Dakle, da bismo uopće krenuli put Sombora “morali” smo piti rakiju s poda jednog od kafića na zagrebačkom autobusnom kolodvoru. Ne pitajte zašto, samo zamišljajte. Naručili bismo travaricu, šiknuli je na pod i srkali. Srećom, na podu je bilo nešto udubina pa ga nismo morali baš ljubiti. Imamo li od tada neke zdravstvene, probavne, usne i slične probleme…
Vjerojatno, ali KOGA BRIGA.
Impresivno je bilo da konobarici sve to ni najmanje nije smetalo, niti ju je čudilo. Niti je pokazala namjeru da zove murju, vatrogasce ili parapsihološku pomoć. Čak je zavrtjela rundu i ona sama nam šiknula rakiju na pod. Stigli su kombiji i ostatak entourage-a i pristojno su nam objasnili da bi bilo dobro da krenemo. Ponudili smo im rakiju…”Ne hvala, ne treba”. Put do Sombora prošao je uz smijeh i šalu i amneziju.
U Somboru nakon tonske probe ugledao sam biciklu i kao svaki glupi Primorac koji u ravničarskom kraju vidi biciklu, naravno, poželio sam pedalirati. Pedalirao sam gradom i izgubio se. Morao sam se vratiti uz pratnju taxija. On polako ispred mene. Obično se dobro orijentiram. Taxi driver mi nije ništa naplatio, skužio je da sam debil i rekao je jako, jako pristojno da će možda doći na koncert. Hard Rock Caffe se zvao klub. Inventivno ime.
Srećom, koncert je prošao dobro. Voljeli su nas i inspirirali smo ih da nas ponaosob “otmu” i vode po gradu, da otvaramo i zatvaramo kafane. I ponovo otvaramo. Ja sam zapao nekoj grupi slikara, novinara, pjesnika i sličnih boema. Sve su mi objasnili i dočarali, njihov, art i općeniti život Sombora. Pred zoru su probudili nekog frenda, vlasnika kafića. Sjeli smo za stol i nastavili raspru… požalili su se kako im fale more, plaže, otoci.
Kao svaki “normalni” Primorac objasnio sam im da mi koncept plaža ide na živce, turizam naročito i da su otoci često nadrkani i skupi i da sam se zadnji put kupao u moru 1987. godine. Kao boemi su prihvatili objašnjenje, ali kao obični ljudi ne.
Hotel nismo uspjeli dotaknuti. Svakog od nas su “vratili” ispred hotela gdje su nas već čekali predstavnici grada da nas odvedu u zgradu opštine Sombor na poziv gradonačelnika. Proveli su nas cijelom zgradom… pokazali nam njima jako bitnu sliku… ogromnu… cijeli zid… nešto iz povijesti… dolazak Srba negdje…. zaboravio sam. I u uredu gradonačelnika smo razmijenili misli, CD-e i pelinkovac (Gorki list, nije loš). I nakon toga nas je gradonačelnik častio ručkom.
Završio sam u službenom BMW-u s gradonačelnikom, pomoćnikom i službenim šoferom. Gradonačelnika smo pustili doma (mudar tip). Ručak je bio zamišljen u Baračkovcima, ribarsko selo na Dunavu, pola sata od Sombora.
Pomoćnik gradonačelnika je zapravo bivši “novotalasni” punker, koji je imao knjižaru gdje se moglo kupiti Sex Pistolse, knjige od Bukowskog i sve to nešto bitno u ono vrijeme. I pomoćnik je zapravo organizirao naš koncert u Somboru.
“Znaš, sve je to u redu, ali nekako sve više mislim da su najbolji autori s naših prostora Bregović, Balašević i Štulić”, izgovori on i pokrene, a da niti ne zna, lavinu nevolje.
Inteligentno deranžiran odgovorim mu da se poserem na tu trojicu, da me ni najmanje ne zanimaju.
“Znaš, tamo gde idemo da jedemo imaju tri vrste fish-paprikaša… Običan, deluxe i kobru… i ja ne znam nikoga ‘ko je pojeo tri tanjira kobre”, kaže pomoćnik.
“Aha, to su stupnjevi ljutine… Normalni fish, ljuti fish i ubibože jako ljuti fish, a tri tanjura su izazov… za B-a,B-a i Š-a…. Ako možeš srati, možeš li jesti”, mislim ja i kužim da bi bilo bolje da sam šutio.
Prije puno godina sam htio istetovirati SHUT UP na dlanu lijeve ruke. Ovisno o potrebi… pokažeš sebi ili drugima. International.
Restoran je iznad vode na nekakvim betonskim nogama, starinski i jako ugodan. Puno drva (mislim, ne za peć, nego kao dizajn). Konobar s leptir mašnom. Sav dekor su preparirane ribe, somovi, smuđevi, mreže i slično.
U vazama na stolovima nije cvijeće, nego sirove paprike i suhi feferoni.
“Vi gospodine?”, pita konobar… Imao je i brkove, real Balkan.
“Tri tanjura kobre”, kažem.
“Jeste li sigurni?”, pita “kelner” s pogledom čuđenja i žaljenja istovremeno.
Dok sam čekao kobre grickao sam paprike i feferone da pomoćniku pokažem da sam ozbiljan u namjeri.
Kada su stigle kobre… to je bilo nešto fucking najljuće što su moja usta do tada dirnula.
Nakon prve, male i oprezne žlice… to je anestezija… mogli ste mi istovremeno zub izvaditi i operirati prostatu… ne bih osjetio. Utrnuo sam. Fuck.
Naravno da sam pitao konobara: “…ovo je najljuće što imate???” i rekao mu da donese još tucane paprike, još ljućih feferona i tabasca i papra. To sam sve nadrobio, pojeo sva TRI tanjura kobre… jedan za B-a, jedan za B-a i jedan za Š-a.
Spas je što porcije nisu ogromne. Ili konobar ima iskustva s infarktima i upalama jednjaka, želuca i probavnih traktova.
Naravno da sam nakon toga popio pet litara vina brzo i bez beda. Našli su me do koljena u Dunavu kako razgovaram s Majkom Božjom, Madonnom i Lady Gagom istovremeno.
Put do Beograda je bar za mene prošao bez smijeha i šale, samo uz amneziju. Amnesia international.
Na vlastiti koncert na beogradskoj Akademiji smo zakasnili par sati i izgubili solidan broj publike. Kako je sam koncert prošao ne bih baš najtočnije znao opisati. Ali ostali da kažu da je bilo sve OK. Da je bio i Koja. Voljeli su nas. Bez otmice ovaj put.
Mutno se sjećam nekog tipa koji je nešto drobio o rocknrollu i usput pio crno vino u koje bi tutnuo sedam kesica šećera.
Mozak mi je malo bolje počeo raditi u nekom taxiju ispred nekakve galerije gdje smo trebali spavati. Moje kolege su, ne znam zašto, počeli pričati na talijanskom… ”Cosa stiamo facendo qui?…Što radimo ovdje?…Stiamo aspettando un altro taxi… Čekamo još jedan taxi… Perche?… Zašto?… Nell’altro taxi c’e una persona che ha i soldi per pagare anche il nostro taxi.. U drugom taxiju je osoba koja ima novac za platiti i naš taxi… E perche non scappiamo?… Zašto ne pobjegnemo?…” – i to tako dok se šofer nije oglasio:
“Čujte, ja uopšte ne znam i ne razumem što govorite, ali nemojte to da radite”. Intuicija ili iskustvo.
Nismo pobjegli, a u galeriji naravno nismo oka sklopili… nego… eto… probavali rakije. Umjetnik, čini mi se Slavko, nam je svesrdno objasnio detalje o svakoj rakiji. Čudesno, film opet puca.
U Zrenjaninu sam uglavnom šutio i čudio se gdje sam. Nakon svirke smo završili u nekom opet ribljem bistrou… Na stropu barka, svugdje mreže, vesla i pojasevi za spašavanje. Deranžiran pitam gdje smo? – “U Medulinu, glupane”. Još sam više šutio.
Konobarica je sličila na Sedmu od Devet (Star Trek).
Mislim da sam ujutro ispred hotela, kojeg opet nisam dotaknuo, vidio GoKart stazu i htio se malo voziti. Srećom, bilo je prerano. Zaspao sam na klupi ispred hotela i probudio se u Rijeci.
Par mjeseci kasnije moj tamnoputi prijatelj i ja pijemo na fontani ispred riječke banke i citiramo si ulomke iz Zločina i kazne, Tita Andronika i sličnih djela kad nam priđu dvije djevojke, pune ruksaka i torbi i na ekavici pitaju gdje je neki hostel. Objasnimo im, bio je blizu, djevojke odu i vrate se nakon nekog vremena. Sve se zbivalo oko dva ujutro.
Pitaju nas može li se negdje još kupiti pive ili vina.
“U drugstoreu na Žabici”, objasnimo i djevojke odu i opet se vrate na fontanu i kreće razgovor.
One su iz Zrenjanina.
“Čime se bavite”, pitaju one.
“Ja sam trenutačno nezaposlen, a on je muzičar”, kaže moj tamnoputi prijatelj.
“A muzičar… znate možda… pre par meseci je neki bend… iz Rijeke ili Pule možda… gostovao kod nas u Zrenjaninu… u Novinarskom domu… Neki ludaci… mi nismo bile… pričali su nam i s njima je… član benda… bio neki fantom koji je našoj drugarici Mileni poklonio 27 CD-ova… bocu rakije… malu palmu i hrpu tulipana… Freak totalni, a nije reč prozborio”.
“Ne bih znao, stvarno ne znam!”, kažem.
Tamnoputom prijatelju sam dao mot da šuti.
Laganom Holmes retro-dedukcijom… da koncert je bio u Novinarskom domu… ispred kojeg je park… hm… dom ima par prostorija… biblioteku… nekakav kongresni moment… hm… kavana i garderoba… na garderobi je radila neka djevojka… impresivna… hm… sjećam se nekih tulipana… zapravo dosta tulipana… što smo svirali?… Neki veliki tetovirani tip… možda se zvala Milena…
Glazbena preporuka
Ben Frost – SCOPE NEGLECT (out 1. ožujak 2024.)
Saul Williams – ENCRYPTED & VULNERABLE (2020.)
Hank Williams – sve što vam padne pod ruku
