Zanimanje riječke festivalske publike za predstavu „Fafarikul“, rađenu prema tekstovima dviju knjiga Đurđice Čilić, a u izvedbi ansambl Drame HNK iz Zagreba – bilo je toliko, da su gledalištu na tribinama dodana čak dva prva reda. Mamac za publiku, ne bez razloga, je autorica „Fafarikula“ i „Novog kraja“, polonistica Đurđica Čilić, a za njene fanove, ne manje važno bilo je pitanje: Kako biografske crtice pretočiti u linearnu dramsku radnju?
Tim gledateljima, uvjerena sam, izbor komornog četveroglasja, na prvu je bio zbunjujuć, pa i razočaravajući. Kao što je takav redateljsko-dramaturški postupak bio početni šok i Dariji Lorenci Flatz, glumici od koje je krenula inicijativa za ovim uprizorenjem.
Govorila je o tome Daria i za okruglim stolom nakon predstave, naglašavajući kako se nije radilo o egoističnim razlozim, a niti polaganju prava na glavnu ulogu u dramskom tekstu u čijim se mnogim segmentima prepoznala.

Ne, njezin šok bio je u bojazni da će se kontinuitet rečenice i misli autorice u četveroglasju – razbiti. Osjećala je da nema snage upuštati se u takav postupak, bojala se da će biti smetnja zamišljenom zajedništvu, možda i sumnjajući u njegovu opravdanost.
Iz kazališne pozicije, međutim, upravo to dijeljenje autoričinih monologa i misli između četvero glumaca – bilo je dragocjeno, jer je razbilo monološku formu i ostavilo prostor novim sudionicima priče, gledateljima, da tom sazvučju dodaju i svoj glas.

„Fafarikul“ Drame HNK iz Zagreba, Ivan Planinić

Nakon prve zbunjenosti, gledatelji – barem oni koji su to željeli – prigrlili su postupak kao dragocjenu obiteljsku relikviju koju će i nove generacije – čuvati i poštovati.
Oni, pak, koji su odlučili ostati vjerni monološkoj formi, nisu se dali uvući u predstavu i sigurna sam da su ostali prikraćeni za jedno asocijativno zajedništvo koje poput dima nepravilne forme, povremeno providne, a onda guste strukture, struji s mekanog tepiha po kojem se hoda u čarapama…
Četvero glumaca – Daria Lorenci Flatz, Živko Anočić, Vlasta Ramljak i Franjo Kuhar – četiri su tijela jedne osobnosti. Oni preuzimaju tumačenje više likova dijeleći međusobno dramski tekst, nastavljajući, ponekad i ponavljajući, iste rečenice, čime je dobivena dinamika obiteljskog života. Jer, iako se crtice Đurđice Čilić tiču različitih događaja, autori adaptacije – redatelj Ivan Planinić i dramaturginja Mirna Rustemović – u središte su postavili odrastanje u obitelji i bolni odlazak najbližih. Dakako i rat, kao razlog i povod promjenama i traumama…

Takvo sužavanje tema i svođenje na esencijalno življenje, odgovara vremenu trajanja dramske predstave, ali jedan kompleksni, višedimenzionalni, intelektualni i društveni svijet autorice svodi na jednostavnu priču.
U kojoj će se, međutim, mnogi gledatelji prepoznati. Kao što je u razgovorima nakon predstave rekao dramaturg Željko Hubač, paralelno s radnjom predstave, gledatelj prati i svoje vlastite asocijacije vezane uz vrijeme koje se spominje u tekstu, a sve se to stapa u kolektivni doživljaj.
Kazalište nije književnost, a niti se u jedan kazališni čin može smjestiti bilo čiji život. Prepričavanje ili tumačenje knjige uvijek je – na štetu knjige. Osim ako se na sceni uspješno otvore neki prostori metafizici, koja će u sebe uvući podjednako protagoniste i gledatelje. Tako tumačim i ocjenu koju je publika dala predstavi – 4.30 – smjestivši ju u sredinu svojih rangiranja.
S obzirom na brojno čitateljstvo i popularnost Đurđice Čilić na prostorima naroda koji govore sebi razumljivim jezicima, uvjerena sam da je ova četveroglasna monodrama tek početak i da će još biti scenskih uprizorenja koja će ostaviti prostora rečenicama i mislima, ali i duhovnom zbližavanju likova iz knjiga Đurđice Čilić.