Longlegs

Naravno, u američkom hororu ništa bitno novo. Krajem dvadesetog stoljeća proizveden je „The Blair Witch Project” redateljskog dvojca Daniela Myricka i Eduarda Sancheza, i to je u uhodanom kupovanju lagodnog samozastrašivanja preko ekrana bio posljednji inventivni uradak. Od „Blair Witch Projecta” pa do filma „Longlegs” proteklo je četvrt stoljeća i sve što vrijedi i plijeni pozornost, općenito na filmu, već se dogodilo. Ali filmove nismo prestali gledati. Naprotiv. Trošenje filmova je nezaustavivo, ma kakvi god oni bili. Kakav je „Longlegs”? Što se krije iza naslova koji priziva prozaični nadimak „Dugonogi”?

„Longlegs” doista je nadimak serijskog ubojice koji postojano i uporno desetljećima ubija po ruralnim predjelima Sjedinjenih Država. On ne ubija osobno već posredno, ali sve pripremi, sve podstakne i pokrene, okrutno grabeći živote nedužnih ljudi. U medijima ti zločini su obznanjeni kao obiteljski masakri. Pomahnitali otac divljački usmrtio vlastitu obitelj, a potom počinio samoubojstvo. Ali ništa nije onako kako izgleda. FBI dobiva pisma, na papiru neobični znakovi poput pismena drevnih civilizacija, samo je potpis Longlegs, napisan na latinici, razumljiv. FBI agentkinja Lee Harker je i kriptografkinja pa ona te poruke uzmogne prevesti. Otkrije razvidnu povezanost Dugonogog sa sotonističkim učenjima i ritualima. Trokut i tri šestice. No, Longlegs je neuhvatljiv, do zadnje trećine filma.

Redatelj Osgood Perkins je napisao i scenarij za ovaj film. Nastojao je povezati i horror i thriller i posao je obavio vrlo dobro. Zapravo je scenarijski otvorio i treću žanrovsku odrednicu, a to je mistery-suspense kamo spada i velefilm „Kad jaganjci utihnu”, bitna poveznica s Longlegsom. Naime, FBI agentkinja Lee Harker i agentkinja iz Jaganjaca, Clarice Starling – Jodie Foster – dijele isto zaposlenje i nešto mnogo važnije, traumu iz djetinjstva, što ih čini usamljenicama s nezatomljenim i neispovjedivim strahom u glavi i tužnim prikrivanjem te kobne nezgode na njihovim licima. Obje imaju neobično teško shvatljivu relaciju sa serijskim ubojicama. Clarice Starling s Hanibalom Lecterom i Lee Harker s Longlegsom. Ova fabularna srodnost govori o želji Perkinsovoj da javno pokaže divljenje prema slavnom filmu, ali to ne bi bilo nimalo dostatno da je to jedino što može pokazati u svom „Dugonogom”.

U većini kadrova i prizora vidimo agentkinju Lee Harker. Često je sama u kadru. Nju glumi Maika – je li joj to pravo ime? – Monroe. Mršava je i koščata, ima nezapamtljivo lice. Stalno je u hlačama. S pištoljem u ruci izgleda uvjerljivo i ona će ga znalački uporabiti i ubiti dvoje ljudi na kraju filma. Ali neće ubiti Longlegsa. Harkerova se čini nekako odsutnom, na trenutke kao da je posve nezainteresirana gdje se nalazi i što mora poduzeti, a ipak pod pritiskom brzog i nužnog djelovanja, unatoč dubokom disanju na usta, ona je djelotvorna i učinkovita agentkinja. Na toj opreci glumica M. Monroe izgradila je intrigantnu ulogu. Nesumnjivo Lee Harker vodi mentalnu i emocionalnu borbu u glavi. Zašto je ona takva?

To nam otkriva uvodni prizor. On je po formatu i teksturi potpuno drukčiji od svih ostalih kadrova. Kao da je ekran dobio prigodno smanjenje pa je izmijenjen u kvadrat s ovalno preobraženim kutovima. U zamalo monokromnom krajoliku zimske idile, ispred obiteljske kuće Harkerovih, dogodio se susret male Lee i njezine majke Ruth – vrlo dobra Alicia Witt – s Longlegsom. Isti formalni postupak redatelj Perkins ponovit će pri raspletu filma kada ćemo dobiti informacije o grozomornoj povezanosti majke i kćeri s jezivo živopisnim Longlegsom. Perkins će nam prije toga ponovo pokazati taj kvadrat, s kutovima nestalima u zaobljenosti, ali to je sada mali ekran – nije TV – pred kojim Lee Harker kao agentkinja FBI – a obavlja psihotest. Igra je to asocijacija na apstraktne likovne podražaje. Harkerova je zatočena u kavezu inhibicija, ne samo zbog utisnutog straha, već i zbog nepodnošljivosti čuvanja tajne o trajnoj uvučenosti FBI agentkinje u pakleno okrilje Longlegsa.

Pa kakav je naposljetku Longlegs? Maneken noćne more. Odurno strano tijelo koje opasno remeti ustaljenost, urednost i poredak svakodnevice. Longlegsa glumi Nicolas Cage. On je neprepoznatljiv. Ili jedva prepoznatljiv, zbog glasa. Poput Dannyja De Vita kao Pingvina u „Batman Returns” ili Al Pacina kao Big Boy Capricea u „Dicku Tracyu” i Dustina Hoffmana kao Mumblesa u istom filmu, pravom mimohodu odvratnih karikatura u skladu sa stripom Chestera Goulda, te poglavito Tima Curryja maskirana u zloduha – klauna u hvale vrijednoj TV adaptaciji romana „It” Stephena Kinga. Cage je isključivo predstavljen preko maske, kao što i predstavlja preko nje i u potpunosti je glumački ovisan o njoj. Lice je to podbuhlo s nosom šiljastim, izbačenim čelom i valovitom kosom dugom do ramena. Degenerirani hipik. Nosi prsluk i šal za vratom pa može proći kao fizički i moralno izopačeni dandy. On je tvorac dječjih lutaka, pravi stvoritelj, jer osim što ih oblikuje s majstorskom vještinom, Longlegs im podaruje, udahnjuje demonsku moć. Takva lutka pretvorit će za kratko vrijeme marljivog, mirnog i bogobojaznog katolika u raspomamljenog čovjeka sa sjekirom. Te lutke treba netko donijeti u prethodno odabranu kuću. Donosi ih sredovječna žena odjevena kao časna sestra. Crkveni folklor, kaže ona ukućanima. Iznenadit ćemo se jako kad saznamo tko je ona. Lutkar kao promicatelj manufakture magijske zlotovornosti koristeći okultna staroegipatska znanja vodeći je lik u filmu „Puppet master” Davida Schmoellera. Ovdje je spomenut uz svesrdnu preporuku. Osgood Perkins prvenstveno kao scenarist dobro je upoznat s „Puppet masterom”.

Kao redatelj je iskazao majstorstvo u dočaravanju ozračja prijetnje, napetosti i uzbudljivih iščekivanja. Noć je preduvjet za privlačnost takvih prizora. Lee Harker dolazi po mraku u poveću modernu kolibu nadomak šume. Tu ona stanuje. Otvara vrata, kamera je udaljena pet metara nasuprot njoj i lagano, jedva primjetno, kreće unatrag. Uvećava zadani prostor, omogućuje slutnju neugodnog pa i zastrašujućeg zbivanja. Netko je promatra. Netko je vrlo blizu kolibe. Harker upali veliko vanjsko svjetlo, izlazi van… uskoro vidi čovjeka u kolibi koji u hipu iščezne. Longlegs joj je ostavio pismo na stolu. I opet noć. Total, sivo nebo, bljeskovi i udaljena grmljavina, automobil s kratkim svjetlima prilazi farmerskim zgradama. Iz auta izlaze agentkinja Harker i agent Carter – osrednji Blair Underwood – u ruci drže prodorne svjetiljke. Ulaze u veliki hangar. Na drvenom podu puno slame. Ugledaju raspelo prikucano za podnu dasku. Carter pomakne dasku i prvo vidimo njihova zaprepaštena lica, a zatim lutku u fetalnom položaju. Priložena je i cedulja poruge: trokut s narisanim očima i minikrivuljom za osmijeh. Oba spomenuta prizora imaju znatnu vizualnu primamljivost. Cijeli je film ostvaren pretežno statičnim kadrovima, minimalnim neupadljivim pomacima uvijek stabilne kamere i umjerenog tempa. Uski duži ili kraći hodnici, uski prolazi, stube, plastični zastori, širom otvorena vrata ili ovalni otvori u zidu, zbog iluzije prostorne dubine i lakoće promatranja i praćenja glumaca, evociraju osjećaje stisnutosti, zatvorenosti, pritajenosti, ugroženosti i neslobode.

Radnja filma odvija se sredinom devedesetih godina. Na zidu su fotografije predsjednika Billa Clintona, mobiteli glomazni poput opeke. Kroz taj povijesni kontekst Osgood Perkins je uputio i zamjetne udarce protiv obitelji, državnih institucija i Katoličke crkve. Rekreirao je svijet patnje, smrti i beznadnosti bez samilosti i sućuti. Čisti nihilizam. No možda je „Longlegs” samo provokativna igra, samo rock ‘n’ roll jer film je doslovno uokviren stihovima i glazbom slavnog glam rock banda T Rex. Odbacujemo takvo spašavanje redatelja Perkinsa. Na kraju Lee Harker nema u pištolju streljivo da uništi sotonsku lutku, a Dugonogi, s pogledom u kameru, pozdravlja Sotonu i upućuje nam sočni poljubac za rastanak, i ponovni susret. Cmok.

Istaknuta fotografija: prizor iz filma „Longlegs”

#Aldo Paquola #horor #Kritika #Longlegs #Nicolas Cage