Iako je izvedena dan nakon premijere s drugom postavom solista, sinoćnja izvedba opere Manon Lescaut ostavila je snažan dojam. Operu je krasio veliki broj impresivnih trenutaka; od nevjerojatne orkestralne izvedbe i odličnog zbora do fenomenalnih kostima i scene koja je odisala elegancijom. No, povremeno su se pojavljivali elementi koji nisu potpuno ispunili očekivanja.
Zašto je Manon Lescaut opera koju smatramo vrijednom i treba li je izvoditi i danas?
Manon Lescaut jedno je od najvažnijih djela Giacoma Puccinija, koje i dalje nosi svoju snagu i emocionalnu dubinu, iako je premijerno izvedena davne 1893. godine. Snažno je povezana s ljudskim iskustvom ljubavi, strasti, žrtve i tragedije. Lik Manon, mlade žene koja pokušava balansirati između ljubavi i materijalne sigurnosti, a sve uz velike osobne žrtve, i danas rezonira s modernim gledateljima. Također postavlja pitanje ženskih prava, borbe za jednakost i želje za slobodom. Kad je opera prvi put izvedena izazvala je značajnu polemiku jer su teme koje obrađuje bile smatrane skandaloznima za to vrijeme. Radnja opere, osobito lik Manon, bila je izazovna za društvo 19. stoljeća. U to doba, operne i kazališne predstave nisu često tako duboko istraživale moralne dileme, a osobito se polemiziralo o prikazu žene koja je, u konačnici, ostavljena da pati zbog svojih odluka. Kritičari su se sablažnjavali jer su smatrali da opera glorificira likove koji, na neki način, nisu bili prikladni za moralne norme tadašnjeg društva. U istoj su eri postojale operne radnje koje su bile mnogo „prihvaćenije” i u kojima su likovi imali jasnu moralnu osnovu, dok je Manon Lescaut izazivala oštre reakcije zbog prikaza ne samo ljubavi, već i licemjerja i dilema koje su u operi prikazane vrlo jasno i otvoreno. Iako su u operi uvijek postojali „heroji” i „zlikovci”, Manon Lescaut je uvela likove čiji su motivi bili složeni, dvosmisleni, pa čak i moralno upitni. Ljubav u siromaštvu (koja će možda nestati) ili bogatstvo u imitaciji ljubavi?
Glavne uloge
Jedan od ključnih dijelova predstave svakako je uloga solistice, Alessandre di Giorgio. Nažalost, u njezinoj izvedbi nije bilo te snage koju bi lik poput Manon trebao imati. Iako je vokalno solidna, Alessandra je ostala nečujna u dubljim tonovima, kao da je imala poteškoća u pronalaženju tog strastvenog karaktera koji bi trebao karakterizirati njezinu ulogu. Često je bila suzdržana, a u ključnim trenucima intenzivnog emocionalnog naboja pretiha, posebno u najvažnijim duetima. U kontrastu s njom, Davide Piaggio, koji je utjelovio ulogu Chevaliera Renata Des Grieuxa, bio je potpuno suprotan. Njegova interpretacija je bila snažna i strastvena, „zgrabila” je scenu svakim njegovim pojavljivanjem.
Orkestar, zbor i muzička interpretacija
Unatoč povremenim manjim neusklađenostima u vokalnim nastupima, orkestar i zbor su bili nevjerojatno impresivni. Glazba pod vodstvom Valetina Egela bila je savršeno usklađena sa svakim momentom dramskog naboja na sceni. Brojni detalji u interpretaciji, tehnika, dikcija i ujednačenost u zvuku bili su prisutni tijekom cijele izvedbe.
Scena, kostimi i koreografija
Massimo Pizzi Gasparon Contarini koji potpisuje režiju ujedno je bio i scenograf, kostimograf i dizajner svjetla. Stvorio je realističan svijet prepun bogatih detalja, odražavajući povijesnu preciznost i eleganciju koja je odgovarala duhu operne izvedbe. Koreografija je bila iznimno dobra, s naglaskom na fluidnost i preciznost pokreta. Posebno se istaknuo baletni trenutak na početku četvrtog čina, koji je bio pravi vizualni užitak, no i manje uloge su imale važne koreografske trenutke u kojima se najbolji bio učitelj plesa Marijan Padavić.
Publika je sinoćnju izvedbu nagradila dugotrajnim aplauzom, jasno prepoznajući njezinu umjetničku vrijednost. Ova izvedba nije samo bila odraz kvalitete u glazbenom i scenskom smislu, već i dokaz da Manon Lescaut ostaje relevantna opera koja nastavlja izazivati, inspirirati i oduševljavati.
Istaknuta fotografija: HNK Ivan pl. Zajc; Dražen Šokčević
#HNK Ivan pl. Zajc #izvedba #Manon Lescaut #Opera #Osvrt
