“Slučaj vlastite pogibelji” Kristiana Novaka nesumnjivo je jedan od romana o kojem se najviše šuška u Hrvatskoj u zadnje vrijeme. I to ‘zadnje vrijeme’ traje već godinu dana, roman je doživio svoje treće izdanje, i o njemu se – s vrlo dobrim razlogom – ne prestaje pričati.
Iza Kristiana Novaka su i uspješni romani „Črna mati zemla” i „Ciganin, ali najljepši”, a mnogi ga znaju i kao profesora na Odsjeku za germanistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Neko je vrijeme predavao i u Rijeci, pa mu je gostovanje na ovogodišnjem Vrisku označilo povratak u poznato mjesto.
Raspored je gust, publika nestrpljiva, ali Kristian je svejedno našao trenutak za razgovor – o Slučaju, odgovornosti pisaca, procesu stvaranja, Rijeci, jednom soundtracku…
Napokon si na Vrisku, natrag u Rijeci. Što je za tebe Rijeka?
Rijeka je jedan od mojih gradova. Ovdje sam 9 godina predavao na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za kroatistiku, ali pitanje je koliko možeš upoznati grad uopće. Ja živim u Zagrebu više nego što ne živim, a imam osjećaj da ga ne poznajem. To je dečko sa sela, znaš. Uvijek nosim to selo u sebi. Ali Rijeka mi je draga jer je neobična, kao da je nekoliko gradova u jednom, a posebno sada i Art-kvart Benčić u kojem sam imao predstavljanje knjige u Gradskoj knjižnici početkom godine. Kao da si ušao u neki sedmi grad, mislim da je to baš sjajno napravljeno. Prvi put sam sada i u muzeju. Oduševljen sam kulturom.
Prošlo je već neko vrijeme otkako je izašao roman „Slučaj vlastite pogibelji”, a prašina i šušur se još nisu slegnuli. Ispunjava li to tvoje želje, ako je takvih želja uopće bilo?
Kod mene je to tako da kad krenem pisati, onda sam pun nekakvih nada. To je u mojoj glavi savršeno djelo koje ću sada napisati. A onda kada krenem u proces vidim da sam pun ograničenja i da samo pokušavam biti što bliži idealu koji uvijek ostaje nedohvatljiv. Tako završavam proces pisanja u nekom potpuno poraženom stanju, jer znam da nisam uspio napisati knjigu koju sam htio, ali sam barem napisao knjigu koje se ne sramim. Kad izdajem novu knjigu, nikad ne idem s prevelikim nadama, nekako si držim fige da ako je to meni važna priča, ta priča može zaživjeti i u drugima, i da će to doživjeti takvu recepciju. U principu sam se dosad tri puta iznenadio kako je publika to primila, koliko se razgovara o tome, i drago mi je da upravo ta jedna priča koja je bolna za hrvatsko društvo neće biti zaboravljena.
U kojem trenutku, ako postoji uopće takav trenutak, kažeš sam sebi da je to ideja kojom se želiš baviti? Ono što zapravo želim otkriti jest kako biraš ideje za roman, jer sigurno ti ih u životu ne fali.
Tu si u pravu, tema mi ne manjka, imam folder u kompjuteru sa skicama i tridesetak različitih ideja za priče ispisanih u par rečenica. Međutim, taj trenutak kad znam da priču moram napisati je kad mi mozak ne dopušta razmišljati ni o čemu drugome. Na ovu sam priču doslovno nabasao u novinama, bez namjere da to u nešto uobličim, nisam bio ni dovoljno hrabar da krenem tim putem. Čak sam prijavio na Ministarstvo jedan drugi roman, ali shvatio sam da mi moja podsvijest neće dati ta napišem taj drugi roman dok ovo ne izbacim na papir, u ovom ili onom obliku. Tad kad si stisnut uza zid, onda znaš da moraš krenuti tim putem.
Osjećaš li neku vrstu odgovornosti da progovaraš o društveno relevantnim temama?
Stalno se postavlja to pitanje, ali ja nikad ne pronalazim dobar odgovor. Mislim da književnost ne bi trebala ništa. Pisci ne bi trebali ništa, trebali bi samo postojati, a književnost će se već izraziti kroz njih na nekakav način. Ako netko želi pisati o odnosu s ocem nakon smrti majke, kao Tea Tulić, to je nešto vrlo intimno, nešto čime na prvi pogled ne progovaraš o nečemu što je društveno relevantno, ali kada duboko zagrebeš u to, ona itekako progovara o svim tim stvarima. Ali ona nije u to krenula iz potrebe da bude odgovorna spisateljica. Mislim da je to krivo, ako želiš pisati književnost iz pobude da napraviš nekakvu promjenu u društvu i onda sam sebi čestitaš kako si to učinio, onda i dobiješ takvu književnost, pamfletističku. Mene zanimaju druge stvari. Zanimaju me dinamike međuljudskih odnosa. Ali čini mi se da se u jednom trenutku to uvijek dotakne, barem kod moje zadnje tri priče, nečega što je u društvu relevantno i što potakne daljnju raspravu.
Ako želiš napraviti promjenu u društvu, nemoj ići raditi film, nemoj ići pisati knjigu. Građanski aktivizam, politički aktivizam, to je način.
Vidiš da ipak pronalaziš dobar odgovor. Što slijedi nakon odabira ideje? Tražiš li odmah nečije mišljenje, treba li ti neki ping pong s idejama, ili to dolazi tek kasnije, nakon što roman napišeš sam?
Ovdje je proces išao tako da sam već pitchao tu ideju ljudima, svojim prijateljima i kumovima za stolom kad bismo popili tri pive, govorio sam im o toj priči koja me poptuno opsjeda. To je bilo u fazi kad je još nisam pisao, i kad sam vidio koliko su se oni zapalili za to, koliko su sa mnom bili ljuti i zainteresirani što se dogodilo s tom obitelji nakon tragedije, onda me to još više osokolilo.
Generalno radim sam, skroz solo, dugo vremena, i kad mislim da tekst više nije takav da ga se moram sramiti, onda ga dam starijoj sestri. Ona je, osim što me jako voli, jako zločesti kritičar, i mislim da to treba mladom kreativcu. Netko od koga ne možeš pobjeći jer ti je član obitelji, a sasut će ti sve u facu; ‘slušaj, ovo ti je trivijalno’, ‘ovo sam već negdje vidjela’, ‘ovo je prvoloptaški’, i onda me to malo drži on edge. Pokušavam naći nove načine kako ispričati nešto što je već ispričano. I onda u zadnjoj fazi, kad više stvarno ne znam što bih s tekstom, pošaljem to mom uredniku Kruni Lokotaru. I tu je taj ping pong nekoliko mjeseci, on iščita cijeli tekst, i to je faza kada zapravo preko 95% njegovih sugestija i prihvaćam. On je jednostavno urednik koji zna kakvu sam knjigu htio napisati i vodi te prema tome, a ne prema nekoj knjizi koju bi on htio čitati.
Čitaš li puno dok pišeš? Ili ti treba odmak od tuđih riječi da bi stvorio svoje?
Čitam puno, to mi je hrana za vlastiti tekst. Ponekad čitam kada vidim da ne razumijem dobro svijet o kojem pišem, tada čitam publicistiku i znanstvene radove. Naprimjer, ako trebaš razumjeti kako funkcioniraju sjećanja, odeš u psihologiju ili pričaš s nekime tko će ti to objasniti. Forenzika isto.
Kada zapnem s pisanjem, ne zbog toga što ne razumijem svijet nego zato što mi jednostavno ne ide rečenica, onda se vratim klasicima poput Ive Andrića. I to ne nužno od prve stranice, otvorim ju bilo gdje, i to je kao da si uskočio u tu rijeku beskrajnog, moćnog pripovijedanja. Pisanje mi onda poteče, neki dio mene povjeruje u to da ja sam mogu tako pripovijedati, i onda je lakše vratiti se tekstu.
A glazba? Koristiš li je da se vratiš u priče, i vežeš li za svoje romane sada neku specifičnu muziku, soundtrack ili izvođača?
Da! Za Ciganina sam slušao jedan te isti soundtrack svaki dan četiri godine, i to od filma koji nije bio ni osobito uspješan, ali mi je soundtrack imao atmosferu koja me vraćala u tu priču, a nije bio naporan, mogao sam ga ignorirati. Dakle soundtrack je imao tu jednu funkciju da me vrati u atmosferu koja mi treba. S druge strane, poslužio mi je i da me odvoji od ostatka svijeta, gdje djeca skaču i netko urla. Tako da glazba mi je tu dosta važna, samo mi je bitno da nema teksta, tekst me uvijek odvuče, i da je atmosferična.
Prije nego što sada odeš na predstavljanje, na čemu trenutno radiš? Treba li ti pauza između romana, ili bi sada najradije pričao o nečem drugom umjesto o Slučaju?
Ja bih prije godinu dana kad je knjiga izašla najradije skočio na drugu. Ali to povlači – što je super, ne žalim se – toliko popratnih aktivnosti i pažnje. Rasprodan sam s nastupima do sredine 2025. To me spriječava zapravo da uskočim u novu priču. Idealno bi bilo objaviti knjigu, odvojiti se od ostatka svijeta i krenuti s nečim novim. Ali otpočetka sam htio biti komunikativan s tim, želim komunicirati s publikom i čuti kako su oni to doživjeli, ali onda to predugo traje pa postanem već nervozan. Najradije bih započeo nešto novo, ali ako nemaš 2, 3 sata dnevno da se time baviš, onda nema smisla. Turneja sada traje barem godinu, pa čak i više, ali da, idealno bi bilo uskočiti odmah u novu priču.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović
#intervju #Kristian Novak #razgovor #Rijeka #Slučaj vlastite pogibelji #Vrisak
