Bojkoti u Hrvatskoj nisu ukazali samo na opće nezadovoljstvo inflacijom i razmahanim cijenama koje nemaju veze sa zdravim razumom, već i na to da se i mi s vremena na vrijeme znamo trgnuti iz inercije i udružiti u zajedničkom cilju – makar nimalo gorljivo i ustrajno kao što to rade naši susjedi.
Izbjegavanje trgovačkih lanaca proširilo se po regiji, ljudi konačno shvaćaju ili se podsjećaju da kao potrošači imaju moć, da država ne opstaje bez ljudi, i da nas se možda ne mora baš pikati do iznemoglosti. Možemo reagirati i prije nego što nam se ne izbriše zadnji gram volje za reakcijom.
Bojkot trgovačkih lanaca proteklih je tjedana polučio reagiranjem pojedinih trgovačkih lanaca, a Vlada se protiv inflacije bori i ograničavanjem cijena 70 proizvoda. Danas završava tjedni bojkot u kojem se građane pozivalo da ne kupuju u trima trgovačkim lancima – Lidlu, DM-u i Eurospinu – te tri skupine proizvoda – Coca Colu i gazirana pića, flaširanu vode i deterdžent. Tek će se pokazati koliko je bojkot bio uspješan.
Prvi petak bojkotiranja promet se bio prepolovio, dućani su većinom bili pusti. Petak kasnije entuzijazam je doduše već malo splasnuo, ali nove akcije su i dalje tu.
Ali kako smo uopće došli do toga da nam se jedan dan nekupovanja u supermarketu čini kao prosvjednički potez? I kada nam je Coca Cola postala osnovna živežna namirnica bez koje moramo ‘izdržavati’ tjedan dana?
Daleko od toga da je popularnost supermarketa pitanje dostupnosti. U sveopćoj užurbanosti svakodnevice, supermarketi koji su nerijetko – pogotovo u većim gradovima – na svakom drugom uglu, jednostavno su rješenje. I koliko se puta nađemo u situaciji da nešto ciljano nakupujemo za tjedan dana, ali onda skočimo do dućana po ‘samo još nešto’ već idući dan. Jer nam je potrebno. Jer bez toga ne možemo.
Konzumerizam opstaje na stvaranju potrošačkih želja koje samo vode drugim željama, konstantnog pokušavanja dostizanja nedostižnog cilja. Kupuj, kupuj, kupuj. Treba ti. Bilo da je riječ o još jednom pakovanju pašte ili novom komadu odjeće. Čak i kad je u pitanju odgovorno i svjesno trošenje ili štednja, jer prosječni Hrvat/ica se ne može razbacivati zarađenim novcima ili neplanski na tjednoj bazi impulzivno haračiti po shopping centrima, čovjek zapravo štedi prilično šeprtljavo. Želimo uštedjeti tako što kupujemo proizvode na akciji ili jeftinije cipele, ali zbog lošije kvalitete ćemo istu stvar zatrebati puno prije nego što bi se dogodilo da smo uložili u nešto dugotrajnije i održivije – i tako ćemo zapravo potrošiti više. Problem je naravno i u trenutačnom stanju na računu koje potencijalno ne dozvoljava takvo ulaganje, ali dugotrajno si zapravo ne činimo veliku uslugu.
Što zapravo kupujemo i jedemo?
Bojkotiranje ima potencijal mijenjati društvene i ekonomske obrasce, ali također može izazvati dublje promjene u načinu na koji ljudi doživljavaju konzumerizam i donošenje odluka u svakodnevnim životima. Kupovanje i korištenje proizvoda neophodan su dio naših života, a kolektivno te radnje obavljamo tako mehanički. Bez predumišljaja, bez sagledavanja posljedica. Bez virenja iza zastora. Jer je tako lakše i bezbolnije. Ili se barem tako čini, kao i sve što zahtijeva malo truda, djelovanja i izlaska iz mentalne komfort zone.
Kako Svjetlana Hribar piše u svom tekstu, važan je preodgoj, a to nije nimalo jednostavan i brz proces. No pokušati osvijestiti potrošačke navike koje su toliko ukorijenjene u društvo (ne samo u Hrvatskoj nego i općenito) je itekako vrijedno truda i upornog ponavljanja jedno te istog.
Da, problem je dostupnosti i toga da smo se kao društvo potpuno otuđili od procesa proizvodnje, i za to nismo krivi. Problem je što povrće košta jednako koliko i nezdrava izprocesuirana hrana, u zadnje je vrijeme čak i skuplje, i što to povrće putuje od tko zna kuda, i što pomidori imaju okus po plastičnoj vati a ne po pomidoru, i što jedemo jagode usred zime. Problem je što čak i iza organske hrane stoji jaka konzumeristička ideologija, i što se stvaraju trendovi koji nas nukaju da jedemo supernamirnice – jer to je pametniji, zdraviji i održiviji potez. Kako filozofkinja i vrtlarica Ana Smokrović piše u svojoj knjizi „Što jedeš: mitovi, istine i stvarnost na tanjuru”, mi uopće nemamo normativni okvir o supernamirnicama. Nego ih je samo netko takvima proglasio. I na tome opstaje čitava industrija koja se hrani od fitnessa i politike tijela, a na nju se nadovezuje i potrošačka ideologija brze mode. A sve supernamirnice koje nam trebaju se nalaze u vrtu babe Vande na Kastvu.
Kako se onda u svemu tome snaći? Kako prosvjedovati svaki dan, a ne samo petkom?
Alternativni oblici potrošnje
Marketinške slike, trendovi koji svaki dan niču gotovo jednakom brzinom kao i novi supermarketi, i izbor koji je sve veći i veći, neminovno imaju utjecaja na potrošačke navike. Moćni su. I zato je apsolutno ključno razvijati kritičko mišljenje i pronalaziti alternativne oblike potrošnje. Proizvodi koji traju duže, svjesna i smanjena potrošnja i korištenje onoga što već imamo u kući umjesto stalne kupovine novoga – prvi korak prema izlasku iz začaranog kruga.
Orijentacija na lokalne i male proizvođače
Nisu velike multinacionalne kompanije jedini proizvođači hrane i potrepština. U Hrvatskoj postoji pregršt lokalnih OPG-ova i manjih proizvođača koji nude proizvode bolje kvalitete od onih u supermarketima – proizvode u kojima, na primjer, popis sastojaka nije dulji od romana znanstvene fantastike i koji ne moraju cjenovno biti jednako svemirski.
Povećana svijest o drugim pitanjima
Kupovanje određenih proizvoda može se staviti i u širi kontekst, a bojkotiranje određenih proizvoda poslati jasnu poruku da ne podupiremo brendove koji primjerice ne osiguravaju poštene uvjete rada za svoje zaposlenike ili devastiraju okoliš. U moru izbora koji se nudi, moguće je pronaći priuštive proizvode koji su ekološki prihvatljivi ili koji imaju društveno odgovorne prakse. Jer po modelu ponude i potražnje, i uzimajući u obzir da se potrošački kolektiv sastoji od pojedinačnih odabira, svaki je odabir važan.
Sve ovo može zazvučati kao idealističko propovijedanje ili nešto što iziskuje napor, a ovo potonje u Hrvatskoj predstavlja veliku prepreku da se ikad išta učini i promijeni. Ili može zvučati kao ideja koja se pobija argumentom da se ionako ništa neće promijeniti. To sigurno nije stav na kojem su zasnovani masovni prosvjedi u Srbiji. Niti bilo kakav oblik prosvjeda općenito, koji je doveo do promjene. Ili barem do toga da pokažemo da nam možda ipak nije svejedno. Jer ako se ispostavi da nam je svejedno, onda se nećemo imati pravo žaliti.
Do tada, razmišljati o načinu na koji trošimo novac i što njime kupujemo – ne samo petkom nego i općenito – sigurno ne može štetiti.
#bojkot #Konzumerizam #kupovanje #rad trgovina #štednja
