Voziti se odavde do Utrechta u jako staroj Zastavi 101 je prilično naporno.
Preko Slovenije. Kroz snijegom omotanu Austriju. Preko cijele, jako dugačke Njemačke. Grijanje ne palimo da nam svijetla ne bi otkazala. Za motor znamo da bi svakog trenutka mogao ispasti iz ležišta. Vozimo najsporije. Pretiču nas kamioni, obični, s prikolicom. Svi nam trube. Držimo se one trake uz ogradu, . mislim da je zovu pomoćna ili servisna traka.
Vlakovi uz autoput prolaze brže. Životinje koje čube uz autoput misle brže nego što mi vozimo. Dim iz tvornica poredanih uz autoput suklja brže nego što mi vozimo. Sve to sporo promatraš i sporo razmišljaš o smislu života. Na nekom planinskom dijelu Austrije su nam riknule kočnice (da, fulali smo put, htjeli smo nešto skratiti). Da bismo se mogli spustiti morali smo izaći i pješice dolje. Kao svaki priglupi Primorci slabo odjeveni smrznuli smo se dok su ružni Austrijanci s fudbalerkama sunčali i grijali svoje podbratke onim srebrnim folijama. Ali i oni su se nama čudili.
Na nizozemskoj granici carinik mi kaže (dok sam prijavljivao opremu): “Please, have a seat/Molim, sjednite”. Ja razumijem: “Please, have a beer/uzmite pivo” – i u tom trenutku zaista tresne limenka pive na ona vratašca od drinkomata… Kako ljubazni ljudi pomislim. Znate kako Nizozemci sikću engleski kroz zube i s puno S i Š u izgovoru. Lako se zajebati.
Počnem grebati vratašca drinkomata, ne otvaraju se. Carinik me pogleda i izgovori: “It’s three guilders/košta tri guldena”. Nemam. “Anyway, i dont like beer/ionako ne volim pivo” – odgovorim mu.
Prvi grad nakon granice s njemačke strane prema Nizozemskoj se na njemačkom zove/piše Arnheim, hahaha, na holandskom Arnhem. Zamišljajte koliko sati nam je trebalo da shvatimo da je to isti grad.
Voziti se do Utrechta u staroj Zastavi 101 je dosta naporno. Srećom ima dosta izlaznih i ulaznih traka na autoputu.
U Utrechtu smo već bili, kod nekih poznanika, vlakom pa pješice po gradu. Stari dio grada nije prevelik i lagan je za pamtiti kamo i kako. Sad nakon 800 sati spore vožnje i u tri iza ponoći, bez telefona,… kako se jebeno autom stiže do stana od tih istih poznanika?
Sjećamo se neke tramvajske pruge, prelijepog parka i nekog malog kao lunaparka ili dječjeg igrališta. E, pa tuda se stiže do stana. Boom… autom preko tramvajske pruge… kroz prelijepi park… preko lunaparka ili dječjeg igrališta… i u kvartu smo gdje je stan. Srećom, nije još bilo kamera posvuda, prometna korektnost je bila blaža, a i bilo je tri iza ponoći. Smirenim Dutcherima, punim poštovanja prema propisima i zakonima… Gezagsgetrouwe burger (law abiding citizen)… ne bi ovo nikad palo napamet.
Bili smo pozvani svirati u Theater Kikker. Legendarno mjesto… tko i kako nas je pozvao… tko se sjeća. Mi i legendarna SeXA (Sedativ ex Apoteka), bend iz Hrvatske, koji je tada već neko vrijeme živio u Amsterdamu (grad u Nizozemskoj, poznat po hašišu, Red Light Districtu i luci… hahaha).
Koncert je prošao cool. Kako smo iz Hrvatske, a Kikker je znan i posh, došla je i jedna gospođa, porijeklom iz Hrvatske u galantnoj, crvenoj, večernjoj haljini. Htjela nas je upoznati i upoznali smo se. Otišla je prije koncerta. Pozvali su nas i na lokalni radio. Tu smo im se manje dopali.
Jutro nakon koncerta su nas domaćini poslali da kupimo nešto za jesti. Neka količina novca. Mi prazni naravno. Možda za benzin i autoput. U blizini stana pivnica, Belgium Pub. Na zidu iznad ulaznih vrata dvije školske ploče s ispisanim imenima doslovce 300 vrsta piva. Mnogo voćnih piva i imena never heard before. Ušli smo i dali sav novac šankeru i rekli: “Beers for all this money… in the order they are listed on the board/Pive za sav ovaj novac… redom kako su napisane na ploči!“. Stigli smo do 17. imena. Domaćinima smo rekli da smo opljačkani. Sigurno su povjerovali.
Navečer smo svi zajedno bili pozvani na nekakav tulum… fuckin’ dijaspora. U to vrijeme je Nizozemska bila puna ex Balkana. Najviše u Amsterdamu. Stigli smo mrvu prekasno na tulum i party-zani, svi redom, su nam malo razočarano i tugaljivo rekli: “…A jebite se… da ste stigli malo ranije sreli biste i upoznali Johnnyja!!!!!”.
“Johnnyja???”, pitamo
“Da Johnnyja!!!!”, odgovaraju.
“Hmmm…. Johnnyja???”, nije nam jasno.
“DA JOHNNYJA!!!!!!!!!!!!!!!!” – i po izrazu svih lica u prostoriji vidimo sitno razočaranje (drugi put) i da im se ne dopada naše čuđenje oko Johnnyja.
“Who the fuck is Johnny???????”
Glazbena preporuka
Emahoy Tsege Mariam Guebrou – Souvenirs (2024)
Erika Angell – The Obsessions with Her Voice (2024)
Moor Mother – The Great Bailout (2024)
Alison Cotton – Engelchen (2024)
PS
Johnny je jedan od one trojice zbog kojih sam gutao najljuće fiš-paprikaše… bah
