Melankolična nježnost svakodnevice u zbirci Takav neki dan Ive Bezinović Haydon

Domaće knjiško tržište sve više obiluje intimnim ispovijestima, autentičnim iskustvima koja ne uljepšavaju svakodnevicu. S druge strane, svojom iskrenošću i pomnošću čitanje takvih priča čini upravo to – nagna nas da u vlastitoj svakodnevici pronalazimo trenutke vrijedne prepričavanja. Na tragu autofikcije i u obliku zbirke priča, autorica Iva Bezinović Haydon hrabro ali nenametljivo otvara vrata svojeg unutarnjeg svijeta i percepcije drukčije nego što je to činila dosad.

Rođena u Rijeci, Iva Bezinović Haydon je diplomirala kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a iza sebe ima niz zapaženih radova, od slikovnica do kratkih priča. Njene slikovnice na smislen i dosljedan način pristupaju nešto težim temama za mlađi uzrast, kao što je primjerice suočavanje s demencijom kod starijih članova obitelji. Već se tu stvara autorski glas koji se ne boji uroniti u osjetljivost tema i prikazati ih na autentičan, razumljiv način – osoban, a opet poznat.

Autorica slično čini i u novoj zbirci priča Takav neki dan, objavljenoj u sklopu Mozaikove Biblioteke Bura koncem godine. I iako se radi o zbirci priča, struktura i ton tekstova funkcioniraju kao tečni i cjeloviti narativni niz. Priče su podijeljene u cjeline Sudar svjetova, Razglednice, Eva je zapisala, Svijet u komadićima i Pod perzijskim tepihom u dnevnoj sobi, a zajednički tematiziraju naizgled obične dane i svima nam poznate fragmente svakodnevice; ovisno o našoj situaciji, nekima više, nekima manje. Prije svega ulaze u majčinsku ulogu, točnije percepciju majčinstva, i sitnice koje čine život s djecom. Autorica se ovdje ne štedi i dobrog i lošeg, ali bez isforsiranog bacanja prljavog veša (ili kako se već kaže), ne trudi ih se ni uljepšati niti dramatizirati – opisuje iskustva onakva kakva jesu. S druge strane, zbog njenog pripovijedanja i načina razmišljanja ona su daleko od neutralnih, odišu nekom životnošću i toplinom čak i kada zalaze u melankoliju ili nemir. Potonje zbirka izaziva već u samom početku: „Nadam se da nije trajno stanje. Jer bojim se da ću poludjeti ako je ovo sada moj život.” Osjećaj gubitka identiteta tijekom života s djecom i potrebe za bijegom od pritisaka koje svakodnevica nosi u valovima pečatiraju taj osjećaj nelagode i potrebe za nečim – nekadašnjim ili samo drugačijim.

Međutim, taj osjećaj nelagode, kao i načelno naša sposobnost osjećanja i doživljavanja, nije plošan. Sve se u konačnici iznivelira, što je posebno dobro napisano u priči „Prepoznavanje”, gdje autorica opisuje iskustvo boravka u bolnici netom nakon poroda, završavajući priču ‘prepoznavanjem’ svog djeteta, u svoj svojoj punini i nježnosti – jednostavan trenutak koji svemu daje smisao i koji koegzirstira s drugim težim osjećajima. I upravo taj prostor paradoksa sve čini realnim. Osim toga, pronalaženje smisla u ljudskosti i običnome postaje fokus, i u svakodnevici i književnosti. U povećanom ubrzanju i preopterećenosti raznoraznim podražajima, usporavanje i primjećivanje postaje zahtjevno ali nužno, uz rizik da ćemo tek onda vidjeti što se skriva ispod površine, i našeg života i nas. Ta istina može biti bolna, ali može biti i početak nekog smislenijeg, boljeg življenja. Biti prisutan u vlastitom životu.

Dnevnički zapisi tako više nisu “samo” puki zapisi, nego razotkrivanje što sve postojanje treba ili može biti. Slično kao što Zoran Žmirić čini u svojem Kaleidoskopu, nižući kratke momente komunikacije, doživljaja i prepoznavanja. Jednostavno, smisleno, čisto. Kaleidoskop je ovdje strukturalno i dojmom zaokruženiji, što priče iz zbirke Takav neki dan kompenziraju u svojoj autentičnosti i nefiltriranom a opet tečnom prikazu trenutaka. Možda se ni po čemu posebno ne ističu, nemaju svoj vrhunac ili zaokret, i nema scene koja će se momentalno otisnuti u pamćenje. No to u ovom kontekstu ne mora uopće biti loše, priče tvore cjelinu, i kako je autorica i sama napisala u drugom kontekstu u jednoj od priča, nema te jedne savršene rečenice koja krade pažnju. Priče na neki način stvaraju i dojam cikličnosti, kao što u jednom zapisu piše: „Prošao je listopad. Izvrtilo se još jednom trideset dana i noći, kao da je nešto završilo, kao da započinjemo još jedan krug.” Ima nečeg utješnog u ponavljanju svijeta koji se konstantno mijenja, i u čitanju priča koje se istodobno čine novima i poznatima.

Istaknuta fotografija: Motiv naslovnice Takav neki dan, Mozaik knjiga, ilustrirao Vladimir Tomić

#Iva Bezinović Haydon #Takav neki dan #zbirka

Nasumičan izbor

Upišite pojam za pretragu ili pritisnite ESC za povratak na stranice

Skoči na vrh