Bijeli zidovi, sjene silueta izvođača kao jedini ukras, sivi mekani tepih na pozornici i uronjenost u fantastični opus instrumentalnog dua. Tako je to izgledalo u prostoru za koji mnogi ni ne znaju da postoji. Naime, riječ je o prostoru unutar riječke knjižare V.B.Z. u koji stane tek 50-ak ljudi – dovoljno za glazbenu ekstazu koju su okupljenima 29. ožujka pružili renomirani glazbenici Toni Starešinić (klavijature i efekti) i Andrej Jakuš (truba i efekti). Svirka je bila takva da ni strastveni pušač poput mene nije pomislio na cigaretu što vjerodostojno prikazuje samu suštinu koncerta. Uigrana razbarušenost i gotovo potpuno virtuozno improvizirani glazbeni čin koji pokazuje povjerenje među glazbenicima učinio je da svijet stane, barem na sat i pol.
Plakat za njihov nastup napravljen je minimalistički bez popratne „event“ pompe, a na njemu piše „Što je novo?“. Novina je upravo ta da se radilo o prvom u nizu koncerata projekta „Uho na uho“ Ivana Šarara što je ujedno bio i povod da s njim porazgovaram nakon svirke. Kako Ivana Šarara poznajem i privatno zadržat ću se na ich formi.
Osim što ga se pamti kao bivšeg pročelnika Odjela za kulturu Grada Rijeke, Ivan Šarar je eminentno lice. Neki su ga voljeli, drugi pljuvali, neki čak i fizički na njega nasrtali, no usudila bih se reći da ga prati vizionarstvo na području kulture s nizom projekata u istoj. Odbacuje svoj lik kao vizionarski i objašnjava mi iz vrlo intimne sfere zašto je pokrenuo projekt „Uho na uho“. „Ovo je neki pomak. A zašto je pomak? Zapravo je teško nakon one mladenačke želje da radiš ogromne stvari kao što je dobra agencija, Hartera festival, sviraš u Letu 3, onda nakon toga 12 godina gradske uprave – festivala Republika, EPK, stalno neka ambicija, htijenje, megalomanija. Kada kažem megalomanija, bit ću vrlo precizan. Riječ je o tome da sam htio da velike stvari mijenjaju stvarnost i društvenost. Recimo da me to na neki način opsjedalo možda čak i predugo. Ovaj projekt sam pokrenuo iz jedne mikro priče. Ideali su isti, ali su na mikro razini.“
Zanimalo me je tko je Ivan Šarar nakon politike i svega izrečenog, a on mi odgovara da se svaki dan traži kao i svaki drugi čovjek. Iako je zadržao „repove“ tog nekog bivšeg života poput tri godine suradnje s Novom Goricom koja je bila EPK, već drugu godinu radi u Splitu na ogromnom projektu rekonstrukcije Doma mladih – projekt „Uho na uho“ naziva privatnim.
„Naravno, svi su pozvani, ali privatno je na način da je strašno iskulirano. Ne želim daleko dobaciti“, veli mi pa mu kazujem koje su me misli prožimale dok sam zapanjeno slušala koncert, a to je da kada bi Šarar bio grad onda bi bio Pariz – dualitet Sveučilišta Sorbonne i nekog prljavog pariškog mosta gdje neki ljudi pjevaju jer im se pjeva i kad hoće. O svojoj dvostrukoj personi i mojem zaključku Šarar veli da je riječ o nekoj vrsti etike u krajnju ruku i nekog čudnog integriteta.
O prvom koncertu u nizu kaže ovako: „Meni je ovo bilo i Sorbonne i ovi ispod mosta. Triger za ovakav projekt mi je bio prostor s obzirom na to da surađujem s V.B.Z.-om. Kada smo krenuli lobirati da se ovaj prostor namijeni za knjižaru otvorila se mogućnost programa pa me interesiralo kako u jedan prostor koji je potpuno pogrešan na jedan način uklopiti ovaj projekt. Meni je ovo san jer najviše volim knjige i instrumentalnu glazbu, i sad imam privilegiju da usred knjižare u nekom malom prostoru koji je sa svih strana omotan s knjigama radim neke svirke.“
Za kraj mi otkriva da želi da nekoliko puta godišnje naiđu znatiželjnici u naizgled skrivenu prostoriju. „Ljudi ulaze, ne znaju ni gdje idu. Ta zbunjenost, pogrešnost – sve to mi je super. Gledajući nastup imao sam osjećaj da se sve događa u mojem javnom dnevnom boravku. Ideja je da ljudi s idejama dolaze u ovaj prostor i da se njihove ideje ovdje mogu ostvariti. Ovo je nešto n-to, „friendly alien“. Volio bih da nema zabrana, sad lupam, ali, primjerice, da Nepalci mogu doći ovdje puštati svoju glazbu jer to nigdje drugdje ne mogu.“
Valja dodati da je prvim eventom ljestvica visoko podignuta te ćemo projekt „Uho na uho“ s pozornošću pratiti. Bez sumnje treba i podcrtati da je Rijeci trebao dašak ispravne kulturne „pogrešnosti“.
Istaknuta i ostale fotografije: Bojana Guberac
#Andrej Jakuš #Ivan Šarar #Što je novo? #Toni Starešinić #Uho na uho #V.B.Z.
