Marija Todorova u Rijeci: Zeitgeist imperijalnog, kolonijalnog i njihovih izvedenica

Što je postkolonijalno? Što je postimperijalno? Koje su razlike između ova dva pojma, a koje promjene u značenju donosi prefiks „de“ u oba slučaja? O navedenim se pitanjima raspravljalo prošlog tjedna na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci tijekom trodnevne konferencije „Postcolonial, Decolonial, Postimperial, Deimperial“, koja se održala od srijede 15. svibnja do petka 17. svibnja. Konferencija je organizirana u sklopu projekta Revenant, a okupila je brojne znanstvenike i istraživače koji se bave ovim problematikama. Svaki dan program konferencije otvaralo je predavanje istaknutih svjetskih stručnjaka u području postkolonijalne i postimperijalne kritike.

U petak je predavanje održala Marija Todorova, jedna od najvažnijih znanstvenica u proučavanju imperija u kontekstu Balkanskog poluotoka. Todorova je bugarska povjesničarka i autorica niza utjecajnih knjiga, uključujući Imaginarni Balkan (1997), Bones of Contention (2009), Post-communist Nostalgia (2010), Remembering Communism (2014), Scaling the Balkans (2018) i The Lost World of Socialists at Europe’s Margins (2020). Članica Američke akademije umjetnosti i znanosti, Todorova je iznimno cijenjena u akademskim krugovima, a njezina djela smatraju se ključnim doprinosima u problematiziranju povijesnih i društveno-političkih procesa na Balkanu.

Svojim radom Imaginarni Balkan, Todorova je u akademsko promišljanje uvela koncept Balkana kao diskurzivne tvorevine, Balkana kao drugotnog u odnosu na civiliziraniji, razvijeniji i moćniji zapad Europe. Inspirirana radom Edwarda Saida, posebno Orijentalizmom, Todorova analizira kompleksnost odnosa moći zapadnih imperija ne samo prema prekomorskim teritorijima već i unutar europskog kontinenta, s posebnim naglaskom na zapadnoeurocentričnu konstrukciju i održavanje Balkana kao subordiniranog.

U svom je predavanju naziva “The Zeitgeists of Imperial, Colonial, and Their Derivatives” održanom u petak ujutro Todorova rezimirala problematike cijele konferencije i predstavila ključne točke prijepora u polju postimperijalne i postkolonijalne, odnosno deimperijalne i dekolonijalne teorije unutar suvremenog akademskog diskursa. Predavanje je izazvalo veliki interes akademske zajednice, a predavaonica je bila popunjena istraživačima, doktorandima, profesorima i studentima, kako lokalnim tako i stranim.

Todorova je predavanje strukturirala u dva dijela: u prvom je zagovarala akademsku rigoroznost, dok se u drugom dijelu bavila kritikom te rigoroznosti kako bi otvorila mogućnost fleksibilnijeg korištenja terminologije s ciljem postizanja emancipacijskog potencijala pojmova poput dekolonijalizma. Predavanje je započela razmatranjem temeljnih koncepata imperijalizma i kolonijalizma. Istaknula je kako su pojmovi poput “postkolonijalno” i “dekolonijalno” postali uobičajeni u akademskim raspravama, često zamagljujući precizne povijesne i konceptualne razlike.

Todorova je svoje izlaganje otvorila pitanjem ključnim za analizu terminologije: „Je li svaki imperij kolonijalan?“ odnosno: „Je li svako iskustvo s imperijem kolonijalno? Ako jest, ili je samo u nekim slučajevima, kada je ono takvo?“ Naglasila je da su imperiji bili dominantan oblik političke organizacije kroz većinu povijesti te da danas gotovo da postoji konsenzus da se carstva mogu pratiti unazad koliko seže zabilježena povijest, pri čemu je citirala radove Jane Burbank i Freda Coopera: „Većina povijesti je povijest imperija.“ Tek u 19. stoljeću koncept nacija-država postao je prevladavajući, mijenjajući način na koji se gledalo na imperijalne ambicije i strukture.

Todorova je obradila razliku između različitih tipova imperija, ističući kako su moderni europski prekomorski imperiji, koji su se razvili od 16. stoljeća nadalje, predstavljali kvalitativno novi fenomen zbog merkantilizma, industrije i kapitalizma. Navela je: “Iako je europski kolonijalizam uključivao različite tehnike i obrasce dominacije, svi su oni proizvodili ekonomsku neravnotežu potrebnu za rast europskog kapitalizma.”

Jedan od ključnih dijelova Todorovinog predavanja odnosio se na različite pojmove izvedene iz kolonijalizma, uključujući postkolonijalizam, dekolonizaciju i neokolonijalizam. Kritizirala je korištenje ovih pojmova bez dovoljno teorijske preciznosti te istaknula važnost razlikovanja kolonijalizma od imperijalizma. Citirajući Stephena Howea, definirala je imperij kao veliku višenacionalnu političku jedinicu stvorenu osvajanjem, dok kolonizacija uključuje velike migracije s jakim vezama s matičnom zemljom.

Poseban fokus predavanja bio je na Balkanu i primjeni dekolonijalne teorije u ovom kontekstu. Todorova je naglasila da je termin dekolonijalnost često neprecizan kada se primjenjuje na balkanski kontekst jer Osmansko Carstvo nije bilo kolonijalno u modernom smislu riječi: „Osmansko carstvo postalo je složena državna mašina i imperij u procesu oblikovanja kao rastuća politička zajednica, a ne kao stabilan entitet koji kolonizira druge teritorije.“ Pojasnila je kako Osmansko Carstvo nije imalo klasičnu kolonijalnu strukturu poput europskih prekomorskih imperija, što je važna distinkcija za razumijevanje specifičnih povijesnih iskustava Balkana.

Todorova je istaknula da su postkolonijalne studije dugo bile marginalizirane u balkanskom i istočnoeuropskom kontekstu. Razlog za to leži u specifičnostima povijesnog razvoja regije koja nije doživjela kolonijalizam na način na koji su ga iskusile afričke i azijske zemlje. “Nijedan suvremenik Balkana pod osmanskom vlašću nije osjećao da je u kolonijalnoj poziciji,” objasnila je. Ovo je jedan od ključnih razloga zašto se postkolonijalne teorije nisu ukorijenile u ovom dijelu Europe do nedavno.

U osvrtu na sovjetski imperijalizam, Todorova je argumentirala da iako se sovjetska dominacija često opisuje kao kolonijalna, to nije nužno ispravno. “Sovjetski Savez je bio autoritaran, totalitaran i genocidan, ali ne i kolonijalan u klasičnom smislu,” naglasila je. Todorova je također istaknula važnost subjektivnih percepcija u razumijevanju imperijalnih i kolonijalnih odnosa. Iako sama smatra da je naziv “dekolonizacija” u ovom kontekstu neologizam koji više odražava suvremeni emancipacijski diskurs nego stvarne povijesne okolnosti, iskazala je i razumijevanje prema akademicima koji se koriste tim terminom s ciljem ostvarenja emancipacijskog potencijala pojma.

Drugi dio predavanja usmjerio se na suvremene diskurse o dekolonijalnosti. Dekolonijalnost kao koncept nosi emancipacijsku vrijednost u usporedbi s pojmom postkolonijalnosti. Dok postkolonijalnost implicira opis društveno-političkih odnosa koji nastaju kao posljedica višestoljetnog kolonijalnog uređenja svijeta, dekolonijalnost ide korak dalje, zahtijevajući promjenu takvih obrazaca s ciljem osnaženja bivših kolonija, čiji je ekonomsko-politički položaj i danas posljedica višestoljetnih eksploatacijskih imperijalnih struktura. Iako je u prvom dijelu predavanja Todorova ukazala na mjestimičan nedostatak preciznosti pri korištenju historiografske terminologije, izrazila je razumijevanje i simpatije prema metaforičkom uporabom pojma dekolonijalnosti kao emancipacije te podržala antikapitalistički i antineoliberalni aktivizam implicitan pri korištenju spomenutog pojma unutar akademskog diskursa. Međutim, postavila je pitanje: “Što slijedi nakon toga?“

Todorova je završila svoje izlaganje naglašavajući potrebu za pomirbom povijesne rigoroznosti i suvremene emancipacijske prakse. Istaknula je važnost kontinuiranog kritičkog preispitivanja i prilagođavanja teorijskih okvira kako bi se bolje razumjeli kompleksni povijesni i suvremeni odnosi moći. Svoja promišljanja izložena u predavanju zaokružila je citatom Aristotela: „Poezija je profinjenija i više filozofska nego povijest; jer poezija izražava univerzalno, a povijest samo specifično.“ Predavanje je izazvalo živu raspravu među prisutnima, koji su postavljali pitanja o različitim aspektima teorije i prakse dekolonijalnosti, a Todorova je odgovarala s dubokim uvidima i promišljenim refleksijama. Konferencija je završila s osjećajem da su otvorena nova polja za istraživanje i razumijevanje postkolonijalnih i postimperijalnih dinamika, te da predstoji još mnogo posla u dekonstrukciji i transformaciji povijesnih obrazaca dominacije i podređenosti.

Fotografije: Aleš Suk