Iako je program manifestacije Goranovog proljeća službeno završio, proljeće će na portalu ArtKvarta ostati u poetskom tonu. Izvedenu poeziju nekih od polaznika moći ćete pročitati u rubrici PoeTrisa, a u nastavku slijedi razgovor s dobitnicima nagrada „Goran za mlade pjesnike“ i „Goranovog vijenca“ – Silbe Ljutak i Miroslava Kirina, u kojem smo se dotakli njihovog dosadašnjeg stvaralaštva, inspiracije i budućih ideja.
Rođena je 1999. godine u Zagrebu gdje trenutno i živi. Studira Psihologiju na Fakultetu hrvatskih studija i radi kao freelance prevoditeljica za engleski jezik. Objavljuje poeziju i prozu u tiskanim izdanjima i na online portalima. 2020. godine ulazi u širi izbor na natječajima „Sedmica i Kritična masa“ i „Na vrh jezika“. Zbirka pjesama „Normalna raspodjela“ biva pohvaljenom od žirija na 58. Goranovom proljeću, dok je ovogodišnja nagrađena zbirka „Kuća na otoku“, također pohvaljena na prošlogodišnjem Goranovom proljeću. U slobodno vrijeme fotografira te u budućnosti planira povezati fotografiju s poezijom.
Silba, koliko je trajao proces oformljivanja tvoje nagrađene zbirke i koju simboliku nosi njezin naziv „Kuća na otoku“?
Samo pisanje zbirke trajalo je nekoliko mjeseci, nakon čega sam ju uređivala pa prijavila na 60. Goranovo proljeće, gdje je zbirka bila pohvaljena. Bila je dosta u povojima u vrijeme prve prijave, sve je nekako bilo „na knap“. U ovom stanju u kojem je danas, razvijala se oko godinu i po dana do dvije. Glavni motiv zbirke je motiv odlaska: dok sam čuvala stvari od svoje prijateljice koja je iz Zagreba putovala na otok, zamijetila sam koliko ona naknadno ostaje s nama. Njezina energija. Ostavimo neke stvari, otiđemo… a toliko toga ostaje za nama. Zatim, underline motiv zbirke je majčinstvo, promišljanje o tome koliko ta želja za majčinstvom potiče iz naše želje, a koliko smo njome biološki uvjetovani. Pogotovo mi žene… prikazala sam to kroz lirski subjekt žene koja je postavljena u novu sredinu, u kojoj njezina prilagodba gradu zapravo karakterizira prilagodbu novoj ulozi, ulozi majke, s kojom se krajnje „pomiruje“.
Imaš li uzore u književnosti koji su pripomogli tematikama koje obrađuješ, ili uzore koji te motiviraju/inspiriraju?
Nažalost, ne stignem čitati koliko bih zapravo htjela, zbog studiranja, posla i volontiranja. Teško mi je istaknuti jednog pisca kojeg smatram uzorom jer je svaki pisac specifičan na svoj način, svatko daje nešto novo. U trenutku kada mi pročitana knjiga prenese neki novi uvid, znanje ili spoznaju koju ću ponijeti sa sobom dalje i uključiti je u svoje stvaralaštvo, tada ona postaje mojim favoritom.
Koju bi pjesmu iz nagrađene zbirke posebno izdvojila?
Središnju pjesma“Klijanje“, kada majka uzima sjemenku i zasađuje ju, nakon čega se ja rađam.
Baviš se i fotografijom, uviđaš li mogućnost ili prostor za povezivanjem poezije i fotografije?
Voljela bih imati projekt gdje bih spajala poeziju i fotografiju, nadam se skorašnjem kretanju tim smjerom. Smatram da će mi i ova nagrada nekako otvoriti putove prema tim mogućnostima. Kada o tome razmišljam, mogu zamisliti ili izložbu, ili knjigu koja objedinjuje i fotografiju i poeziju. U planu mi je nastaviti pisati poeziju, ali puno više uključiti i fotografiju.
Miroslav Kirin, dobitnik je nagrade „Goranov vijenac“ za cjelokupni pjesnički opus i izniman doprinos hrvatskom pjesništvu, te kao takva predstavlja najznačajnije hrvatsko pjesničko priznanje. Važno je istaknuti kako je Kirin 1989. godine nagrađen Goranom za mlade pjesnike, za zbirku “Od nje do vječnosti“. Miroslav Kirin rođen je u Sisku, 1965. godine, a živi u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i eseje te prevodi s engleskog. Objavio je osam pjesničkih zbirki, fotoesejističku knjigu „Iskopano“ (2012.), slikovnicu „Zimska potraga“ (2015.) u suautorstvu s umjetnikom Mingsheng Pijem i roman „Album“ (2001.), za koji je dobio Nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo u 2001. godini. Član je programskog odbora Goranova proljeća.
Miroslave, nakon 35 godina, ponovno ste ovdje u Lukovdolu. Ovoga puta primajući nagradu za životno djelo. Kako se osjećate?
35 godina je i dugo i kratko razdoblje. Ovisi kako se gleda odnosno, koliko se toga napravilo. S obzirom na to kako sam u početku pisao, a kako danas piše, to je zaista nešto potpuno drugačije. Gotovo da se i ne prepoznajem u onome što sam radio nekada! To vam je bilo mladenačko istraživanje i preispitivanje samoga sebe, traženje svoga glasa. Svaki pisac, bez obzira na to je li pisac ili prozaik, traži svoj glas, ono u čemu će sebe prepoznati i kako će ga drugi prepoznati. Mi svi pišemo donekle slično. E sad, taj glas je najteže naći i to zahtijeva vremena. Od 1989. do danas, ja sam promijenio mnogo načina pisanja, kao i tema u svome rukopisu. Puno sam i pročitao, a sve pisanje proizlazi iz čitanja na dvama razinama; čitanja književnosti i poezije, ali i čitanja svijeta u smislu njegovog tumačenja. Kad jedno s drugim dođe u dijalog, dovede do pjesme koja će u svakoj knjizi biti drugačija. Zrelost se označuje time, što su moje pjesme dobile oblik i ja znam gdje sam, odnosno, prepoznajem svoju kuću i bez naznake njezine adrese – figurativno rečeno. Nakon tolikog vremena, znam gdje se nalazi moja kuća poezije.
S obzirom na to da pišete i poeziju, i prozu, i eseje – u kolikoj mjeri tematika o kojoj pišete određuje samu formu zapisa?
Tema definitivno odlučuje o tome kako će se pisati. Prozni pristup kod mene, prvi puta se pojavio kada sam pisao „Album“,koji mnogi određuju romanom, dok ga ja ne određujem niti romanom, niti knjigom priča. Jednostavno, on je za mene prozna knjiga koja se bavi posljedicama rata, u smislu gubitka obiteljskih fotografija o kojima sam htio nešto reći, ispričati priče vezane uz ljude s tih fotografija jer ih više nema. Pitanje je koliko bi se puko sjećanje zadržalo. Tako da je to ušlo u prozni oblik. Međutim, prozni oblik uvijek ima odlike poetskog, a ono se vidi na mikrorazinama, u rečenici i u pogledu na temu.
„Nezavršeno putovanje, čitanka iz suvremene kineske poezije“ – što vas je inspiriralo na prevođenje kineskog pjesništva s engleskog jezika?
Općenito me u književnosti potiču određene praznine i gubici. Kada nečega „nema“. U našoj književnosti do tada nije postojala antologija suvremene kineske poezije. Otkako sam od 2009. četiri puta posjetio u Kinu, prisustvovao festivalima, konferencijama i rezidencijama, upoznao sam veliki broj pjesnika i prevoditelja te sam se i sam počeo time baviti. Kroz desetak se godina uhvatio veliki broj pjesama, bilo je pitanje „gdje stati?“. To su uglavnom bili pjesnici rođeni nakon 1950., pjesnici koji su mijenjali poeziju u samoj Kini, pogled na svijet, koji su se borili za slobodu Kine koja je bila pod velikim upitnikom u vremenu kada su oni pisali – ’70-ih, kada je djelovala kulturna revolucija. Obuhvatio sam 22 pjesnika i pjesnikinja, velika mi je čast što je upravo Goranovom proljeću prisustvovao jedan od najboljih kineskih pjesnika, Xi Chuan. Ono što sam također zamijetio jest to da mnogi od nas azijsku poeziju doživljavaju egzotičnom, no situacija je potpuno drugačija. Međukulturni utjecaji su veliki i neizbježni, tako da ono o čemu možemo govoriti kada govorimo o poeziji jest o internacionalnoj svjetskoj poeziji sa – lokalnim štihom.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
#Goranovo proljeće #Gorski kotar #književnost #Miroslav Kirin #poezija #Silba Ljutak
