u tradicionalnom slikanju i crtanju, da bih kroz podne išla raditi na web stranicama i portalima koje sam kreirala. Brojne umjetnike sam upoznavala i razvijala umjetničke suradnje kasnije i preko društvenih mreža, metaforički skačući „iz dimenzije u dimenziju” , od virtualnosti do „uzemljenja” ideja u nekim realnim prostorima i obratno.
Također, u Hrvatskoj se nipošto ne može živjeti samo od slikarstva, odnosno likovne umjetnosti. Mi, profesionalni umjetnici, moramo se usavršiti u mnogim različitim poslovima, stalno se razvijati, učiti, pratiti nove tehnologije, puno toga isprobati, što danas savjetujem i mladim umjetnicima: što više toga nauče raditi, lakše će preživjeti i moći će s više slobode organizirati svoj život. Sloboda je ključna riječ, za žene umjetnice posebno, jer mi tek moramo otkriti svoje autentične puteve, što je prethodnim generacijama žena bilo u velikoj mjeri uskraćeno.
Osnovali ste HDLU Zagreb 2015. S obzirom da u Zagrebu već postoji udruga koja nosi naziv HDLU, koje ste i sami nekada bili član, koji su bili razlozi za formiranje još jedne udruge likovnih umjetnika? Je li prvotni HDLU prekapacitiran ili je došlo do određenih nesuglasica preko kojih se nije moglo preći? Je li razlog formiranja nove udruge bio taj da je „voda došla do grla”?
HDLU Zagreb osnovan je jer je tadašnja uprava HDLU-a iz Meštrovićevog paviljona, na čelu s mojim kolegom iz generacije, Josipom Zankijem, počela parazitirati na profesionalnim likovnim umjetnicima i, nema ljepšeg načina da se to kaže, u našoj vlastitoj udruzi počeli su nam prodavati mjesta za štandove, usprkos tome što tadašnji ugovor s gradom Zagrebom nije dopuštao da se zgrada Meštrovićevog paviljona i njezini dijelovi daju u podnajam. Moj kolega Josip Zanki, predsjedavajući tom udrugom, uveo je i neka neshvatljiva pravila, poput toga da je računovodkinji udruge bilo potpuno zabranjeno da s članovima udruge razgovara o financijama udruge! Nikad nismo mogli saznati tko sve u tom HDLU-u dobija honorare, kolike i zbog čega, dakle i financijska situacija bila je krajnje netransparentna. Također, profesionalni samostalni umjetnici u HDLU-u bili su sustavno zanemarivani sa svojim željama, potrebama i zahtjevima u odnosu na profesore s ALU Zagreb, koji su tamo u Meštrovićevom paviljonu imali sva prava, dok većina samostalnih umjetnika u HDLU-u nije imala nikakva prava.
Zvučat će vam nevjerovatno, no u 24 godine koliko sam bila članica tog HDLU-a iz Meštrovićevog paviljona (od 1993. do 2017.), mi samostalni umjetnici nikad tamo nismo mogli održavati neke naše strukovne sastanke na kojima bi razgovarali o našim strukovnim problemima. Ravnateljice udruge jednostavno nikad nisu imale niti volje niti vremena da nam u našoj vlastitoj udruzi omoguće mjesto za strukovne sastanke kao što su to mogle imati mnoge druge profesije u Hrvatskoj koje su se mogle i sindikalno organizirati, no mi profesionalni likovni umjetnici to nismo mogli u tim našim velikim udrugama, u HDLU-u i u HZSU-u.
HDLU nas je izrabljivao i potplaćivao i na raznim poslovima pa i kad su svojedobno s Turističkom zajednicom grada Zagreba organizirali ljetnu likovnu koloniju na Strossmayerovom šetalištu kroz tri ljetna mjeseca od 2010. do 2015. Tada se od akademskih likovnih umjetnika očekivalo da cjelodnevno na Strossu animiraju turiste i održavaju svoje kreativne radionice po najvećim vrućinama, bez plaćenog prijevoza i toplog obroka, za izuzetno male honorare, manje i od onih kakve imaju nekvalificirani radnici. Također je Zankijev HDLU izrabljivao umjetnike i na mnoge druge načine, naplaćujući im kotizacije na izložbama koje su već dobile obilna javna sredstva od grada Zagreba i Ministarstva kulture, te su nam u jednom periodu čak prodavali i potvrde za porezne olakšice, koje su bili ovlašteni izdavati od Ministarstva kulture. Naravno, Josip Zanki i Tomislav Buntak cijelo vrijeme su imali podršku HDZ-ovih ministara kulture, prvo Biškupića, a onda i Obuljen Koržinek, a koje u pravilu uopće nisu zanimali problemi nas ostalih likovnih umjetnika u našoj strukovnoj udruzi. Političari u kulturi vole tako djelovati da odaberu neke „kulturne komesare” među „podobnim”umjetnicima, koji će onda biti u povlaštenom položaju u odnosu na svoje kolege, zbog svojih veza sa politikom.
Iz tog razloga, kad je metaforički „voda došla do grla”, ja i par kolega iz HDLU-a i kolega Robert Štimec iz ULUPUH-a odlučili smo da u Zagrebu moramo osnovati normalniju udrugu koja neće parazitirati na likovnim umjetnicima, nego će razvijati strukovnu solidarnost i socijalnu osjetljivost. Mislim da smo u tome i uspjeli. U ovih devet godina koliko postojimo, u HDLU Zagreb umjetnicima naplaćujemo samo jednu godišnju članarinu od 20 eura, a sva ostala promocija (na izložbama, našim portalima, društvenim mrežama…), uz cjelogodišnju savjetodavnu podršku i izdavanje različitih strukovnih potvrda, umjetnicima je potpuno besplatna.
Nakon devet godina vođenja likovne udruge, možete li se osvrnuti na način državnog financiranja udruge kroz posljednje desetljeće? Pretpostavljam da izložbe i popratne programe financirate putem javnih natječaja koji se provode od strane Grada Zagreba ili drugih gradova, Ministarstva kulture i medija, Turističkih zajednica i tako dalje. Kakvo je stanje s financiranjem programa javnim novcem? Je li se ono popravilo, pogoršalo ili stagnira?
Kada je u pitanju naš HDLU Zagreb, mi dobijamo jako mala sredstva za naše izložbe na javnim natječajima, a posebno nas Ministarstvo kulture sustavno podcjenjuje i obezvrijeđuje, jer smo se usprotivili ministrici Obuljen Koržinek kada je svojedobno trebala donositi novi zakon za umjetnike. Kolega Robert Štimec i ja smo dva puta bili na razgovoru sa Obuljen Koržinek, 2017. i 2019., i oba puta smo rezolutno odbili da podržimo njezin zakon za umjetnike, koji bi po našem mišljenju upropastio struku likovnih umjetnika u Hrvatskoj, te u značajnoj mjeri ugrozio njihova već dodatno narušena radna prava.
Zbog našeg sustavnog i čestog javnog otpora ministrici Obuljen Koržinek, kao udruga smo više puta bili i kažnjeni uskraćivanjem sredstava za osnovni rad, pa već devet godina nemamo tajnice na plaći, nemamo sredstava da iznajmimo neki stalni prostor za rad i hrpu poslova u udruzi ja sam s kolegama morala obaviti volonterski i besplatno. Znam da bi administracija Obuljen Koržinek bila najsretnija da HDLU Zagreb potpuno nestane, upravo zato jer smo uvijek otvoreno govorili o svim patologijama u kulturi pod HDZ-ovom vlašću, no baš i iz tog razloga postoji kod mene i kolega, još uvijek, jedna snažna motivacija da nikome ne dopustimo da nam uništi udrugu. Radimo najbolje što možemo s tim što dobijamo na natječajima, ni sa kim se ne uspoređujemo i nismo pohlepni. Prave vrijednosti i nisu u velikim novcima i rasipnim izložbama na koje će se dolaziti promovirati HDZ-ovi političari, nego u solidarnosti i povezanosti umjetnika koji još uvijek imaju dovoljno kreativne snage da svojim radom mogu oplemeniti društvo u kojem žive.
Nisam se dala HDZ-u niti kupiti niti zastrašiti, jednako kao niti Bandićevoj ekipi kada je vladala Zagrebom. Zato danas živim skromno i vrlo štedljivo, no na kraju krajeva, tako živi i većina stanovnika Hrvatske pa se ne kajem ni zbog čega. Bitno mi je da sam sama pred sobom sačuvala čist obraz.
Inače u Hrvatskoj ima 10 HDLU-ova (na popisu Ministarstva kulture i medija od rednog broja 13 do 22 na sljedećoj poveznici) i naš prijedlog iz HDLU Zagreb, koji smo više puta poslali ministrici Obuljen Koržinek, bio je taj da se SVI HDLU-ovi trebaju pravedno i pošteno financirati u nekim pristojnim iznosima da mogu razvijati svoje aktivnosti, a ne da se novac slijeva samo u Meštrovićev paviljon. Pokazatelj demokracije je i u tome da država pomogne razvoj umjetnosti i kulture u svim hrvatskim gradovima, malima jednako kao i velikima, i posve neovisno od stranačke pripadnosti, a što danas ipak nije slučaj, jer HDZ-ova ministrica kulture najviše podupire one udruge, koje opet u najvećoj mjeri podržavaju HDZ-ovu vladavinu u kulturi, a to definitivno jeste društvo iz Meštrovićevog paviljona.
Kao akademska umjetnica, ali i kao osoba koja se bavi produkcijom izložbi, kako komentirate odnos kustosa i umjetnika? Možete li u tom kontekstu usporediti vrijeme kada ste diplomirali s današnjim danima? Politički sustav se promijenio, ljudi su odrasli, umjetnost se konstantno razvija, ali pitanje radne etike, čini se, da napreduje sporo. Jeste li Vi ikada radili u muzeju ili imali afiniteta raditi u nekoj od institucija?
Nisam nikad radila u muzeju i nemam te ambicije. No, generalna je činjenica da svake godine s domaćih umjetničkih akademija izlazi veliki broj umjetnika. U moje vrijeme bila je ta jedna akademija u Zagrebu pa je posljedično bilo manje umjetnika, no i tada nam je bilo teško, a danas je još pet puta gore jer je više i umjetničkih akademija. Ja sam osobno puno izlagala jer sam puno i stvarala, ali kustosi su mi svaki put tražili da im platim predgovor u katalogu cca 200 eura, i da sam 50-ak puta toliko platila (koliko sam samostalno izlagala), ja bih brzo otišla u stečaj, jer kao samostalna likovna umjetnica od svojih izložbi nisam imala nikakve prihode, nego samo trošak.
Vjerovali ili ne, od svoje 51 samostalne izložbe, na 48 njih uopće nisam bila honorirana, nego samo na njih 3 s nekim sitnim sredstvima, a od preko 100 skupnih žiriranih izložbi na kojima sam sudjelovala u domaćem prostoru, nisam bila honorirana niti za jednu. I to jeste sramota ove države: kad likovni umjetnici počnu tražiti neke honorare za svoj rad, svi se uzrujaju i počnu nas ušutkivati, no nitko nas ne pita kako izdržavamo, kako prehranjujemo sebe i svoje obitelji. Zadnjih godina Ministarstvo kulture i medija ima neke natječaje za vizualne umjetnike gdje možemo biti honorirani, no to je još uvijek nedovoljno da pokrije potrebe svih hrvatskih profesionalnih likovnih umjetnika.
U tom smislu rano sam naučila da će svi profitirati preko našeg likovnog rada, osim nas samih likovnih umjetnika. Mi smo u većini slučajeva neplaćeni na našim samostalnim izložbama po državnim galerijama i muzejima, a zato su svi drugi plaćeni: razne komisije po gradskim uredima i Ministarstvu kulture, pa zatim razni pročelnici, voditelji galerija i muzeja gdje izlažemo, ravnatelji/ice kulturnih centara, portiri, čistačice, štampari kataloga, fotografi, nezavisni kustosi koji pišu predgovore za naše kataloge, reporteri koji dolaze na naše izložbe s TV-a i ostalih medija… Jedino mi, likovni umjetnici radimo robovski bez plaće i to izaziva velike frustracije kod brojnih generacija mojih kolega.
Mnogi o tome ne žele otvoreno govoriti da se ne zamjere kustosima, ali između sebe jako često spominjemo činjenicu da svi parazitiraju na radu nas likovnih umjetnika. Tada tražimo razne načine kako da se zaštitimo od toga, a jedan od načina je i prijedlog naše udruge HDLU Zagreb da na samostalnim izložbama likovnih umjetnika uvedemo pravilo da u državnim galerijama i muzejima, umjetnik i kustos budu jednako plaćeni za svoj rad na nekoj umjetničkoj izložbi!
Zato uvijek govorim kolegama ono što sam naučila s teškom mukom na vlastitoj koži: moramo naučiti zbaciti sa svojih leđa ljude koji nas izrabljuju i moramo se naučiti ispostaviti cijenu za svoj rad, makar to značilo ući u konflikt sa svim mogućim strukturama u kulturi. Ako treba, moramo ići i ministrici kulture protestirati pod prozore, ovoj sadašnjoj i svim budućima koji će možda doći, sve dok ne pokrenu neke djelotvornije „kulturne politike” koje će u većoj mjeri vrednovati i nagrađivati rad domaćih likovnih umjetnika.
I uostalom, što se tiče toga, da umjetnici nauče bolje vrednovati sebe i svoj rad, to ih moraju početi učiti već i profesori na umjetničkim akademijama. Moja generacija to nije naučena, to je bila ratna generacija, diplomirala 1993. i svi su nas uvjeravali da treba strpljivo „raditi za Hrvatsku”. Davali smo tih godina sve od sebe, hrpu slika poklonili humanitarno za sve moguće bolesne ratnike i njihovu djecu, no kada je kasnije Hrvatska trebala u većoj mjeri pomoći svojim umjetnicima, u pravilu se uvijek najviše pomagalo samo onima koji su se umrežili s HDZ-om, a mi ostali morali smo se naučiti na težak način izboriti za vlastito preživljavanje.
Brojeći i HDLU Zagreb, kao najmlađu likovnu udrugu, u Hrvatskoj postoji ukupno 10 Hrvatskih društava likovnih umjetnika. Kakav je njihov međusobni odnos? Postoji li međusobna komunikacija i suradnja među društvima? Postoji li međusobno predstavljanje lokalnih/regionalnih umjetnika na relaciji gradova? Činjenica je da su neka udruženja brojem ljudi veća, neka manja, neka su aktivnija, neka glasnija, ali u suštini svi ste vi jednaki kao neprofitne organizacije. Postoji li HDLU kojemu je osnivač država i što je prema Vašem mišljenju razlog tome?
Naš HDLU Zagreb nema problema s drugim HDLU-ovima i u pravilu mi drugi HDLU-ovi funkcioniramo dobro između sebe. Manje više svi mi imamo problem s ekipom iz Meštrovićevog paviljona koja se predstavlja „krovnim” HDLU-om, koji po njima postoji preko 150 godina, što je velika laž i manipulacija. Nedavno sam konsultirala Gradski ured za opću upravu u Zagrebu da mi dostave sve podatke o tome kada je točno osnovan „Buntakov HDLU” i oni su mi dostavili svu dokumentaciju u njihovom posjedu: Buntakov HDLU prvi puta registriran je 1984. kao stari „HDLU Zagreb”, i 1992. izbacuju „Zagreb” iz imena, napuštaju stari Savez HDLU-ova, proglašavaju se u javnosti i pred svim svojim članovima „krovnim društvom” likovnih umjetnika, te kao šećer na kraju, 1994. donose novi Statut u kojemu potpuno prekrajaju svoju povijest, tvrdeći da su utemeljeni 1868.! Naravno, tada su drugi ljudi bili u upravi tog HDLU-a, ali se ta stara laž nastavila sustavno prenositi sve i do današnje Zanki – Buntak uprave, kojoj je 2018. ministrica Obuljen Koržinek dala golemi novac da proslave njihovih navodnih „150 godina” postojanja, iako su oni bili samo jedno od gradskih društava i podružnica starog Saveza hrvatskih društava likovnih umjetnika.
To sve dobro znaju i kolege iz drugih HDLU-ova, mi između sebe razmjenjujemo tu dokumentaciju i solidarni smo jedni s drugima. Znači društvo u Meštrovićevom paviljonu nije nikakva „krovna” udruga, nego „STARI HDLU Zagreb” koji je postojao od 1984. do 1992., da bi se 1992. uz pomoć politike pretvorio u nekakvu isforsiranu i lažnu „nad-udrugu”.
No, zapravo danas, svi su HDLU-ovi „državni”. Svi smo mi danas upisani u jedan te isti državni Registar udruga kao samostalna društva i po statusu smo ravnopravni te veći od nas običnih udruga mogu biti samo Savezi udruga, a toga više nema od kada se 1992. raspao stari Savez HDLU-ova. Ova ekipa u Meštrovićevom paviljonu cijelo vrijeme je imala podršku HDZ-a, potom i Milana Bandića i zato su se tako izdigli iznad svih ostalih HDLU-ova. A sad bi konačno trebalo doći vrijeme da se ti ljudi u paviljonu svedu na svoju pravu mjeru i priznaju neke povijesne činjenice, o kojima uostalom postoje i zapisi u državnoj i gradskoj administraciji, i ja sam spremna sa svom tom dokumentacijom koju sam skupila pokrenuti i sudski spor za pravednu podjelu Meštrovićevog paviljona između svih trenutno postojećih HDLU-ova.
Sve ovo što vama govorim, zna i ministrica Obuljen Koržinek, kojoj sam proslijedila sve dokumente koje sam dobila iz Gradskog ureda za opću upravu Zagreb, no usprkos tome, ona i dalje potpuno nekritički favorizira Buntakov HDLU, koji je nedavno dobio od nje i 20,6 miliona eura za obnovu Meštrovićevog paviljona, a koji uopće nije bitno stradao u potresu, te nikom od nas umjetnika nije jasno što se točno tamo obnavlja s tolikim novcima i zašto brojni mediji ta pitanja uporno guraju pod tepih! U situaciji kad brojni likovni umjetnici žive bez posla i pravih perspektiva, potpuno je suludo trošiti 20 miliona eura za obnovu nekakve građevine, koja će služiti isključivo za promociju političara i njihovih podobnih, „dvorskih” umjetnika.
Kakav je status slobodnog umjetnika/umjetnice u Hrvatskoj 2024.? Posljednjih nekoliko godina bilo je dosta rasprave o koeficijentima, zakonima, mirovinama, odnosno o radnom statusu umjetnika. Vodi li se umjetniku vrijeme koje mu je potrebno za izradu djela kao radni staž? Na koji način slodobni umjetnik može zaslužiti svoju mirovinu?
Hrvatski samostalni umjetnici su članovi Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i njima teče staž od trenutka kad se upišu u HZSU. Država im plaća mirovinske doprinose i zdravstveno, ali oni ne dobijaju plaću, nego su u obavezi svakih pet godina ići na vrlo zahtjevne strukovne revizije, a mirovinski koeficijent jako im je nizak, nedavno je sa 0,8 podignut na 1,2 zahvaljujući i zalaganju Možemove zastupnice u Saboru, Urše Raukar. No, i s tim koeficijentom od 1,2 to su jako male mirovine, s kojima ugledni hrvatski književnici, glumci, slikari, plesači jedva preživljavaju pa mnogi od njih nastavljaju raditi i u mirovini na raznim autorskim projektima, kako bi mogli podmiriti troškove života.
Borimo se s tim koeficijentima od negdje 2008., a razni ministri kulture kronično nas ignoriraju pa je moj savjet mladim umjetnicima da ipak, prije ulaska u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika, probaju naći bilo kakav drugi i bolji posao, jer status u HZSU-u je paklena stvar i to se mora iskreno reći generacijama umjetnika koje dolaze.
Ne bih htjela završiti u pesimističnom tonu: uporni i vrijedni ljudi kroz vrijeme će naći svoj put, ali umjetnici nipošto ne smiju biti naivni, moraju se na tom svom putu naučiti zaštititi i izboriti za sebe te u svakom slučaju razvijati strukovnu solidarnost i više otvorene i iskrenije komunikacije kroz svoja strukovna udruženja. Uostalom, ovo što danas imamo u Meštrovićevom paviljonu definitivno treba biti dobar nauk svim umjetnicima kako ne treba raditi i kako svi mi možemo i moramo bolje od toga!
Istaknuta fotografija: Krešimira Gojanović, privatni arhiv
#HDLU #HDLU Zagreb #Krešimira Gojanović #razgovor #Umjetnost
