U izlogu zgrade na adresi Korzo 9, stoji poster za izložbu „Mi.Ona.Coco”. Poster je baziran na legendarnom portretu Coco Chanel Man Raya iz 1935. godine. Osim što je ispikseliziran, donosi nam Coco – bez ikonične cigarete. Kao takav, falsificira povijest i žrtvuje umjetnost na oltaru novog vala malograđanskog ćudoređa. Cijena ulaznice je 12 eura.
Na ulazu, crveni tepih, crvena šivaća mašina, crvena škrabica za novce, crvene torbe na Coco bez cigarete, crvene prozirne plastične boce za vodu na Coco bez cigarete, crvene bilježnice na Coco (na engleski prevedeno kao “notes”). Veliki crveni pano tumači nam da „ova izložba nema autora”, da je „nastala trudom svih ljudi koji vjeruju u slobodu, jednakost i ravnopravnost spolova”, da je „plod rada suvremenika koji istinski vjeruju da svatko bez obzira na dob, spol, rasu, vjersku ili nacionalnu pripadnost ima pravo na jednake životne i radne mogućnosti”. Da pričaju o ženama, o feminizmu koji voli ravnopravni suživot oba spola, o svakom muškarcu koji „razumije”. Samo dio prihoda skupljenih prodajom ulaznica ide Caritasovom domu Sv. Ana, žrtvama obiteljskog nasilja.
Progovoriti o izložbi kritički može biti protumačeno kao udarac na slabije, potlačene, cvikeraše, studente prve i druge godine APURI-ja. Nije samo cigareta izbijena, već i mogućnost uzdignute glave i obrve koju zahtjeva svako pušenje sa stilom, kad se pušiti mora. Kako pisati o izložbi koja nema autora i kako je to izložba, a ne dekoracija praznog prostora? Izložba je koncept izložbe?
Simpatična blagajnica/čuvarica izložbe odlazi u skrivenu izbicu čija vrata pridržava aparat za gašenje požara i upušta se u ugodan razgovor, zvučnu kulisu obilaska izložbe, barem u prizemlju, jer na katu vlada muk karakterističan za ogromne, prazne prostore.
Izuzev radova mladih studenata, „Mi.Ona.Coco” donosi nam obilje panoa s tekstom, fotografije isprintane na platnu, obilje tkanina, otprilike šest manekenskih lutaka odjevenih u modele koji evociraju modele Coco Chanel (nije obilježeno jesu li to zaista dizajni Coco Chanel), zanimljive i kvalitetno izrađene šešire u potrazi za vlastitom izložbom, par šivaćih mašina, dvije (lažne?) biljke, stolić za pića na kotače, nekoliko vaza, nešto što izgleda kao oveći okrugli akvarij (kao kreativni repozitorij tkanina, sumnjive funkcionalnosti), kofer-komodin, pet čaša za šampanjac dvije vrste, perle sponzora, monitor sponzora, isključeni monitor s bordo draperijom kao kazališnim zastorom, ali ne baš, i praznim crvenim sklopivim stolicama, dva-tri tepiha, od kojih je jedan dugačak i crven i vodi ravno do par škalica koje izbijaju na zaključana vrata. Osim usamljenog taburea upitne namjene, tu je bio i jedan kauč za koji je također u prvom mahu bilo nejasno je li eksponat ili mjesto za odmor od života. Tutto fa brodo feminizma. Zašto ne ovaj kauč, zašto ne aparat za gašenje požara?
„Tko si, Coco?” i nekoliko manje prijatnih činjenica
S kauča, pogled se pruža na polukatu uzvišenu interpretaciju butika Coco Chanel, s dva znaka simetrično dodana sa svake strane na kojima piše „21 Rue Cambon”. Na znakovima su i dva lava, kao frojdovski lapsus u/o ovom gradu. Ali u 21 Rue Cambon nalazio se je dućan šešira Coco Chanel, „Chanel Modes”. Flagship butik, majka svih butika, butik na čijim je stepenicama s ogledalima sa strane Coco sjedila i, da, pušila, odakle je mogla vidjeti sve, a bez da itko zna da ona gleda je na broju 31, 31 Rue Cambon. Od 1918., to je bila zgrada u kojoj je Coco stvarala, organizirala svoje carstvo, pokazivala i prodavala svoje modele i stanovala (noćila je u Ritzu) do okupacije Pariza. Penjemo se na uzvišenje polukata.
Kad cijela izložba počiva ne na djelu Coco Chanel, nego na premisi da je Coco Chanel kreativna Crvenkapica, girl boss, velika osloboditeljica žena, žena za sve žene i uopće baklja feminizma čiji je najveći porok pušenje, i kad to još čine nepostojeći neautori koji vjeruju u slobodu, jednakost i navodno muškarce koji razumiju, premisu valja testirati povijesnim činjenicama.
Nakon što joj je majka umrla mlada od kroničnih plućnih problema (ne spominje se na panoima iako je ključno odredilo lik Coco Chanel) podižući djecu u najgorem siromaštvu kao pralja, otac, uglavnom neprisutan putujući trgovac rabljenih svaštarija, ostavio je Gabrielle Chanel opaticama u cistercitskom samostanu u Aubasineu. Opatice, znakovito odjevene u crno-bijelo, ispeglano, oštrih linija, a opet donekle komotno i pretpostavljamo bez korzeta, naučile su je krojiti i šivati.
Usprkos tekstovima na jednom, drugom, trećem i petom panou, Gabrielle Chanel nikada nije imala „pjevačku karijeru”, niti je pjevala u Café de la Rotonde na Montparnasseu, u koji su nekoć zalazili gladni umjetnici, koji su onda postali slavni umjetnici, pa slavni i bogati umjetnici. Taj isti kafe sada kao svoj omiljeni kafe ističe Emmanuel Macron. Coco je bila pevaljka, ne baš dobrog glasa, u nekom kafeu koji više ne postoji i koji se je isto zvao La Rotonde, u Moulinsu, u centralnoj Francuskoj. Tijekom dana, radila je kao švelja. Ali zato je na panou dijela izložbe posvećenog posjetiteljima Café de la Rotonde en Montparnasseu, sa simpatičnim i preciznim uradcima mladih studenata APURI-ja, Elsa Schiaparelli svedena na „dizajnericu nakita”. Možda je tako i bolje za Elsu koju je Coco, žena za sve žene, kao svoju veliku neprijateljicu, jednom prilikom tijekom nekog bala obučenu u božićno drvce, „slučajno zažgala”.
Coco Chanel, svoj prvi butik, svoj drugi butik pa i svoj treći butik otvorila je prvenstveno zahvaljujući izvrsnom financijskom stanju i društvenim vezama svojih ljubavnika koji su, na njezinu sreću, prepoznali njezin talent. To su bili Étienne Balsan i Arthur Boy Capel, čovjek njezinog života preko kojeg je uopće i otkrila žersej. Kutak izložbe posvećen je i njezinoj vezi s Igorom Stravinskim. Pored modela u maloj crnoj haljini s perlama i slamnatim šeširićem čiji je pogled nevješto skrenut prema fotografiji Stravinskog (prikazan decentno za klavirom), u zlatnom šljokičastom okviru na roza podlozi stoji: „Coco & Igor Stravinsky” i ispod toga emotikon srca. Navodno je Stravinsky na poziv Chanel 1920. doselio sa svojom obitelji na njezino imanje kraj Pariza. Tu je dvoje pohotnika palo u divlju aferu, sve pred nosom njegove obitelji, koja iz situacije nije mogla izaći iz financijskih razloga.
Sloboda, jednakost i još malo feminizma
Na drugoj pak manekenskoj lutki, stoji samo jedan bijeli korzet. Coco često veličamo jer je žene oslobodila od korzeta. Koje žene? Žene koje su tijekom Prvog svjetskog rata radile u tvornicama za proizvodnju naoružanja i sličnih esencijalnih potrepština? Na mnogim povijesnim fotografijama rade i u hlačama, koje je Coco, navodno, isto uvela u žensku modu, ali zbog komocije pri jahanju. Koje žene?
Na ovom dijelu izložbe, sa stropa vise hot pink krune, sa zlatnim rubom, a na kojima su istaknuti „pametni citati” velikanki. Tu su citirane, redom sljedeće „carice”, feministički na vrhu patrijarhalne hijerarhije: omražena gaziteljica velških rudara i velikobritanske sirotinje – Margaret Thatcher, dubiozna gošća Francisca Franca 1947. godine – Evita Peron, obrazovana Malala – primljena kod Baracka Obame 2013., nakon što je predsjednik javno osudio Edwarda Snowdena za nepatriotske leakove podataka o potpuno neobuzdanom, neovlaštenom državnom nadzoru građana… S druge strane, tu su i citati tragičnog seks simbola, ljubavnice ubijene braće Kennedy – Marylin Monroe, Indire Gandhi, koja je dobro nosila sijede, ubijene jer tom prilikom nije nosila pancirku kako ne bi izgledala debelo tijekom intervjua, neizbježne Fride Kahlo s njezinom obrvom, nesretne Lady Diane, majke dva specifična sina. Po kapitalističkim parametrima uspjeha, redom uspješne žene. Redom duboko tragičnog života. Kad je Dick Cavett pitao Dianu Vreeland, nenadmašnu urednicu časopisa Vogue, je li feministica, Vreeland je odgovorila: „Ja uopće ne znam o čemu Vi pričate.”
Biznis i poznanstva u visokim krugovima cvjetala su za Coco do početka Drugog svjetskog rata, kada je promptno zatvorila svoj butik i kompletno preselila u Ritz. Tu se je otvoreno priklonila antisemitizmu i surađivala s nacistima do te mjere da je, po oslobođenju Pariza, a prema njezinim vlastitim riječima, tek nakon osobne intervencije Winstona Churchilla mogla pobjeći u Švicarsku.
Par riječi za kraj
Silazimo niz stepenice, najdraže stepenice u gradu, drvene stepenice savršenog razmaka za ljudski korak, secesijske željezne ograde s nježnim meandrima i glatkog gelendera na kojem otiske prstiju ostavljamo od najranijeg djetinjstva. U prizemlju, u postavi, osim odjeljka o Staroj Nami, odjeljka o Karolini Riječkoj, odjeljka s portretima Coco Chanel, odjeljka sa šeširima i odjeljka posjetitelja omiljene Macronove pivnice, sramežljivo, iako na prvom mjestu, onom koje obično brzo prođemo u nestrpljenju ka srcu izložbe, stoji odjeljak posvećen samoj zgradi arhitekta Emilia Ambrosinija, izgrađenoj 1906.
S panoa, čitamo: „Ova je građevina, od same rekonstrukcije 1906. godine zabljesnula svojim izgledom i visinom. Od neugledne dvokatnice, nastala je impozantna, 25 metara visoka stambeno-poslovna zgrada koja je stilski tipičan primjer secesijske arhitekture.” Osim što ju je sa zgradom moguće povezati jer su od rekonstrukcije 1906. do nedavno prizemlje i prvi kat zgrade bili korišteni za prodaju tekstila, kao i zgrada, Gabrielle Coco Chanel prošla je put od neuglednosti do impozantnosti. Robuju li i nepostojeći neautori izložbe i grad imperativu bijega od percipirane neuglednosti? Pa zato ne rade znalačku izložbu o našoj iznimnoj zgradi, arhitektonski zanimljivoj, skladnoj, prijateljskoj, bogatoj poviješću i pričama, nego o moćnoj Coco Chanel? Zbogom ljubavi, sreći i vrlini, imamo moć. Okitimo se perjem moćne Coco, nasamarimo sebe same i onda… frit-frit, turisti dolaze.
Ovo je najtužnija izložba.
