U petak, 1. prosinca, s početkom u 20 sati, u Galeriji O.K., otvara se izložba fotografija „La dernière révérence – Posljednji naklon”, postavljajući nimalo marginalno pitanje plesne svakodnevice: Što je zapravo „plesna stvarnost”?
U baletni su standard utkani zahtjevi koji ne odgovaraju svim tijelima, društvima, mentalitetima ili pojedincima (Katarinčić, 2013: 68)
Iza svake partikularne scene ili pokreta cuga kazališne predstave, stoji običan čovjek, a podno svakog plesnog koraka, izgovorene riječi ili ispjevane arije, predanost, posvećenost, strast, ljubav i nepatvorena ambicija. U toj, prostim okom gotovo nevidljivoj niši magične kazališne realnosti, nalazi se ona socijalna, ponekad inspirativna, ponekad beskrupulozna i surova – faktična realnost.
„Uloge solista i prvih plesača u zapadnom baletu, u pravilu su unaprijed ustanovljene i fiksirane unutar kazališne (…) hijerarhije, čineći ljestvicu karijera” (Gore, 1986: 62).
Kao umjetnički oblik, balet uvriježeno uživa uzvišenu reputaciju, partikularno ostvarujući i status „kanona” kao „fenomena koji sam sebe ovjekovječuje” i čija se vrijednost, nameće neupitnom (2013: 70). S druge strane, riječima dr. sc. Ivane Katarinčić, u prilog formalnih svojstava baleta (institucionalnih, teorijskih ili nekih drugih vrijednosnih kriterija), „[r]eputacije umjetnosti i kulture kojima se balet časti (…) utječu i na netransparentnost procesa kojim se njegova umjetnost ostvaruje.” Baletno tijelo, kao „utjelovljenje estetskog ideala” (Aalten, 2004: 267), podastire suprotne, ali ko-egzistirajuće svjetonazore/pojave – prostor fascinacije i prostor diskriminacije (2013: 71). U tom vidu, balerina, odnosno baletan, svoju plesnu vrijednost, prispodobljuje upravo temeljem fizičke predispozicije pa njeno, odnosno njegovo tijelo, biva intrinzičnim prostorom vrijednosti kao fizičkim bitkom, ujedno fizičkim kapitalom, ujedno i determinantom plesačke sudbine.
„Tretman plesača ovisi (…) o svakom pojedinom voditelju baleta ili koreografu, a stupanj (ne)korektnosti odmjeren je pod utjecajem razumijevanja sustava vrijednosti unutar zajednice” (2013: 76). Kao što navodi Katarinčić, baletna filozofija nerijetko zanemaruje nematerijalni aspekt – psihičku izdržljivost kao intelektualni pogon, ključan za onaj vidljivi, tjelesni segment: u svijetu „kompetitivne dnevne rutine vježbanja, probi i predstava” (Wainwright i Turner, 2004: 313), mentalna disciplina, ključan je preduvjet onoj fizičkoj. U tom vidu, metodološki i pedagoški kadar podučavanju baletu, često nameću neprihvatljiv pristup, a plesačice i plesači, „privučeni željom, često i žudnjom te obuzeti strašću za plesanjem” takvu svakodnevicu (kao nemilosrdnu plesnu stvarnost) opravdavaju cijenom za umjetnost (2013: 81).
Vodeći se tim premisama, balet kao višestruki vrijednosni sustav, sagledan van estetskih uvjeta beskompromisne tradicije baleta, povlači i ono ključno, etičko pitanje: Koja je cijena umjetnosti?
Fotografije: Dražen Šokčević
#balet #Galerija O.K. #Izložba #kazalište
