Za poklonike lika i djela američkog kompozitora i dirigenta Leonarda Bernsteina, Maestro Bradley Coopera mogao bi biti veliko razočaranje. S obzirom na to koliko je pažnje Cooper posvetio što vjernijem glumačkom utjelovljenju Bernsteina, uključujući i kontroverzu s navodno antisemitskim vještačkim nosem, čovjek bi očekivao pedantan i sadržajan biopic koji uzima u obzir Bernsteinovu glazbu, političke probleme, zakulisne makinacije, međuljudske odnose, te društvene i karijerne probleme koje je zbog svoje biseksualnosti i homoseksualnosti imao, odnosno zaobišao. Cooper je izabrao drugačiji pristup što Maestro ne čini lošijim filmom, samo manje biopicom, a više Cooperovom interpretacijom, portretom centralne dihotomije Bernsteinove ličnosti i njezine manifestacije kroz život glavnog lika, specifičnije, kroz brak s čileanskom glumicom Feliciom Montealegre. Cooper je, uz Josha Singera i scenarist filma.
Rano u Maestru, Cooper čini distinkciju između Bernsteina kompozitora, kreatora s bogatim unutarnjim životom koji vanjski svijet kontaktira na vrlo privatan način i performera – dirigenta – koji je ekstrovert i čiji je život javni. Ova glavna premisa jasno je najavljena odmah u prvom kadru filma u kojem vidimo vremešnog Bernsteina u intimi svoga doma kako sporo svira klavir uz dim upaljene cigarete položene na pepeljari punoj opušaka, a nasuprot ovog privatnog prikaza instalirane su dvije kamere s pripadajućim osvjetljenjem, dva snimatelja i tonac. U filmu premisu podržavaju još dvije scene – prva, u kojoj Serge Koussevitzky Bernsteinu saopćava da bi veliki američki dirigent trebao svoj život voditi tako da, kad izađe na scenu pred orkestar, sam sebi može reći ‘moj život i moj rad su čisti’ te mu savjetuje da se drži podalje od mjuzikla, i druga – u kojoj o dihotomiji priča i sam Bernstein, prilikom televizijskog intervjua. On je, naravno, i kreativac i performer, a film istražuje balansiranje potreba ova dva načina postojanja i posljedice koje ono ima na Bernsteinovu suprugu. Po mnogo čemu, ovo je podjednako film o maestru i film o ženi kompliciranog maestra-genija i njihovoj vezi. Gledajući iz ove perspektive, pogledajmo što Cooperov film ima, a ne što mu nedostaje.
Nakon kratkog uvoda u koloru, Cooper započinje priču o Bernsteinovima danom kada Bernstein, mladi pomoćnik dirigenta, zahvaljujući bolesti dirigenta Bruna Waltera dobiva šansu u Carnegie Hallu bez prethodne probe dirigirati Njujorškom filharmonijom. Od tog trenutka, Lenny je uspjeh. Uvodnom sekvencom Cooper prelazi u crno-bijelu tehniku veličanstvenog zrna i otvara film privlačnim kadriranjem i uveseljavajuće inteligentnom mobilnom kamerom kojom, između ostalog, prenosi i energičnost Bernsteina u ovom, slobodnom i neopterećenom dijelu njegovog života. Bernstein uživa u glazbenoj suradnji s Aaronom Copelandom i svojim ljubavnikom, klarinetistom Davidom Oppenheimom. Autor kinematografske fotografije Matthew Libatique cijeli je film snimio na filmu jer nije želio da film izgleda kao stari film, nego kao realnost. U tom smislu, za film je koristio i različite omjere slike, 1.33:1 za period od 40-ih do 70-ih dok su 80-e prikazane u omjeru 1.85:1.
Uz screwball brzinu dijaloga, početak filma dinamičan je i inventivan. Do kraja filma, Cooperova režija ostat će zanimljiva, hrabra i kompetentna, nikad snishodljiva prema gledatelju kojeg režiserskim postupcima poziva na mentalnu aktivnost u vidu iščitavanja podteksta što je, u sveprisutnoj doslovnosti, inspirirajuće. Dopao nam se i neoznačeni sažetak perioda koji su Felicia (Carey Mulligan) i Bernstein proveli odvojeno prije sklapanja braka, njegovom domišljatom kazališnom inscenacijom. Veza između Felicie i Bernsteina je također energična, visprena, dražesna, naivna i roditeljsko-dječja. Felicia Bernsteinu govori da je njegov parfem podsjeća na oca, omamljuje je i čini da se osjeća sigurnom. Odabirući da ga voli bezuvjetnom ljubavlju majke i znajući točno koga ima pred sobom, postaje u Bernsteinovom životu nezamjenjiva konstanta.
Kroz seriju slika iz zajedničkog bračnog života, Cooper nas dovodi do ključne, duboko tragične scene u kojoj Bernstein i njegov sada bivši ljubavnik David Oppenheim (minimalistički sjajan Matt Bomer) hodaju niz ulicu. Nakon tog malog dragulja od scene, u kojoj svijest o cijeni odabranog životnog kompromisa postaje jasna i Bernsteinu i gledateljima, ništa više nije kao prije. Problemi u braku počinju, a po povratku u kolor, koji označava kompleksniju, realističniju i ‘zmazaniju’ fazu života, razvidno je da otvorena veza u kojoj Bernsteinovi žive više ne odgovara Feliciji koja je, ne samo kao žena iza svakog uspješnog muškarca ostavila po strani svoju glumačku karijeru, već više nije u stanju podnijeti Bernsteinovo izbivanje iz veze zbog umjetnosti, karijere, a nadasve indiskretnih afera s muškarcima. Konačno nalazi granicu bezuvjetne ljubavi koju je vježbala tijekom cijelog filma i u svađi maestralno smještenoj u jedan kadar, završava vezu s Bernsteinom. Na samrtnoj postelji reći će mu, možda kao i finalno priznanje samoj sebi o svojim promašenim izborima: “Mirišeš na tunu i cigarete.”
Carey Mulligan Feliciu iznosi fenomenalno, u zahtjevnoj ulozi u filmu koji nas, kao i njegovi likovi, ne pozivaju da u njega uđemo, već su predstavljeni na gledanje ‘iz vana’. Bradley Copper je najvelikodušniji glumački partner, uvijek igra za drugoga i pomaže im doseći evidentno finiju izvedbu. Svi su uz njega najbolji što mogu biti, dok se on sam uvijek uspije, čak i tako naočit, nekako spremiti u stranu. U toj kvaliteti podsjeća nas na, za filmsku umjetnost tragično prerano, preminulog titana glume Jamesa Cazalea. Sarah Silverman konačno pronalazi svoju idealnu ulogu kao Bernsteinova iritatantna, ali direktna i angažirana sestra. Maya Hawke solidno igra najstarije dijete Bernsteinovih, no previše se zaokupljamo pokušavajući naći fizičke i glumačke sličnosti između mlade glumice i njezinih roditelja.
Maestro nije biopic kakvog smo očekivali, ovo je film o ličnim kompromisima i njihovim odjecima u vlastitim životima i životima najbližih. Poučan za žene, neočekivano nebukvalan, pažljivo režiran. Drago nam je što režiju nisu, kako je bilo inicijalno planirano, preuzeli ni Martin Scorsese ni Steven Spielberg jer bi u oba slučaja Maestro bio očekivaniji, jednostavniji, izričitiji i manje maštoviti film.
Maestro je nominiran za sedam Oscara, u kategorijama: najbolji film, najbolji glumac, najbolja glumica, najbolji originalni scenarij, najbolja šminka i frizura, najbolja kinematografska fotografija i najbolji zvuk.
![Julienne [žilijen]: Sarajevski fragmenti – potpisi za slobodu](https://artkvart.hr/wp-content/uploads/2024/03/Untitled-1-1-600x400.jpg)
