Beogradska skladateljica s korčulanskom adresom Manja Ristić u posljednjih je desetak godina svojeg boravka na otoku mobilizacijom primorja i podmorja kao izvora zvuka – potencijal jadranskog pejzaža preobrazila u jedan od neotkrivenih dragulja globalne elektroakustičke scene. Svojim posljednjim izdanjem (bandcamp, 2025), snimkom live-nastupa iz splitskog Beton Kina, inače i jednim od zvukovno najzahvalnijih izvedbenih prostora u Hrvatskoj, diskretnim je audio-ritualom procesiranja različitih izvora zvuka predstavila ključne točke svojeg opusa koji divergira trenutak kroz osluškivanje prostora.
Odrasla u Beogradu i Londonu, Manja je Ristić diplomirala studij violine na Kraljevskom konzervatoriju u Londonu. Zadatak joj ne bje lak, jer je odnos do harmonije s mentorom vodio, ako ne kroz konfrontaciju onda kroz reidentifikaciju – od nje je zatražen pronalazak osobnog zvuka, ali ne kroz tradiciju, već kroz mapiranje osobnog. Pronašla ga je potezanjem gudala preko kartona, motiva ozvučavanja prostora osluškivanjem onog intimnog u nama nasuprot autentičnog u svijetu prošaranim vizualnim, bučnim ili simulakričnim. London je naposljetku i globalna sredina koja redefinira kulturni identitet i svojih namjernika i prolaznika, a gdje ne bi pripadnicu generacije čije je odjeke detonacijama isprepadanog djetinjstva usisivala tutnjava bas-frekvencija s pojačala partyja elektronske scene kao urlika generacije? Tu će pasti i prva otisnuća u područje neidiomatske slobodne improvizacije, glazbene prakse koja nije sama po sebi žanr već predstavlja – ne nužno muzičko, već zvukovno putovanje u put… A put biva – odgovorom.
Povratkom u Beograd, aktivistički se pridružuje radiofoničnom iskustvu zajednice istomišljenika, istraživanja i sudjelovanja u opet ne nužno glazbenom, već zvukovnom eksperimentu i procesu, omogućenom deteritorijalizacijom prostora i bestjelesnošću radijskog signala koji je u vrijeme My Spacea razgranao i pokapčao duhovne mreže istomišljenika širom svijeta. U prvim je redovima scene koja vrvi glazbenim podzemljem i Ristićeva, prije nego li će prelomiti da rodnom gradu više ništa ne duguje te se otisnuti u nomadsko-sezonski život arhipelaga između dvaju refula turističke okupacije životnog prostora. Znači, inzularnosti, kao slabije optičke i prometne povezanosti – sporijeg interneta i dodira s kopnom… Trebalo je pregristi i iz perspektive smoga kao relikta kozmopolitski lažnog te uhvatiti cvrčke za rep da ostanu kao svjetionici u domeni zimskog perioda.
Elektroakustičke kompozicije konkretne glazbe koje je hvatala po beogradskim budžacima te ih ostavljala i nesebično dijelila preko platforme Soundcloud, sada je počela stvarati na samom izvorištu ove „tradicije”. Naime, prva je skladba konkretne glazbe, „Presque Rien” francuskog skladatelja Luca Ferrarija i nastala u Veloj Luci, šezdesetih godina, bila je to glazba „glazbala”, neodredivog izvora zvuka ili zabilježenog trenutka u uhu magnetofona, a ne instrumenata, „glazba” bilježenja estetskog doživljaja, ostavljanje za petama hijerarhije savladivog i tako je s onim gudalom zataknutim o strune žilica prešanog kartona ovime došla na izvorište svojeg životnog projekta. U toj je davnoj londonskoj gesti – gudalom preko kartona – Manja Ristić ne samo pronašla svoj zvuk, već uspostavila i dijalog s poviješću konkretne glazbe, prostorom tišine i vlastitom unutarnjom rezonancijom. Njezin projekt nije tek estetski eksperiment, već potraga za autentičnim u vremenu koje sve više zvuči kao kopija kopije.
Istaknuta fotografija: Maja Ristić, bandcamp
#album #Beton Kino #live #Maja Ristić #recenzija
