Na ovim je stranama svijeta album Sketches of the Red District prošao nekako nezapaženo. Valjda su se i kritika i publika naučili od Laibacha očekivati uglavnom spektakl, kolosalan zvuk i ritam koračnica. Da ovaj album nije iznimka u tome smislu pokazuje simfonijska poema u devet stavaka Alamut (1938) po romanu Vladimira Bartola koji govori o istoimenoj perzijskoj tvrđavi iz 11. stoljeća i sekti militantnih ismailaca koja je došla na zao glas zbog počinjenih ubojstava. Također je jedva bila u domaćim medijima zabilježena i glazba za kazališne komade Heinera Müllera, jednoga od najvećih njemačkih dramatičara 20. stoljeća. Međutim, ovaj album ima za svoj tematski okvir Crvene revire, šumska ili rudna područja namijenjena eksploataciji, konkretno kraja oko Trbovlja. Stilski okvir ima u industrijskim šumovima i ritmovima, a politički u napadu vatrenim oružjem članova nacionalističke Orjune 1924. na rudare Crvenih revira. Valja se samo prisjetiti znakovite tvrdnje iz jednog od Laibach manifesta: „Naš rad je industrijski, naš jezik politički”.
Veći i širih razmjera je problem, ako uopće, jest recepcija Laibacha koja već dugo ne prepoznaje njihovu humornu i ironičnu stranu, valjda zato što je ona u pravilu izrečena kameno hladnog lica. Na primjer skladba „Perspektive” s albuma Rekapitulacija. Tamo bešćutan i anoniman glas čita manifest grupe pa govori kako grupa pomračuje umove publike. Iskustvo humora tipa Monthy Python u takvoj se recepciji pokazuje nedovoljno, ne samo zato što je ovdje na djelu drukčiji tip humora; bit će da je razlog tome što se humor razumijeva kao nešto jedino komično i spontano smiješno. Jednom prilikom novinar britanskog magazina Time Out postavio je važno pitanje: „Je li Laibach doista tako strog, napet i lišen humora kako izgleda?”. Odgovor je glasio: „U umjetnosti cijenimo onaj humor koji ne poznaje šalu”.
Nema tome dugo da je bio objavljen trostruki CD box Laibach Revisited. I tamo je bilo skladbi koje upućuju na Crvene revire i industrijski okoliš Trbovlja. Ove Sketches grade na tome iskustvu i pridodaju mu perspektivu kulture kolektivnog pamćenja. „Glück auf!” natpis je na ulazu u rudničko okno koji iskazuje želju za sretan povratak iz zemljine utrobe, a mali biser albuma je „Smrt in pogin”. Ritam je spor i jednoličan, šumovi krša i loma signaliziraju da prostor na koji skladba upućuje nije imaginaran, da ne živi u svijetu mašte te da je njegovo povijesno vrijeme obilježeno i ritmovima sukoba s dramatičnim posljedicama. U raznolikosti umjetničkih ukusa i interesa postoji nemali prostor za „humor koji ne poznaje šalu” pa je ono „Gluck auf!” namijenjeno ne samo rudarima. U tekstu se ističu dva momenta. Prvi je u nijansiranju i razlikovanju značenja umrijeti i poginuti; koliko li je puta povijest cinična kada nastoji dati živima smisao bespovratnom gubitku. Drugi moment je vezan uz povijest glazbe koja se ne razilazi od društvene i političke povijesti; tradicionalno je shvaćanje glazbe da ona djeluje svojom harmonijom, svojim skladom. Laibach poznaje tradiciju, prekopava ju barem od sredine 80–ih i upotrebe ritma iz Mars, Bringer of War Gustava Holsta, ali nije tradicionalist. U jednom trenutku, opisujući ulazak Orjune u Trbovlje, „manifestaciju crno odjevenih”, tekst kaže godba utihne, muzika utihne. Znak da se svakog časa nešto grdo sprema, da se na harmoničan svijet ne može više računati.
Sve prethodno rečeno ne treba razumjeti kao nedostatak lirske i osjećajne strane u repertoaru Laibacha. Obradu Across the Universe Beatlesa krajem 80–ih otpjevala je Anja Rupel iz elektro–pop grupe Videosex. Za neke obožavatelje bio je to svojevrstan šok zato jer u toj obradi zapravo šoka nema, ali ima mjesta za obrat prema lirskom jeziku. Jedan od onih koji su afirmirali estetiku šoka bio je pjesnik Baudelaire sredinom 19. stoljeća, danas dvije estetičke linije, tradicionalna i moderna, čas zadaju udarce, čas miluju. Kao u nekoj antičkoj drami.
Preporuka: ne preslušavati album mrežno, bolje kupiti CD ili vinil. Novac će i onako biti potrošen, a slika na ekranu neće prenijeti finu grafičku opremu ovih samo Skica, obrisa industrijske kulture. Slika na ekranu je dobra za ubiti vrijeme, ali ne i za drugo.
Istaknuti vizual: dio covera za Laibach, Sketches of the Red District
#album #Ivan Molek #Laibach #recenzija #Sketches of the Red Districts
