PoeTris: Tri pjesme po izboru autorice.
moj djed je u glavi imao malu pticu djed drži u naručju svog malog dječaka koji umire od rijetke bolesti krvi i priča s mrtvim precima. bog dao bog uzeo kaže svećenik na pomazanju, dva očenaša i mali sanduk već je u zemlji pa s bakom i mojom djevojčicom majkom iz kuće suzdržano ispraća rodbinu. onda bježi u radionicu koju je napravio u dvorištu. šmirgla, buši, sastavlja, izrađuje male makete aviona i susjedima popravlja bicikle. poslije ručka sjeda na ganak i čeka nedjelju da odu na groblje, da zapale svijeću i poljube sliku na spomeniku. čeka jesen da utovare ugalj, zimu i novine da stignu na kiosk, kviz da počne prije dnevnika, obiteljsku tv seriju, poštara s penzijom, i svinjokolju, nove riječi u križaljkama da upiše u posebnu tekicu i stavi je kraj uzglavlja prije spavanja. pamtim kako jednim potezom prsta iz usta vadi zube stavlja ih u plastičnu plavu čašu s vodom nakon čega češlja kosu, gasi svjetlo i do jutra tiho u snu hrče. poslije će mu doktori iz glave izvaditi malo jaje. rekli su da se iz njega izlegla ptica i u glavi zauzela sav prostor, pojela sve vrijeme, pa se lako vraćao u prošlost i legitimno brkao imena i uloge, i mogao je biti čudan koliko je htio jer sad više nije bilo ničega da ga u tome spriječi.
strategija nemoći ponekad se desi živimo jedno uz drugo, rame uz rame, budim se kraj tebe i pitam te kako si spavao, kuham kavu dok pereš zube, zatim je red na mene, naizmjence ispiremo noćne mirise na koje smo već ionako oboje navikli, živimo zajedno do kraja života i svemira, stotinama hiljada milijardi godina u budućnost čuvajući svoje unutrašnje neprijatelje sve dok ne zavolimo ono najgore u sebi, hranimo ih šećerom, naše zvijeri, i puštamo da odmaraju kraj naših nogu dok mirno spavamo noću u postelji pokraj zida koji smo obojili u plavo da liči na more i udišemo iste molekule zraka, život je ugodan, i ako treba, skočit ćemo zajedno u to more, udvoje je lakše biti sam. ponekad se desi prekine se niz sretnih okolnosti i jedno od nas ode, a svemir se sklupča na krevetu i duboko diše dok ne pojede sav kisik iz sobe, stotinama hiljada milijardi godina ispočetka. izlazim noću, razgovaram sa sobom po parkovima, svakome tko pita dajem cigaretu i sitno, hoću svima da se dodvorim, puna sam razumijevanja, prodajem se jeftino, s uličnim mačkama i šišmišima je lakše biti sam. razrađujem strategiju povratka u bezvazdušni prostor stana, prebrojavam korake i mjerim duljinu ulice, pitam za smjer samo da odgodim frontalni sudar s tobom, sa sobom, s preostalim satima do jutra, moram nabaviti čelična pluća, krevet je postao veći od svemira, i ekspandira.
najljubavnija pjesma na svijetu kafka je umro u mojim godinama, pisalo je danas negdje, a ja sam još uvijek živa nekako, nezasluženo, budim se jutrom i radim ono što nikad nisam radila s tobom, palim radio, slušam vijesti, u svijetu je rat i ljudi bježe, a ja mislim da sam loše, i osjećam stid što postojim, ali ustajem nekako, prolazim kroz dan, sve je uglavnom isto, sudjelujem u raspravama o tome kaže li se ispravno viber ili vajber, slušam o sniženjima i anticelulitnim masažama, slušam o tuđoj djeci i njihovim sportskim uspjesima, dio sam svakodnevne ispraznosti, umišljam da sam bolja od toga, i nekako se podnosim takvu. ponekad odem s prijateljima, dok pijemo pivo slušam o njihovim životima, samo da zaboravim na svoj, samo da zaboravim na ovo među nama. kažem ovo, kao da nečega još uopće ima, i pitam ljude: koja je suprotnost tome, koja alternativa, smješkam se zainteresirano na njihove teorije i palim cigaretu, premećem je iz ruke u ruku, ne pušim u stvari, samo čekam da dogori sama pa otresam pepeo pod noge, ti si dim, ja sam pepeo, tako nas sada vidim, raščlanjene na dvije esencije, ti u zrak, ja u zemlju. kad izgori zgazim se zajedno s opuškom i odlazim kući, i budim se noću kad mi se mačka sklupča u zagrljaj, usamljenost se umanjuje proporcionalno rastu topline malog mačjeg tijela, i sve je dobro dok se izjutra ne pogledam u ogledalo, a ona opet nabuja kao poplava, kao strah da je vikend i da nemam kamo, da će me mimoići ispraznost i svakodnevica, i da neću naći dovoljno dobar oslonac ni dovoljno dugačku polugu da se izmjestim iz ovoga među nama za koje sam jednom mislila da je najljubavnija pjesma na svijetu.
Lidija Deduš rođena je 1977.g.
Objavila je tri zbirke poezije: Apatridi i ostale čudne ličnosti (Treći Trg, 2018.), Ništa od
najavljivanog kraja svijeta (Treći Trg, 2019.g.) i Razglednice iz prašnjave republike (Jesenski
i Turk, 2020.g.)
Za dramu Drvene ptice je 2022.g. dobila je nagradu HNK u Zagrebu na natječaju za najbolji
suvremeni dramski tekst, a na natječaju Biber je 2022. godine dobila nagradu za drugu
najbolju kratku priču.
Pjesme i kratke proze objavljivala je u časopisima u Hrvatskoj i regiji
Živi, radi, piše i vježba yogu u Varaždinu.
