U subotu je u dupkom punom Palachu Marko Rogić sa svojim bendom White on White predstavio novi album „Gotta Learn To Say No”, što i nije bilo baš od šale jer je u isto vrijeme u gradu svirao Let3. Publika je na momente bila hipnotizirana, a magija u zraku se prenijela i u otvoreno mišljenje jer je bilo onih koji su upravo tako komentirali koncert žanrovski neukalupljen. Rogić je čovjek emocija što je bilo teško sakriti na bini te je uz vrsne glazbenike koji čine bend baš ta iskrenost bila pun pogodak. I ono što je evidentno trebalo riječkoj publici. A to je ujedno bio i povod za intervju. S Markom se nalazim, a gdje drugdje nego u njegovom Dnevnom boravku, jednoj od posljednjih riječkih alternativnih oaza. Ulazi u prepoznatljivoj bijeloj majici i pod miškom nosi gramofonsku ploču – meni na dar. Uz rakiju, dvije dugo razgovaramo.
Meni se još nisu slegnuli dojmovi s koncerta. Jesu li tebi?
Pa nisu ni meni što zbog intenziteta doživljaja i zbog, neću biti lažno skroman, zbog neočekivanog broja ljudi koji je pohodio Palach. Ni u snu nisam očekivao toliki broj ljudi. I zbog same svirke i zato što smo uspjeli nakon nešto malo manje od godinu dana odsvirati cijeli novi album, radi se o 14 pjesama, ubrati neke stvari sa starog albuma, čak i odsvirati i dvije pjesme koje će biti na sljedećem albumu. Baš sam neki dan bio s mojim Darcem (Darkom Terlevićem) i on je napisao popis pjesama koje već imamo za sljedeći album i nadam se da neće proći pet godina kao s pričom od prvijenca do ovog albuma. Kažem, meni je to sve skupa bio šok, jer mi je u posljednje vrijeme dosta naporan životni period, život me baš ne miluje niti štedi, ali bome niti ja njega, tako da pokušavam tu mjuzu uklopiti u cijelu priču i moram reći da nismo nikad više probi imali kao bend. Svirali smo na koncertu 22 stvari. Nikad toliko dugo i puno nismo svirali.
Ali i publika je bila gladna…
Ajmo reći da je. Rekao bih da je bilo dosta koncentrirane publike. Mjuza koju ja radim je dosta komorna i ambijentalna. Pitanje je koliko su klubovi idealno mjesto za takvo nešto. E sad, problem je kada ti sakupiš toliki broj stvari, među njima neke moraš odsvirati kakve jesu i dobiti dinamiku od mirne, komorne atmosfere do nečeg što je bendovska stvar tako da me stvarno iznenadio broj ljudi.
Što nije baš bilo lako jer je u isto vrijeme svirao Let3, a ne možemo se više pohvaliti s brojem ljudi u gradu…
Točno, ja bih rekao da se možda muzika Leta3 i onoga što ja radim i ne preklapaju nekako ludo.
Ali bile su čak i neke partnerice ekipe iz Leta3…
E baš sam to htio reći. Ako tko zaslužuje posebno spominjanje onda je to Mirjana, žena našeg dragog Mateja Zeca. Rekla je da ga previše vidi, čuje i sluša pa je odlučila nama dati podršku. Mirjana „tenks“ i ovim putem.
No da podcrtamo, bila je dobra cirkulacija ljudi, bilo je puno ne samo ispred pozornice već i na šanku i ispred Palacha…
Ne bih to pripisao samo nama. Dobrim dijelom je tu i magija Palacha. Svi su jedva čekali da se otvori Palach. Bio sam i na neformalnom otvorenju Palacha. Mislim da smo se tada i vidjeli.
Baš sam te htjela pitati – kada smo se sreli na tom neformalnom otvorenju si mi rekao da ti sve više dolazi da bježiš u samoću. Je li novi album rezultat toga?
Ja bih ti rekao da je i album, ali i mjuza koju radim meni bijeg od svega. Dosta sam izložen kroz svoj posao. Volim ljude, volim birtiju, društvo, ali valjda čovjek ima ograničene kapacitete i mogućnosti. Meni se očito u nekom momentu počne događati da mi bude svega previše i onda je možda i poruka albuma „Gotta learn to say no“ nekakva svjesna ili podsvjesna poruka samom sebi da neke stvari moraš prerezati.
Autosugestija?
To je zapravo vrlo otvorena sugestija. Koliko će pomoći, nisam siguran. Evo sad sam došao s posla nalazimo se u osam sati navečer. Tako da meni mjuza zaista jest bijeg i možda sam u tim nekakvim srednjim godinama. Čovjek se iživi, iskače, natrči na sve strane. Godi mi samoća. Imam taj mali otok Olib na koji bježimo Martina, maleni i ja kad god stignemo kroz cijelu godinu.
Dakle, onda tamo i inspiraciju pronalaziš?
Da, mislim stari mi je s Oliba i meni je triger za pisanje mjuze bio kada je stari umro 2016. godine. Tu se očito svega nakupilo, eksplodiralo i izašlo. Paše mi osama na Olibu. Koliko god da sam društven, toliko volim i biti sam. Volim mirnoću noći. To je valjda neko vrijeme kada te svi puštaju na miru i kada možeš sam sebe čuti. Ovo sve drugo su šumovi.
Na pozornicu si izašao sam i otpjevao pjesmu „Heaven“. To je bilo vrlo hrabro..
Ja ti to volim raditi. Ja bih znao takve stvari napraviti, a da ni bend ne bi unaprijed znao. Volim se gurati u neugodne i nepoznate situacije.
Koja pjesma s albuma je tvoj favorit?
Auu. Sada da ne kažem neki klišej. Tipa kao da pitaš majku koje joj je dijete najdraže. Stvar je takva da je vrijeme u kojoj su te pjesme nastajale prilično dugo pa ima različitih faza mojih osjećanja prema onom što se zbiva oko mene – od globalnog zatvaranja svijeta do 3. Svjetskog rata koji nam je na vratima ili je već počeo. Sve te stvari te tište. Možda zbog načina na koji je nastala stvar „Magical Meadow“, to je duet koji imam s Chrisom Eckmanom. Za taj duet je zaslužan Mladen Stipanović koji vodi emisiju Alternator na Radio Rijeci. Bili smo u backstageu i njemu je sinula ideja da bismo Chris i ja mogli napraviti duet. A Chris je jedna topla duša i odmah je rekao: Zašto ne? Drugi dan sam odmah složio cijelu stvar i poslao Darku Terleviću. White on White ne bi bio ono što je bez Darka. On je moj glazbeni brat, srodna duša i prijatelj. Razumijemo se i na nivou neverbalne komunikacije. Darac je to isti taj dan aranžirao i poslali smo Chrisu. Znao sam reći – da ništa drugo osim te pjesme ne napravim, bio bih zadovoljan „for life“. Druga stvar koju bih istaknuo je pjesma za mojeg malenog Hrvoja, a to je pjesma „No worries“. To je ujedno i iznimka u mojim pjesmama jer je optimistična.
Dobro, pretpostavljam kad čovjek ima dijete onda mora naći tu dozu optimizma u sebi…
Rekao bih da sam ja mračnjak iako je najveća greška pričati o sebi, ali svoje najcrnje, najlošije puštam u pjesme.
Jel se čistiš tako?
Pa da. Doživljavam to kao prostor apsolutne slobode gdje mogu reći ono što se ne bih usudio u konvenciji.
A i ne moraš…
Pa da. Ne moraš. I tu se onda baš ogolim do kraja. Kada se neki ljudi prepoznaju u pjesmama onda se pitaju: To smo mi? Recimo moja žena Martina. Pa joj onda kažem: Lirika i poezija su podložne tumačenju. Tu ću reći ono što mislim bez ograda, kočnica i kalkulacija. That ́s the key!
Spomenuo si magiju Palacha, a ja imam anegdotu s tvojeg koncerta. Jedna cura je stajala do mene i rekla frendici: Pusti me sad. Ulovila me magija. Što ti kažeš na takvu opasku?
Nema boljeg komentara. Ako se ljudi uštekaju na nekakvu emociju, priču i osjećaj koji si ti izbacio iz sebe, a to se očito dogodilo, onda te malo i posrame takvi dojmovi. Što ima bolje od toga da netko kaže da ga je magija ulovila, ako si ti taj koji je mađioničar barem na trenutak. Divno!
Marko, kod tebe me fascinira ta neka neisforsirana jednostavnost, usudila bih se reći i poniznost. Čak i u vizualnom smislu imaš taj James Dean moment.
Ja te bijele majice nosim oduvijek. Uopće ne znam zašto. Imam preko 20 bijelih majica.
Ti si obrnuti Johnny Bravo…
Da, da. Možda i u pristupu. Pitala si me o jednostavnosti i skromnosti?
Da, poniznost koju ti imaš privatno ona se zaista ocrtava i na pozornici…
Ako je to tvoj dojam, drago mi je da ga imaš, ali ja to ne forsiram.
Zato sam i rekla da je neisforsirano…
Možda bi se zbog mjuze bilo i dobro gurati i forsirati, ali ja nemam takav princip u životu. Dok god si ti iskren i uživaš u tome što radiš, prilike će doći. Ako ne dođu očito im nije bilo tu mjesto niti vrijeme niti stoljeće. Ne razmišljam previše ni u mjuzi ni u životu iako bi možda bilo pametnije kalkulirati, ali sam impulzivan i iskren. Na kraju krajeva, tako sam otvorio i Dnevni boravak – kao rezultat jedne premorene godine.
Dakle, tebe treba samo dobro umoriti i onda sve može?
Možda i je tako. Ne živim loš život i ne krvarim, ali kada se otvaraš i daješ onda i dobivaš puno šamara.
Naporno je živjeti danas. Živimo u žešćem kapitalizmu..
Meni se čini da sam ja stara duša. Volio bih da sam se rodio 40 godina ranije, ne da danas budem starac nego jednostavno mislim da je ovaj svijet prebrz za moj um. Volim utvrđivati, utiskivati i doživljavati situacije, odnose i ljude, a bojim se da je paradigma ili način ovog vremena sve osim toga – samo brzo, samo instant, što više to bolje i onda se od količine stvara nekakav dojam. A ja volim malo stvari koje ću ja puno upiti. Sve ostalo me zbunjuje. I dalje ću pročitati nekakav tjednik prije nego portal. Svjesno biram da nisam na društvenim mrežama. Zazirem od vrijednosti koje su se stvorile brzim načinom života. Ali i da želim živjeti takvim načinom života vidjelo bi se da je lažno s moje strane, hinjeno u svakom slučaju.
Hajde da ti postavim jedno neugodno pitanje. Bio je jedan čovjek na koncertu, da ne kažem zlobnik, koji je rekao da je pjevanje na engleskom bježanje. Što ti kažeš?
Ja bih tom čovjeku rekao da je možda u pravu. Što da ja sad pametno kažem? Bio sam na jednoj tribini na kojoj je jedna kolegica glazbenica rekla da sanja na engleskom i ja joj vjerujem. Pa i kada gledam današnje klince – oni razgovaraju pola na hrvatski, a pola na engleski. Je li to bježanje? Iskreno, nemam pojma. Nije da nisam pokušao pisati na hrvatskom, niti to isključujem, ali nema pametnog odgovora zašto pišem na engleskom osim možda da fraze koje koristim funkcioniraju na engleskom. Imaju više smisla na engleskom, to je priroda jezika. Možda jednom i napravim album samo s hrvatskim pjesmama. To neće biti uskoro svakako.
Da se vratimo na koncert. Činio se kao jedna lijepo zaokružena priča..
Svjestan sam svojih vokalnih i instrumentalnih ograničenja. Rekao bih da ne možemo ponoviti neku stvar da dva puta zvuči isto. Netko bi rekao da je to šlampavo, a ja bih rekao da je to…
Iskreno?
Iskreno. I jedna igra koja je neki put više, a nekad manje uspješna. Ima taj moment neizvjesnosti. Čini mi se da način na koji mi sviramo kao bend tolerira takva istrčavanja u ofsajd.
Kada smo kod istrčavanja u ofsajd, jedan od upečatljivijih momenata koncerta je tvoj duet s Tonkom.
Ta pjesma se zove „Happy hour“ i Darceva žena mi je rekla da ta pjesma odudara od albuma i da je totalno „cheesy“. I onda smo rekli Tonka i ja da ćemo odjebati bend, stavit ćemo neki efekt i izvesti da bude što više emocija. Nema veze ako falimo. Tonka stvarno ima divan glas i lijepo je raditi s njom.
Pa pjesma se činila kao punokrvna rock balada..
Drago mi je da je to tvoj komentar te pjesme. Meni je ta pjesma jedan otvoren dijalog dvoje ljudi koji su prošli nešto zajedno i imaju nešto za reći.
Ono što je moj zaključak bio nakon koncerta jest da tvoja glazba nije za gužve, može čak i zvučati dosadno u nekim okruženjima, ali nije ni za ljude zatvorenog srca. Bi li se ti složio s tim?
Potpisujem, da. Rekao bih da su neke misli u pjesmama zatvorene da ih dokučiš, a da bi zatvoreno dokučio moraš ti biti otvoren. Lijepo si to rekla, da. Sviđa mi se i ova primjedba da može naša glazba biti klupski dosadna i ne bježim od toga. Zato bi možda volio, a potrudit ću se da se to dogodi, da napravimo jedan komorniji koncert gdje će publika sjediti, a možda i mi kao bend. Volio bih da se probije ta barijera prema ljudima onoga što se kotrlja sat, sat i pol dok traje koncert. I znam da ću to sigurno napraviti.
Podsjetio si me u jednom dijelu koncerta, a mislim da je i rasvjeta dosta utjecala na to, na Bowievu Space Oddity.
Odakle vadiš te usporedbe? Ali super ako je to tako bilo. Što da ti ja odgovorim na to? Meni to nije ni na kraj pameti. Možda je zbog rasvjete. Ako se dobio Space Oddity moment onda je to genijalno.
Cijeli koncert je imao potpuno neočekivan smjer, a album je teško ukalupiti. Taman kada misliš da si dobio nešto i to je to, vi iznenadite s nečim dijametralno suprotnim…
I meni je žanrovski album jako teško ukalupiti. Svi smo mi suma proživljenoga, preslušanog i svih ostalih utjecaja i sad je pitanje tko će te gurnuti u koju ladicu. Čak su nas jednom opisali kao indie folk bend. Mada ja volim country mjuzu. Stari mi je bio pomorac i stalno je dovlačio kazete country mjuze. Možda ima i toga u tragovima.
Ajde za kraj da te malo zezam. Bend se zove White on White, a majice su vam bijele s crnim slovima. Kako to brate?
E to pitaj Mladena Stipanovića sestro. Da se mene pitalo ja bih kupio najobičnije bijele majice i da to bude moj „merch”. Eventualno da bijelim koncem izvezemo ime benda.
Istaknuta i ostale fotografije: Karlo Čargonja
