Matko Laginja bio je istaknuti hrvatski političar, pravnik i kulturni djelatnik, rođen na današnji dan 1852. u Klani kraj Kastva. Pravo je studirao u Zagrebu od 1871. do 1873., a potom nastavio studij u Grazu, gdje je 1885. godine i doktorirao. Od 1890. radio je kao odvjetnik u Puli, no 1915. preselio se u Zagreb, gdje je nastavio svoje političko i društveno djelovanje.
Još u mladosti priklonio se pravaškim idejama Ante Starčevića, a zajedno s Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem snažno se suprotstavljao jačanju talijanskog nacionalizma u Istri. Godine 1882. bio je urednik lista Naša sloga, a već sljedeće godine postao je član Pokrajinskog sabora Istre, u kojem je aktivno sudjelovao sve do 1914. Uz to, bio je zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču u dva navrata – od 1891. do 1901. te ponovno od 1907. do 1918. godine.
Njegovo djelovanje nije bilo ograničeno samo na politiku. Bio je među osnivačima Istarske posujilnice 1891. godine, kao i Gospodarske sveze za Istru 1903., obje s ciljem gospodarskog osnaživanja Istre i sa sjedištem u Puli. U Carevinskom vijeću 1908. zalagao se za suradnju s talijanskim liberalima, dok je za vrijeme Prvog svjetskog rata podržavao politiku Jugoslavenskog kluba, zagovarajući pravo južnoslavenskih naroda na samoodređenje unutar Austro-Ugarske Monarhije.
Tijekom 1917. i 1918. obnašao je dužnost predsjednika Starčevićeve stranke prava, a 1918. i 1919. bio je povjerenik za Istru pri Narodnom vijeću u Zagrebu. Nakon završetka rata, sudjelovao je u radu Privremenog narodnog predstavništva (1919.–1920.), a zatim i Zakonodavne narodne skupštine. Godine 1920. imenovan je banom Hrvatske i Slavonije.
Nakon potpisivanja Rapalskog ugovora iste godine, postao je predsjednik Narodnog kluba (1920.–1922.), a kasnije je djelovao i unutar Hrvatske zajednice. Iako je bio izabran u Ustavotvornu skupštinu, 1921. je istupio iz njezina rada u znak protesta protiv izražene centralističke politike nove države.
Osim političkog djelovanja, Laginja je bio i znanstvenik, s posebnim interesom za pravnu povijest i kulturnu baštinu Istre. Svoje stručne radove objavljivao je u časopisima Naša sloga, Pravo i Vienac. Autor je brojnih značajnih djela, među kojima se ističu Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju u Istri i kvarnerskim otocima (1880.), Austrija i hrvatsko pitanje (1883.), Kastav: grad i obćina (1889.), Istarske narodne pjesme (1924.), Istarske pričice (1945.) i posthumno objavljeno djelo Istranom: književna ostavština (1970.).
Matko Laginja preminuo je 18. ožujka 1930. godine u Zagrebu, ostavivši dubok i trajan trag u političkom, pravnom i kulturnom životu Hrvatske.
#Matko Laginja
