Engleski putopisac Lovett Fielding Edwards posjetio je krajem tridesetih godina 20. stoljeća Sušak i njegovu okolicu, kao na početku svoga puta po kraljevini Jugoslaviji. Djelo pod naslovom A Wayfarer in Yugoslavia, New York 1939, Robert M. Mc. Briode&Company sadrži početno prvo poglavlje pod naslovom The Gateway to Yugoslavia: Sušak.
“Ondje je konstantno strujanje ljudi što kolaju tamo-ovamo preko apsurdnog željeznog mosta što predstavlja jugoslavensko-talijansku granicu. Vrtna terasa hotela Continental ispunjena je gradskim trgovcima koji svoje poslovne transakcije radije obavljaju u hladovini negoli u zagušljivim prostorima svojih ureda. Tu neprestance dolaze i odlaze autobusi, te je zaposlena i pretrpana luka gotovo zakrčena.”
“Uvečer na Sušaku nema se bogzna što raditi niti vidjeti. Možete šetati gore dolje Korzom i promatrati lokalne ljepotice, sjediti u kavanama ili posjetiti malu restauraciju Zemun na otočiću pored pograničnoga mosta, gdje poslužuju srpske specijalitete i gdje, ako bolje ispružite ruku, možete dotaknuti Italiju. Mnogi domaći ljudi posjeduju pogranične putovnice za Rijeku i Opatiju (Abbazia}. I ja sam onamo otišao kako bih proveo večer i – razočarao se. To je tamna strana razvoja turizma. U usporedbi s prekrasnom obalom Dalmacije, Opatija se doima poput noćne more. Mjesto je načičkano hotelima, restoranima i barovima; barovima, mislim, u kontinentalnome smislu, koji imaju siromašne kabaretne predstave, jeftina pića i animirdame. (…) Sve podsjeća na poželjne gradove budućnosti gospodina Wellsa koje, nadam se, nikada neću vidjeti. No, čini se da se to mjesto silno sviđa Mađarima koji su ovdje glavni posjetitelji. U Jugoslaviju se vratih s velikim olakšanjem.”
“Kras uokolo Sušaka ne obiluje čak ni tim rijetkim siromašnim produktima. Zimi siloviti udari bure brišu strahovitom snagom, čupajući grmlje i probijajući kroz najdeblji kaput. Na Škrljevu, gdje se vlak zaustavio, zgrada željezničke postaje bila je oštećena od kamenitih udara vjetra. Posvuda uokolo bijahu vidljivi tragovi njegova djelovanja, podsjećajući na zidove zapuštene tvrđave. Zimi je, naime, snaga vjetra tolika da može prevrnuti željezničku kompoziciju.”
“U ovim kraškim dolinama sačuvali su se i neobični prežici (survivals). Ljudi i navade, drugdje odavno iščezli, nastavili su živjeti u tim usamljenim i zabačenim područjima. Ovdje, pored Sušaka, na Grobničkome polju (pisac ga prevodi kao Graveyard Valley, op. I.L.), još postoje sela što se posve razlikuju od svojih slavenskih susjeda po običajima, izgledu i načinu života. Moguće da su to potomci davno iščezla carstva Avara čije se ime davno izgubilo u Europi. Ili su to možda potomci Tatara, ovdje poraženih 1241. godine, čija se nečista krv, prema pučkoj predaji, zadržala na polju kao nepresušivo jezero. Sigurno je da još uvijek posjeduju mongolski izgled i ratoboran temperament, preživjevši strašan okršaj 1522. godine kada su Jakov Dur iz Pazina i Ivan Abfalter iz Rijeke pobijedili Turke na istome mjestu.”
