Kampanilizam je najkraće rečeno pogled kod kojega se cijeli svijet kao na dlanu vidi s gradskog crkvenog tornja i razlikuje se od sporog ritma te kulturnog i društvenog kašnjenja za velikim svijetom. U svojem Maksimumu jata Tea Tulić prepoznaje kampanilizam u gradu koji ima potrebne pretpostavke da bude smatran velikim. Učinak toga kampanilizma vidi se nepogrešivo sa završnih stranica romana i s poveznicom na mitsko čudovište: “Pleši, šapuće, pleši prije nego što te proguta Mantraća, tebe i tvoje šutljive ljude”. Uz to, “Mantraća ima tisuću glava. Velika kao naš grad, ona je naš safari, probuđena davnina, prazmaj koji se obrušava na nas; njezine glave njište, zavijaju, gaču, mijauču, rokću, cvrkuću, laju, riču, kokodaču, okreću se oko svoje osi, ljube se u strahu jedna od druge, Mantraća je pijana, posrće, traži vatru”.
Već i ranije u Kosa posvuda Tulić je spominjala sporedni grad, koji nije glavni grad i nije središte, ali za promatrače sa strane može biti iznenađujuće da se kampanilizam ponaša kao da govori, doživljava i misli o čemu god bilo upravo iz središta svijeta. Naravno, nepotrebno je istaknuti da kampanilizam i provincijalizam dolaze ruku pod ruku. Jedan je američki povjesničar književnosti, Marshal Berman, u svojoj knjizi Sve što je postojano i čvrsto pretvara se u dim, govoreći o Puškinu, Gogolju i Dostojevskom, govorio o Petrogradu i njegovom Nevskom projektu, kao o modernizmu nerazvijenosti. Valja se prisjetiti: modernizam i nerazvijenost se razilaze, a taj je grad na obalama nekadašnjih baruština rijeke Neve bio podignut kako bi bio vrata tadašnje Rusije prema modernom svijetu. Navedena sprega duhovne i perceptivne skučenosti i sporog ritma vremena samo se ovime širi i širi. Za kritički pogled prema specifičnoj sredini važni su kako njegova geografija te sposobnost za prihvaćanja ritma neminovnih povijesnih promjena. Malo vrijedi pri tome pozivati se na dugotrajnost mentaliteta, individualnu i kolektivnu psihologiju; Tulić upozorava na učinke prepuštanja idejama takve vrste. I pri tome fino prepoznaje razloge kampanilističke i provincijalne tvrdokornosti i glave i srca. Neupućeni prolaznici uživaju u mirisu mora ne znajući da taj miris dolazi od raspadanja morskih organizama. Domaći pak žive u uvjerenju da će sve nevolje sredine u kojoj žive, barem ritualno i na godinu dana, nestati u činu karnevalskog spaljivanja.
Na jednom mjestu Kose posvuda majka protagonistice kaže: “Ti si moja pankerica”. A Tulić, kao autorica i vršnjakinja prvog nastupa Parafa u Circolu, pri tome ne misli na glazbeni ukus i stil već na sposobnost za provokaciju, sposobnost da se automatizam reakcije na samo tolerirane druge i drukčije izbaci iz svoje jednolične svakodnevice. Njezina protagonistica svjesna je toga izazova: “Suki i ja znamo da se odavde ne može pobjeći brodom ili staviti prst u more pa se spojiti s cijelim svijetom”. Te zatim: “Ovdje se sve već jednom dogodilo. I istopilo u ustima naših predaka”. Sadašnjost se doživljava kao vrijeme mrtvog hoda. Kada kritika hvali stilsku vještinu Tulić onda to mora biti povezano s naglaskom na kako pisati, a ne jedino o čemu pisati. Model kampanilizma kod Tulić uključuje distancu i note zajedljivosti koje dolaze do izražaja u apokaliptičnim slikama morskih i riječnih poplava te posebno u iskazu pripovjedačice nazvanom “Monada”: “Nedjeljiva cjelovita jedinica ili najmanji i nedjeljivi element stvarnosti; prema Pitagori brojna jedinica, prema Platonu ideja, prema Giordanu Brunu atom, prema Plancku konstanta, prema Leibnizu osnovno supstancijalno biće od kakvih je sagrađen univerzum, prema našem narječju – pizdarija”. Iluzorno je naime vjerovati u nedjeljivost kulturnih i povijesnih cjelina jer one su čak i pod takvom pretpostavkom djeljive iznutra.
Kampanilizam je inače karakteristika Sredozemlja i može se opisati terenskim iskustvom etnologa kada su od jednog mještana zatražili da im pomogne da dođu do odredišta. Upute su bile nejasne pa su etnolozi ponudili mještaninu da sjedne s njima u auto te gotovo prstom im pokazuje pravi put. No nakon što se više nije vidio mjesni zvonik, stari se mještanin počeo osjećati izgubljeno. Današnji kampanilizam jest ono što preživljava od predmodernog svijeta. Vrijeme ne teče svugdje isto. A to još jednom potvrđuje bliskost kampanilističke i provincijalne svijesti.
Istaknuta fotografija: Tea Tulić; autorica: Martina Šalov
#Ivan Molek #kampanilizam #Kosa posvuda #Maksimum jata #Tea Tulić
