Nedavno sam sanjao da ne mogu izaći iz grada. Kamo god bih kročio, put bi nestajao ili se pretvorio u neku prepreku… vodopad, srušeno stepenište, slomljeni nadvožnjak, požar, zid, visoki valovi… Ako netko zna nešto više o ovakvom poremećaju sna neka slobodno javi Artkvartu.
Negdje u Lici na cesti prema Splitu postojalo je jedno kamiondžijsko odmorište. Ogromno pješčano parkiralište i nekoliko drvenih, poput saloona, manjih gostiona. Imena su bila Ante, Poglavnik, Jure i onaj na B i slična.
Parkiralište je bilo skoro prazno, samo neki crni kombi na njemu, sada i mi.
Samo je jedna gostiona radila i na njenom trijemu se PIGMAN gušio u janjetini, kapuli i krumpiru. Mali, grozno debeli tip, jedan od onih kojeg je lakše preskočiti nego zaobići. Nauljenih obraza, gutao je svu hranu odjednom, kezio se sam sebi od sreće i rukama gurao nazad sve što bi mu ispalo iz halapljivih usta. Naravno, zalijevajući sve to pivom. Gutguthalaphalap. PIG.
Malo je i skvičao od uzbuđenja.
Kad se nakrmio, platio je i sjeo u taj jedini crni kombi i otprašio down the road. Napokon.
Nakon desetak minuta se vratio, stao kombijem jako blizu našeg stola i bacio nam na stol nekakvu fasciklu i sretno, nauljenih obraza viknuo: “Evo, trebat će vam, manekeni!!!!!” i opet otprašio down the road.
Fascikla je bila cjenik pogrebnih usluga… ukopi, kremiranje, vijenci… sve to. Kombi je bio pogrebni.
Nakon koncerta na Matejuški, gdje je navodno i Blanka Vlašić skakala i pjevala u prvom redu, odveli su nas u nekakav kafić na Marjanu.
Čim smo ušli osoba koja je bila iza šanka je preskočila šank i napala šakama i nogama jednog od naših promotora. Za sekundu se cijeli kafić mlatio. Kao u stripu… oblak ruku, nogu, stolica i boca se kovitlao prostorom.
Svako malo bi iz oblaka izvirila neka glava i poručila nam: “Ne brinite, vi ste gosti, vas nitko neće dirnuti!”
“Slobodno uzmite piće”, poručila bi nam druga – “i izaberite glazbu koju god hoćete!”
Nakon nekog vremena im je dopizdilo mlaćenje i pospremili su kafić u nekakav red, sjeli i nastavili čavrljati i slušati glazbu koju smo mi odabrali.
Dobili smo drink od svakoga, a šanker i promoter su se “ljubili” kraj ledomata.
Šanker je bi vlasnik kafića.
Tučnjava je bila zbog neke ljubavne prevare… netko je nekome… ženu.
Jedan od boksača nam je prišao i rekao: “A tako je to… Evo, neki dan na Bačvicama, na kupanju, Prika i ja, i meni je dopizdilo pa sam ga ubo britvicom u rebra, ne jako, onako za zajebanciju, i onda je on mene prasnuo nekom letvom po glavi, evo vidi tu, imam još krastu… Eto, to ti je. Nego, kako vi u Rijeci?”.
Rekli smo mu da jedemo i grgljamo staklo od pepeljara dok čekamo piće.
Malo kasnije u jednom drugom kafiću mi je prišao KAUBOJ i stavio srebrnu tabakeru na stol (opet tabakera).
Stari, suhi tip u crnom, kožnom kaubojskom odijelu, šešir, duga sijeda kosa, ona špigeta/kravata oko vrata, čizme i prsti puni prstenja.
Pustio je tu tabakeru na stolu i otišao za svoj stol.
Pitam “…što to znači?”
“Billy ti je dao da si sam srolaš joint… bio je na koncertu… to znači da mu se dopalo tvoje sviranje… respect… jer da ti je dao već srolani joint značilo bi da mu se manje dopalo.”
“Ali, ja ne duvam!”
“Nema veze, srolaj si da se Billy ne raspizdi.”
Pokupio je tabakeru i bez riječi izašao.
Drugi dan sam sjedio u krčmi “Tri volta” unutar Dioklecijana. Stara, kultna krčma. Terasa s tri prozora koji gledaju na splitsku luku. Imaju izvrsnu domaću rakiju od bajama. Bajamušu. I sve nešto drugo imaju izvrsno. Jedini sam sjedio vani. Pio sam crno vino. U krčmi je bila gužva. Gledao se nogomet.
U jednom trenu su iz krčme izletjela dva tipa u trenirkama (užas) i počela se mlatiti, šaketati i pljuvati.
Jedan je izvadio jebeni GUN i počeo mahati njime, a ovaj drugi mu je odgurivao ruku tako da je taj gun lamatao na sve strane, najčešće u mom smjeru.
Pokušao sam zadržati poker-face, ali opet mislim – “FUCK!… Poginut ću u Splitu… na terasi birca… od ricocheta… kakva glupa smrt!!!”
Srećom se pojavio neki stari gospodin u galantnom trodijelnom odijelu.
Potpuno smireno, filmski, ščepao je ruku pištoljđije i istrgao mu pištolj i tutnuo ga sebi u džep sakoa
Ova dvojica su se smrznula, smirila i blijedo počela gledati u pod.
“…Aaaa… oprostite nismo htjeli… Aaa… nismo….”
DOOOOM… proletio je šamar jednome…. DOOOOM… proletio je šamar drugome.
“Ti, mrš doma da ti mater ne zovem!” – jednome – “A ti da nisi više nikad došao!” – drugome.
Gospodin je bio gazda krčme.
“A vama gospodine” – to sam bio ja – “piće na kuću!”.
Zadržao sam poker-face i zahvalio se.
Dubrovnika se ni ne sjećam.
Rakija iz Konavala. Puno.
Glazbena preporuka:
Richard Skelton – Plateau (2023)
Laura Cannel – Midwinter Procesionals (2023)
Ozmotic/Fennesz – Senzatempo (2023)
Louis Carnell – Latest Release in 111 Series (2023)
Naslovna fotografija Facebook Tri volta
#Josip Maršić #Na putu #Pigman #Split #Tri volta
