Milijana Babić, konceptualna umjetnica s riječkom adresom, u četvrtak, 5. rujna, riječkoj će publici u Galeriji O.K. predstaviti serijal svojih radova objedinjen imenom „Pozdrav s Kostabele“. Samostalna izložba Milijane Babić bit će otvorena u 20 sati, a u Galeriji O.K. moći će se pogledati sve do 28. rujna.
Ovu riječku umjetnicu kustosi predstavljaju kao „umjetnicu koja se u prezentaciji rada koristi različitim medijima, u osnovi su to radovi performativnog karaktera, koji se često razvijaju u smjeru konceptualno specifičnih dugotrajnih akcija u javnom prostoru“. „Pozdrav s Kostabele“ upravo i jest dugotrajan projekt u javnom prostoru, to je spoj pet akcija izvedenih na lokaciji riječke plaže Kostabela, a što su se odvijale u periodu od 2017. do 2024. godine. Tijekom ovih akcija ispraćena je transformacija popularne gradske plaže u elitno kupalište za goste jednog svjetski poznatog hotelskog lanca, izraženu notu akcije su dobile budući da je Milijana Babić, s građankama i građanima koji su u akcijama sudjelovali, propitkivala pritom iznimno važno pitanje: uništavanje pomorskog dobra i način raspolaganja pomorskim dobrom.
Kustosica izložbe „Pozdrav s Kostabele“ je Ksenija Orelj, a izložba je realizirana u suradnji s građankama i građanima Rijeke.
– „Pozdrav s Kostabele“ sastoji od niza umjetničkih akcija koje su izvedene u nekom dužem periodu, a koje mogu biti i samostalno izlagane. Zajedno čine koncepcijsku cjelinu, čitaju se u suodnosu i kontinuitetu, a vezane su i lokacijom na kojoj se izvode. Sve je započelo 2017. godine, prije početka građevinskih radova na samoj plaži, u trenutku kada je gornji dio terena već bio obilježen signalizacijskim trakama. No, plaža je bila netaknuta, onakva kakvu smo je znali od ranije. Kostabela mi je bila bliska, živjela sam u susjednom kvartu, to je bila moja oaza mira i kada sam bila pozvana sudjelovati na ArtKampu Empeduja, koji se odvija na susjednoj plaži na Biviju, smatrala sam da je vrijedno ukazati na plažu Kostabela na kojoj će se nešto početi dešavati pod dodijeljenom koncesijom. Nismo baš mogli sa sigurnošću znati što, ali bilo je već tada brojnih loših primjera gradnje hotela po Hrvatskoj, privatizacije i devastacije pomorskog i javnog dobra… Iz ove sadašnje perspektive čini mi se nevjerojatno da je prošlo sedam godina od prve akcije, malo se je sve odužilo jer desila se pandemija, otvaranje hotela nije se dogodilo kada je bilo planirano, kao ni umjetnička akcija koja bi zaokružila čitavu priču. Naime, projekt se razvijao tako da smo svako ljeto u vrijeme festivala ArtKamp Empeduja akcijama bilježili promjene na tom istom lokalitetu. Prekid kontinuiteta od nekoliko postpandemijskih godina bio je vezan i uz neko moje vrijeme dubinskih preispitivanja smisla i besmisla umjetničkog angažmana. Motivaciju da zaokružim seriju radova sam pronašla u novom ozračju u kontekstu tema koje serija otvara, vezano uz stupanje na snagu novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, koji prilično jasno kaže da plaže pripadaju svima.
Osim novog Zakona, jedan motiv je bio i obljetničarski, točno prije 20 godina u ondašnjoj Galeriji O.K. započelo je Vaše umjetničko djelovanje u Rijeci?
– Prvu samostalnu izložbu u Rijeci i u Hrvatskoj imala sam 2004. godine u Galeriji O.K. u Palachu, do tada sam živjela van Hrvatske, studirala u Južnoj Africi, počela izlagati u Južnoj Africi i Sloveniji. Na izložbi je predstavljena umjetnička instalacija „Nonsense ili besmislica“, koja je uskoro postala dio fundusa Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Tom prilikom upoznala sam kustosicu Kseniju Orelj s kojom surađujem na izložbi u ovoj novoj Galeriji O.K., u nekom drugom vremenu. Zanimljivo, jedan segment rada „Nonsense“ je ručno izrađena lutka na napuhavanje, a izložbom „Pozdrav s Kostabele“ dominiraju flamingosi na napuhivanje koje svatko može kupiti u Intersparu.
Budući da „Pozdrav s Kostabele“, uz umjetničku, ima jako izraženu i aktivističku notu, jeste li svojim akcijama, odnosno radovima, uspjeli probuditi interes javnosti? Možda su ove akcije bile i malo ispred svog vremena budući da se u Rijeci upravo vode veliki prijepori oko nekih projekata, korištenja pomorskog dobra, pogodovanja krupnom kapitalu?
– Riječ je o radovima koji su realizirani kao umjetničke akcije, ali do sada uglavnom nisu imali svoj galerijski život, pa tako ni medijsku vidljivost koja je povezana s izložbenom praksom. Akcije su izvedene unutar manifestacije ArtKamp, i koliko je medijskog prostora dobio ArtKamp, toliko su medijskog prostora dobile i akcije. Sada će radovi zaživjeti u izložbenom formatu i biti predstavljeni galerijskoj publici i široj javnosti. S jedne strane je šteta što radovi nisu pravovremeno bili dostupni javnosti. No, s obzirom na aktualna dešavanja u Rijeci vezano uz njezin status gradilišta, velike investicije i sporne projekte, te borbu za grad koju predvode aktivisti, inicijative građana, članovi stranke Možemo, kao i neke umjetničke inicijative poput Urbanog separea, možda radovi i nisu „zastarjeli“. Ovo ljeto smo vidjeli da se neke ograde koje na pomorskom dobru postavljaju investitori mogu i srušiti kao na plaži kod Brseča, da se neka željezna vrata koja 20 godina ograđuju plažu mogu ukloniti, kao na plaži u Lovranu, u ovim slučajevima uz pomoć članica stranke Možemo. Ovo ljeto puno se govorilo o problemima overturizama u širim razmjerima, i turizma na hrvatski način, na primjer u tekstovima Borisa Postnikova u Novostima i Jane Perković za ArtKvart.
Na nedavnoj tribini vezanoj uz Dječju bolnicu Kantrida, koja bi uskoro mogla postati još jedno novo riječko gradilište, odnosno budućnost koje je još uvijek nepoznata javnosti, jedan od izlagača primijetio je da su Vaši radovi na Kostabeli jasno ukazali na problem, ali da je izostala reakcija struke, odnosno arhitekata i urbanista, koji su se po njemu tada morali oglasiti?
– To je točno. U vrijeme izgradnje hotela, a to je bilo prije sedam godina, nije se čuo ni glas građana, stanara kvarta. Danas se glas građana čuje, primjerice, kroz inicijativu Kantrida koja je, pored ostalog, jako angažirana oko spornog projekta stadiona i nebodera na Kantridi. Kroz iskustvo rada na ovoj seriji umjetničkih akcija, koje je uključivalo susrete i razgovore sa stanarima Kostabele, čini mi se da se radilo o pojedinačnim slučajevima pružanja otpora na razne načine, kako bi mogli opstati uz buku, prašinu, i druge negativne učinke opasne prvenstveno po zdravlje. Neki stanari iz susjedstva Hiltona su bili uključeni u umjetnički proces i pridružili su se umjetničkim akcijama, a njihova podrška meni je bila jako važna.
Pozicija žene umjetnice i žene u društvu uopće nekako je dominantna tema u Vašim radovima, ukazivali ste na to kroz „Nevidljive“, „Zdravo Marijo, milosti puna“, „Knjiga utjehe i radosti za svaki dan“, „Dok nas smrt ne rastavi“…
– U svojem radu najčešće polazim od same sebe, od pitanja koja me osobno preokupiraju. Žena sam, umjetnica sam, pa se pojedine teme nameću same od sebe. Performativni pristup radu omogućava mi da mogu sama sebi pomoći u razrješavanju nekih unutarnjih konflikata. U slučaju istraživačkog projekta „Knjiga utjehe i radosti za svaki dan“ koji se provodi u suradnji s Galerijom Prozori – Knjižnice grada Zagreba i Gradskom knjižnicom Rijeka, otvaramo temu destigmatizacije menopauze i starenja, jer i sama imam potrebu da se oko te teme povežemo, izmijenimo znanja i iskustva i osnažimo se. Starenje je tabu tema, menopauza je tabu tema, a ženska prava dugo su već na udaru ultrakonzervativnih struja. Pitanje umjetničke pozicije vezano je uz uvjete u kojima radim, uz moja radna prava, i kada dođe do iznimno nelagodnih situacija, one mogu biti okidači za neke umjetničke istupe. Primjer tome može biti dugotrajna umjetnička akcija „Tražim posao“ ili nenajavljena umjetnička akcija „Nevidljive“ u suradnji s Brankom Cvjetičanin, Tajči Čekadom, Nadijom Mustapić i Nikom Rukavinom. Prvi rad ukazivao je na nemogućnost pokrivanja egzistencije u statusu full-time umjetnice, a drugi na nezadovoljstvo s komunikacijom i tretmanom unutar jednog feminističkog projekta.
U jednom ste razgovoru izjavila da umjetnici, naravno i umjetnice, vlastitim sredstvima kreditiraju institucije, a institucije proračunskim novcem kreiraju programe u kojima sudjeluju te iste umjetnice i umjetnici. Nije li to pravi primjer paradoksa?
– Radimo u oskudnim produkcijskim uvjetima. Ne želim govoriti u množini, ali za sebe mogu reći da svoje umjetničke honorare često ulažem u izložbe. Ako moram birati između honorara ili izložbe, biram izložbu. I tražim druge poslove da bih riješila egzistenciju. No, pitanje sredstava je samo jedno od pitanja, primjerice komunikacija je jako važna, gotovo najvažnija. Naročito je važna onda kada druge stvari ne funkcioniraju, pa kroz razgovor, dogovor, uz osjećaj da nešto radimo zajedno da bismo ukazali na neke probleme, uspijevamo i biti profesionalni.
Što Vas je potaknulo da izaberete performans u javnom prostoru kao primarni oblik Vašeg umjetničkog izraza?
– Performans sam otkrila tek nakon povratka u Hrvatsku, odnosno Sloveniju, koje je uslijedilo nakon studija u Južnoj Africi. Studirala sam kiparstvo, moji prvi radovi su bile kiparske instalacije. Svoj prvi performans „Djedica“ izvela sam 2004. godine u Ljubljani u produkciji festivala Mesto žensk, a nakon Ljubljane izveden je i u Rijeci u organizaciji MMC-a. To iskustvo da sam putem svoje fizičke prisutnosti postala dio umjetničkog rada, otvorilo je nova vrata, vidjela sam ogroman prostor slobode, a nepredvidivost kao karakteristika žive umjetnosti pogotovo me fascinirala. Za razliku od muzejsko-galerijskog konteksta, kada izvodiš performans na ulici nije više važno je li to umjetnost ili nije. Odnosno nije važno za slučajnog prolaznika. Meni je uvijek bilo draže da tu umjetnost „sakrijem“, da se „rasteretim“ umjetnosti. Kada sam izvodila akciju „Radni dan“ i osam sati sakupljala povratnu ambalažu u užem centru Rijeke, noseći majicu s logom Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, čitavo me je vrijeme pratila kamera pa su prolaznici, čak i drugi sakupljači boca, zbog te kamere sve to doživljavali kao neku vrstu fakea.
„Djedica“ je nedavno doživio i rekonstrukciju?
– „Djedica“ je bio performans koji je izazvao brojne reakcije prolaznika, a prošlog Božića izvela sam ga 19 godina nakon prve izvedbe, i iskustvo je bilo potpuno drugačije. Bio je to u istom gradu, Ljubljani, u sklopu izložbe „For Your Pleasure: Feminist Positions in Visual Art in and from Slovenia“ u Modernoj Galeriji. Prije toga, rad je posljednji put izveden 2011. godine u Beogradu, u organizaciji Kulturnog centra Rex i Pesničenja i sjećam se vrlo živih reakcija koje su bile dosta tipične za sve prethodne izvedbe. Ljudi su burno reagirali, smijali se, željeli su se fotografirati, psovali su, uzvikivali kakva je država kada i Djed Mraz prosi, bilo je i prijava policiji, traženja dokumenata od strane redara, bilo je baš nabijeno emocijama i reakcijama. Prošlog Božića u kostimu Djeda Mraza na ljubljanskim ulicama osjećala sam se vrlo nevidljiva. Reakcije su bile jako rijetke i mogle su svesti na dvije, na ne-reakciju prolaznika koji su najčešće bili uneseni u svoje telefone, i na puno rjeđe geste suosjećanja s osobom koja prosi, pa sam tako dobivala peciva, čokoladu, sitniš. Toliko mi je bilo živo sjećanje na te burne reakcije na taj performans u prošlosti, da sam doživjela neku vrstu šoka, valjda nisam stigla trezveno razmišljati o drugačijem kontekstu u kojem ponovno izvodim rad. Jer danas su svi Djeda Mrazovi i performeri, pogotovo na društvenim mrežama, i u tom smislu čini se kao de je performans mrtav. Naravno da nije mrtav, ali je medij performansa postao svačiji, a u tom preuzimanju kritička oštrica je otupjela.
Kako je boravak u Južnoj Africi utjecao na Vas, odnosno je li i koliko utjecao?
– U formativnom smislu jako puno, bila sam daleko i mogla sam početi ispočetka, bez stega sredine u kojoj sam odrastala, obitelji. Išla sam u nepoznati grad, nepoznatu državu u kojoj se dogodio ključan trenutak – buđenje interesa za likovnu umjetnost. Prva iskustva kao umjetnice, prve izložbe, suradnje, produkcije radova. Južna Afrika je bilo okruženje koje me oblikovalo i zauvijek ostalo dio mene i moga umjetničkog izričaja.
Gajite li iluzije da se pozicija umjetnice može promijeniti u neko dogledno vrijeme?
– Mislim da je ipak moguće baviti se umjetničkim radom i surađivati na razinama koje su zadovoljavajuće, unatoč tome što živimo u Hrvatskoj, imamo male budžete, nemamo tržišta umjetnina i što smo ovisimo jedni o drugima… Te okolnosti moramo zajedno mijenjati. Ali važno je istaknuti da postoje dobra iskustva, ja ih imam dosta iza sebe i trenutno surađujem na jednom takvom osnažujućem projektu, no treba ih biti još više.
Izložbom „Pozdrav s Kostabele“ zaključit ćete jedan ciklus radova, što Vam je sljedeće u planu?
– Dosta sporo radim, moji procesi su dugotrajni, treba jako puno vremena da rad dobije formu i da krenem u neku realizaciju. Dobar primjer toga je rad u nastajanju „Knjiga utjehe i radosti za svaki dan“ koji se zasniva na dugotrajnom istraživanju i umjetničkom angažmanu. No neko vrijeme sve je stavljeno na pauzu zbog pripremanja izložbe u Galeriji O.K., koja je uključivala i produkciju izložbenih verzija radova. Veseli me da će ova serija radova uskoro biti predstavljena javnosti, zaključuje Milijana Babić.
Naslovnu fotografiju Milijane Babić snimio Aleš Suk
#Ksenija Orelj #Milijana Babić #Nevidljive #performans #Pozdrav s Kostabele
