Prostor Muzeja moderne i suvremene umjetnosti ove je subote bio rezerviran za sve one koji su bili spremni odmaknuti se od uobičajene percepcije zvuka. Iako je ljudsko uho publike po prirodi težilo pronalaženju ritma i harmonije, festival je uspješno preispitao ove temeljne glazbene pojmove. Zakoračilo se van standardnih okvira i otvorio se prostor za eksperimentiranje zvukom i svjetlom. Manja Ristić predstavila je svoj specifični pristup zvukovnoj umjetnosti, uz vizualnu pratnju instalacije umjetnika Branimira Štivića. Publici je pružena prilika za redefiniranje granica glazbenog izraza i uvid u usku povezanost zvuka i vizualne umjetnosti. Festival „TENZIJE“ petu godinu za redom okuplja one koji se usuđuju napraviti korak izvan granica poznatog, nudeći tako platformu za eksperimentiranje i izražavanje koje pomiče okvire konvencionalne glazbe te potiče na dijalog o zvuku kao umjetničkom mediju. Tim povodom razgovarali smo s Manjom Ristić, klasično obrazovanom violinisticom, zvukovnom umjetnicom, objavljivanom pjesnikinjom, kustosicom i istraživačicom.
Kada se i kako dogodio Vaš zaokret od klasične glazbe, sviranja violine, prema eksperimentalnoj zvučnoj umjetnosti? Podrazumijeva li takav korak i promjenu u viđenju elemenata poput ritma, melodije, harmonije?
– Često me pitaju to pitanje zbog specifične prirode situacije. Pri kraju srednje škole osjetila sam snažnu želju za eksperimentiranjem. Sa 16 godina počela sam svirati u sastavu Hazari, koji je vodio Dragomir Milenković Joga, poznati srpski ambijentalni gitarist, kroz čiji su bend prošli brojni glazbenici. Primijetio je moje sviranje i procijenio da imam potencijal za improvizaciju. Tako sam ušla u jazzerski krug i započela istraživanje improvizacije. Istovremeno, ozbiljno sam nastavila studij klasične glazbe. Već na akademiji srela sam ljude sličnih afiniteta, i već na prvoj godini krenuli smo s elektroakustičnim sastavima, što je bilo neobično za to vrijeme i okruženje – devedesete godine u Beogradu. Danas još uvijek postoji sastav Erupcija (Eruption), kroz koji me violončelistica Ivana Grahovac pozvala na suradnju za jedan od njenih performansa, što je preraslo u dugogodišnje prijateljstvo i bend koji je značajno doprinio razvoju improvizacijske scene u Beogradu. Tijekom studija mnogo toga se događalo, pa ne mogu reći da je u mom putu došlo do naglog zaokreta. Osim improvizacije, bavila sam se i istraživanjem elektroakustike. Još tijekom studija počeli smo stvarati primijenjenu glazbu za kazalište i filmove, što je proširilo moj pristup zvuku i muzičkim umjetnostima. Po završetku akademije otišla sam u London, gdje sam dodatno usavršila klasične vještine upisom na konzervatorij, što je moj violinizam podiglo na visoku razinu. Međutim, kao mladoj osobi u dvadesetima u Londonu, prilike su se nizale i horizonti su se širili, što je za mene bio veliki kulturni šok. Kasnije sam se sve više usmjerila na primijenjenu glazbu i eksperimentalne projekte. Teško je reći da se radilo o nekoj čvrstoj odluci, više je to bio prirodan, evolutivan proces koji je trajao godinama.
Životne okolnosti zadržale su me u Beogradu nakon povratka iz Londona; jedna od ključnih bila je majčinstvo. Putovanja i turneje, kao i sviranje u bendovima i ansamblima, postali su teško izvedivi, pa sam se posvetila istraživanju zvukovne umjetnosti – polju koje je vrlo individualno i ne ovisi o lokaciji ili stalnim suradnjama. To je postalo moje osobno i duboko istraživanje koje traje već 15 godina, a tijekom tog procesa puno sam toga naučila, kako o sebi tako i o shvaćanju, ali i o samom pristupu zvuku.
Koja je najveća prednost takvom pristupu glazbi, je li to možda sloboda?
– Eksperimentalna glazba, paradoksalno, ne podrazumijeva potpunu slobodu; ona zahtijeva široko znanje, koje uključuje mnoge smjernice, strukturiranje i sustavno razumijevanje. Najveća „bolest“ eksperimentalne glazbe leži u pogrešnom poimanju njene prirode – iako je ona otvoreni sustav i trebala bi biti dostupna svima, ne smije se koristiti za samopromociju. Eksperimentalna glazba sama po sebi predstavlja istraživanje i zbog svoje esencije teško može biti komercijalna.
Njena najveća prednost leži u odnosu s društvom i kulturom te u mogućnosti propitivanja suvremenog svijeta u stvarnom vremenu. Smatram da je upravo to njena najistaknutija odlika i velika prednost, čak i kada uključuje propitivanje prošlosti. To je proces koji se najsnažnije povezuje sa živom kulturom.
Spomenuli ste da zvuk može imati formativne i transformativne odlike. Možete li malo pojasniti što mislite pod time i kako to postižete?
– Moj pristup teško je svesti na jednostavnu definiciju, ali ključna je ideja da je zvuk iznimno moćan – predstavlja energetsku informaciju i strukturu koja može na nas djelovati na različite načine. Zvuk može utjecati na nas fizički, psihofizički, te na emocije koje su, kao što znamo, energetske promjene u tijelu i usko su povezane s našim integralnim sustavima. Zvuk utječe na emocije intenzivnije od bilo čega drugog. Zbog toga su zvuk i glazba u izravnoj vezi s našim psihofizičkim stanjem, razvojem i svakim oblikom dinamičkog kretanja.
Jedan od najosnovnijih, a znanstveno dokazanih učinaka je da glazba podiže razinu endorfina – što je jednostavan, ali jasan dokaz da smo kemijski povezani s promjenama koje donosi zvuk. Glazba može biti posve apstraktna, a ipak duboko utjecati na nas. Zvuk, kao sastavni dio glazbe, može se precizno koristiti za psihofizički razvoj, ali i, nažalost, kao oružje. U suvremenom svijetu zvuk se ne koristi uvijek u pozitivne svrhe. Temeljno je shvatiti da zvuk može izazvati stanja koja nas mogu transformirati na razne načine.
Kada radite na terenskim snimanjima u prirodi, intervenirate li u prirodni okoliš kako biste stvorili određene zvukove, ili samo dokumentirate zvukove koji su već prisutni?
– I jedno i drugo. Smatram da je intervencija u prostoru oblik koreografije koji ima svoje mjesto u field recordingu i predstavlja specifičnu vrstu interakcije s prostorom u kojem se nalazite. Međutim, vjerujem da sam čin field recordinga podrazumijeva svojevrsnu opstrukciju prostora zbog samog prisustva, bilo da je prostor prirodan, napušten, s ili bez ljudskog utjecaja. Onog trenutka kada kročite u određeni prostor, ulazite u interakciju s njim i mijenjate postojeću situaciju.
Ekološki sustavi odmah primjećuju vaše prisustvo, što čini vašu prisutnost vrstom intruzije. Sve što se događa, na neki se način morfološki bilježi. U tom smislu, i intervencija i dokumentacija imaju svoje značajno mjesto u umjetničkoj praksi.
Imate li jasnu ideju što želite postići na terenu ili vam inspiracija dolazi u trenutku?
– Uvijek postoji neka vrsta inspiracije i privlačnosti, a za mene je to prvenstveno intuicija. Intuitivno ulazim u prostor i pronalazim nove prostore, tako da često imam osjećaj da oni pronalaze mene prije nego što sam toga svjesna. Uvijek postoji određena želja ili ideja o tome što bih htjela ostvariti, ali onog trenutka kada stupite u interakciju s prostorom, morate biti spremni na to da vas prostor promijeni, kao i da utječe na vašu početnu namjeru.
Kako biste definirali koncept albuma „Ma“ (2024.) i kako se on odražava u zvuku albuma?
– Za mene je to iznimno specifičan album, vrsta tihe pobune protiv kakofonije i tragedija koje nas okružuju. Pokušala sam stvoriti djelo koje je zvučno minimalističko, a istovremeno govori mnogo. Nije jednostavno opisati taj album, jer mu je svrha prvenstveno smirivanje psihofizičkih stanja slušatelja, kako bi se mogli povezati s apstraktnim informacijama koje proizlaze iz snimljenih zvukova. Album je snimljen u kamenolomima i šumama koncentracijskog logora Mauthausen. Željela sam, na indirektan način, kao umjetnik povijesno i emocionalno podsjetiti na taj prostor te ga predstaviti kroz vlastiti konceptualni okvir koji odražava moje iskustvo boravka tamo.
Postoji li određena poruka ili svrha koju želite prenijeti svojim slušateljima, je li to možda očuvanje zvučnih pejzaža koji su često ugroženi urbanizacijom, industrijom i bukom?
– Poruka je uvijek prisutna, ali nije banalna; ona je otvoreni sustav. U svojoj srži, poruka je da osluškujete što se događa unutar vas, jer je to jedini način da zaista čujete ono što se događa oko vas. To je najjasnija poruka koju mogu prenijeti. Sve ostalo su očite poruke takozvanog ‘soft artivizma’, jer smatram da nemamo privilegiju da se ne bavimo politikom i biopolitikom zvuka i okruženja. Zaista živimo u svijetu kojem je potrebno buđenje. Svako promišljanje je bitno i ima svoje mjesto, ali općenito, najvažnija poruka je – slušanje.
Istaknuta i ostale fotografije: Sanja Prodan
