U ponedjeljak, 8. srpnja, u dvorištu Art-kvarta „Benčić” uprizorena je predstava „Cure” Kolektiva Igralke koji čine Sendi Bakotić, Anja Sabol, Ana-Marija Brđanović i Vanda Velagić. Gledalište je bilo toliko krcato da se sjedilo i na podu, a od „uvaženih” pozvanih gostiju pojavio se samo bivši gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel. Igralke su i ovom predstavom pokazale raspon njegovanog talenta. Pa ne čudi da je autorska i izvođačka ekipa dokumentarne predstave „Cure” Tjaše Črnigoj i Kolektiva Igralke, u režiji Tjaše Črnigoj te koprodukciji Kolektiva Igralke, HNK-a Ivana pl. Zajca i Zavoda Vidne nedavno osvojila pet nagrada na ovogodišnjem 27. međunarodnom kazališnom festivalu Art Trema fest u srpskoj Rumi, koji se održavao od 27. do 31. ožujka. Anja Sabol je tada nagrađena za najbolju žensku ulogu što se potpuno opravdano pokazalo i jučer. Mada različite, ali podjednako talentirane mora se kazati – Sabol je izdominirala predstavu.
Predstava počinje tišinom kako bi gledateljstvo osjetilo bilo grada i zapitalo se kako ono zvuči danas, a kako je moglo zvučati 60-ih u bivšoj Jugoslaviji. Nakon toga glumice nadasve intimno počinju oslikavati drvo života, odnosno godove generacija žena – njihovih baka, majki i napose njih samih stavljajući u kontekst vrijeme kao kompas ženske (ne)slobode.
Godina je 1956. U priču nas uvodi Anja Sabol i govori o baki koja je te godine izgubila nevinost sa 16 godina. Na platnu se prikazuje crno-bijela fotografija za to vrijeme progresivne mlade žene, a danas bake, koja ponosno pozira u hlačama što nije bilo uobičajeno za tadašnje doba. Dok gledamo fotografiju slušamo autentičan razgovor Sabol s bakom s kojom spontano priča o bakinom prvom seksu. Baka opisuje seks na livadi na dedinom kaputu, a opis prate scenski rekviziti. “Kada je bilo gotovo, nakon krvarenja, počela sam plakati”, govori baka. Nastavlja opisivati da su tada tabu teme bile i seks i ljubav. Kada je njezin otac saznao da se nalazi s momkom iz obitelji koja nije imućna istukao ju je, iako se, kaže baka, nije namjeravala udavati. Jer tek je, dodaje, postala cura. Riječ “cura”, podsjećaju nas Igralke, provlači se desetljećima i mada normalizirana zapravo je pejorativnog značenja jer dolazi od glagola curiti koji se odnosi ne ženski spolni organ koji “curi”. Dok Sabol nemilosrdno simulira udarce kaišem dok ne “nastane krv i popuca koža” saznajemo da je i njezina baka iskusila okrutnu tradiciju mirnog čekanja batina bez pružanja otpora koja dan danas ne jenjava. A seksualni odgoj nad kojim se danas desnica sablažnjava bile su upravo očeve batine. O baki Sendi Bakotić doznajemo da danas više nije živa te da je bila religiozna i nije voljela govoriti o sebi. Baka Vande Velagić bila je osebujna persona, dok je baka Ana-Marije Brđanović vjerovala da žena svakim seksualnim činom postaje trudna. Kako se polako otkrivaju njihove različitosti i kontekst mjesta u kojima su odgajane, tako i sloj po sloj dolazimo do pitanja abortusa. 1956. godine kada je baka glumice Anje Sabol ostala trudna pobačaj je u državnim klinikama bio nedostupan, no postojale su babice koje su radile ilegalne abortuse koje su ženama ugrožavale zdravlje, a često dovodile i do smrti. Nakon Drugog svjetskog rata 50-ih godina u Jugoslaviji vlada tzv. pandemija pobačaja. Velikom broju žena oštećeno je zdravlje, a mnogo ih i umire. Abortus se u to vrijeme izvodio iglama za pletenje, korijenom peršina, gumenim kateterom, čajevima od vrbine kore, barutom i fosforom te metalnim vješalicama. Slijedom statističkih podataka koje iščitavamo na ekranu Igralke postavljaju štrik i vješaju krvave gaće što je jedan od udarnih momenata predstave. Publici ostaje simboličko preispitivanje koja je od tih žena preživjela. Mada u Jugoslaviji polucenzurirana, pjesma “Frka” Zdenke Kovačiček scenski označava progresivnost kasnijeg vremena tadašnje države. Naime, Jugoslavija je zaštitila pravo na pobačaj 1974. Nakon njezinog raspada i stvaranjem Republike Hrvatske pravo na legalno induciran pobačaj izbačeno je iz hrvatskog Ustava.
Slušajući razgovor Ana-Marije Brđanović sa svojom majkom nameće se pitanje seksualnog odgoja u obrazovanju za koje majka Ana-Marije Brđanović kaže da je bilo svedeno na razini predmeta Biologije. Dodaje da je seks neiscrpna tema pa je nemoguće ne pomisliti zašto o seksu i dalje toliko šutimo? Tada Igralke zajedno s gledateljstvom odaju minut šutnje za sve neizrečene razgovore.
Dokumentaristička predstava “Cure” dovodi nas do jezgrovito intimnih iskustava glumica koje stoje pred nama. Govore nam o prvim seksualnim iskustvima. Posebice je zanimljivo prvo seksualno iskustvo Vande Velagić koja je izgubila “nevinost” s 14 godina i time dobila etiketu kurve. Trajanjem simuliranja njezinog prvog seksa postaje jasno koliko dugo glasine mogu pratiti ženu, pogotovo ako nije krvarila tijekom prvog seksa. Bakotić je, pak, bila nevina do 24. godine. Najduhovitija u kolektivu Bakotić na svoj specifičan način govori o svojim iskustvima.
22 su sata i 9 minuta. Predstava se prekida. Jednoj ženi je pozlilo. Takva situacija, saznat ću poslije, nije prva. Što i ne čudi jer predstava ulazi duboko u pore vlastitih trauma i sjećanja. Mada Igralke razmišljaju o stavljanju upozorenja u opis predstave time bi postigle kontra efekt. Umjetnost i jest tu da iz nas izvlači najdublje emocije i da nas šokira. Nakon što je publika priskočila u pomoć, nakon otprilike sedam minuta predstava se nastavlja. Bakotić je sve vrijeme suvereno čekala da nastavi s monologom. I moram kazati da je dobro što se baš Bakotić usred prekida našla na sceni jer, složile su se i ostale članice kolektiva, ona najbolje zbog svoje urođene duhovitosti može iznijeti nastavak koji je izgledao tako da smo u trenu zaboravili da se prekid predstave uopće dogodio.
Bakotić ističe kako je ona među sretnicama koje mogu doživjeti vaginalni orgazam što je još jedna tema koja se u 21. vijeku u Hrvatskoj ne otvara. A podaci kažu ovako: Oko 10 do 15 posto žena, prema istraživanjima, nikada nije doživjelo orgazam, dok 81,6 posto njih ne može postići orgazam samo penetracijom, odnosno bez stimulacije klitorisa. I dok se se s profesionalne strane pitam zašto je Brđanović praktički nevidljiva u predstavi, ono što dolazi kao razlog s ljudske strane razara. Brđanović zbog poremećaja prehrane godinama nije imala menstruaciju što je druga strana bolne menstrualne medalje u životu jedne žene.
Predstava se bliži kraju i s ekrana nam u dušu prodiru oči mladih žena, kao da nas jedna po jedna pitaju – moramo li u današnjoj demokraciji na pobačaj u Sloveniju? – podsjećajući nas da se sve više ginekologa i ginekologinja u RH odlučuje za „priziv savjesti”. Jedna od mladih djevojaka koju vidimo na ekranu je i Vita Tijan koja je pogledala predstavu Kolektiva Igralke „Bakice” te s glumicama napravila intervju za srednjoškolski list „Kult”. U njemu se nalazio i tekst Vite Tijan „Moje tijelo – moje vlasništvo” koji je poslužio kao inspiracija za predstavu „Cure” koja ipak ne završava sumorno. Rečenicom „Lijepo je biti žena!” glumice nas podsjećaju da nas stoljećima lome, ali da se žene neće i ne daju slomiti. Kako se mijenjaju vremena, mijenja se i teatar, odnosno izvedbeni načini. U lažnom i licemjernom vremenu Igralke nude nasušnu nepatvorenost pa mi ostaje samo da parafraziram rečenicu iz predstave i viknem – lijepo je biti Igralka!
Istaknuta i ostale fotografije: Bojana Guberac
