Na današnji dan 1923. godine Komunistička partija Rijeke (Partito comunista di Fiume) objavila je svoj posljednji poznati politički akt – manifest usmjeren protiv pripajanja Rijeke Italiji. Taj dokument predstavlja važan trag političkih previranja u gradu tijekom posljednjih mjeseci postojanja Slobodne Države Rijeke, ali i svjedočanstvo o složenim odnosima između lokalnih političkih pokreta i velikih europskih nacionalnih interesa.
Nakon završetka Prvoga svjetskog rata Rijeka se našla u središtu međunarodnog teritorijalnog spora. Raspad Austro-Ugarske Monarhije otvorio je pitanje njezine budućnosti, pri čemu su se sukobljavali talijanski i jugoslavenski teritorijalni zahtjevi, ali i nastojanja dijela riječkog stanovništva da grad zadrži poseban politički status i samostalnost. Nakon razdoblja talijanske okupacije pod vodstvom Gabrielea D’Annunzija, Rapalskim ugovorom iz 1920. godine uspostavljena je Slobodna Država Rijeka. Međutim, njezin politički život bio je obilježen nestabilnošću, sukobima i snažnim pritiscima izvana. Autonomaši, okupljeni oko Riccarda Zanelle, zagovarali su očuvanje neovisnog riječkog političkog položaja, dok su aneksionističke snage tražile priključenje Italiji.
U takvim okolnostima djelovala je i Komunistička partija Rijeke. Iako je pripadala međunarodnom komunističkom pokretu i zastupala radničke i revolucionarne ideje, njezin posljednji manifest pokazao je koliko je pitanje riječkog političkog položaja nadilazilo uobičajene ideološke podjele. Posebno je zanimljivo da su slogani i politički zahtjevi manifesta bili gotovo u cijelosti autonomaški. U dokumentu se izražavalo nepovjerenje prema mogućnosti da Liga naroda zaštiti riječku samostalnost, a istodobno se tražila zaštita Sovjetske Rusije. Pozivao se i međunarodni proletarijat na djelovanje protiv imperijalizma Italije i Jugoslavije. Time su riječki komunisti pokušali povezati međunarodnu klasnu solidarnost s konkretnim političkim zahtjevom – očuvanjem posebnog položaja Rijeke.
Manifest je trebao dobiti i potporu Komunističke partije Italije te Nezavisne radničke partije Jugoslavije. Međutim, odgovor talijanskih komunista bio je razočaravajući za njihove riječke istomišljenike, jer su mogućnost uspješnog političkog djelovanja protiv aneksije smatrali bezizglednom. Ni jugoslavenski komunisti nisu poduzeli konkretnije korake protiv dogovora o pripajanju Rijeke Italiji. Politički položaj grada dodatno se pogoršao u rujnu 1923., kada je talijanska vlada imenovala generala Gaetana Giardina vojnim guvernerom Rijeke. Time je samostalnost Slobodne Države postajala sve više formalna, dok su odluke o njezinoj budućnosti postupno prelazile u ruke velikih država.
Sudbina Rijeke konačno je određena Rimskim sporazumom od 27. siječnja 1924. godine, kojim su Italija i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca dogovorile podjelu teritorija Slobodne Države Rijeke. Grad je pripao Italiji, dok su Sušak, Delta i luka Baroš pripali jugoslavenskoj strani. Svečano proglašenje talijanske aneksije održano je 16. ožujka 1924. godine.
Programski sadržaj je sufinanciran od Grada Rijeke
#1923 #Fiume #komunistički manifest #NDD #Rijeka
