SPLIT CONNECTION
Zaprepašćujuće je moje neznanje! Mislim da je upravo proporcionalno umišljenosti da znam nešto pouzdano i samozadovoljnošću iluzijom da za to što znam, znam bolje od drugih. Ako sam nekada nešto i znao (primjerice koga i što volim, što želim na/učiti i znati), to je znanje izbrisalo visokoškolsko obrazovanje, prekrivši to što sam (po srcu) znao mnoštvom suvišnih informacija o svemu i svačemu, kojima su mi punili glavu gladnu „znanja“. U tu glad valja uračunati i glad neobrazovanih predaka (čiji sam bio prvi potomak s diplomom, čak dvije – da stvar bude još gora). Nesumnjivo sam postao obrazovaniji, ali sam isto tako, bez ikakve sumnje, zaostao u odnosu na njihov seljački zdrav razum i prirodnu, praktičnu inteligenciju.
Kao što je nečiji otac (iznutra gonjen glađu svojih siromašnih predaka, koji su svi jeli iz iste zdjele), jeo po dvije sarme viška, tako sam ja grabio knjige s polica biblioteka i jeo ih, brzo ih gutajući, a sporo i gotovo nikako vareći, odnosno razumijevajući ih. Da je moguće udebljati se od broja pročitanih knjiga, ja bih bio svakako jedan od najdebljih srednjoškolaca u državi, ako ne i šampion knjiške debljine. Radilo se, dakle, o duhovnoj pretilosti i time opasnijom od vidljive fizičke. Ima narod iskustva u tomu, sažetog u poslovici „Bolje svašta pojesti nego svašta pročitati“. Za višak svaštare prepunog želuca postoji prirodni izlaz (anus), a za izlaz viška iz prepune glave tu funkciju obavljaju usta pa (opet taj) narod s pravom kaže takvima da seru. Ali seratori se znaju uspeti do pozicija senatora pa je tada sranje najveće a narodu najteže.
Debele knjige i mršavo čitanje
Što je knjiga bila deblja, ja sam je tada radije čitao i uživao u njenoj debljini (kao što narkofil uživa u duljini jointa). Primjerice, u romanu „Budenbrokovi“ Thomasa Manna, koji je imao svega 26 godina kada mu je roman tiskan (a ja niti 20 kada sam ga čitao). Tada o tomu nisam imao pojma, važno mi je samo bilo da budem dio te europske, građanske kulture, barem pasivno i indirektno kao gutač njenih remek-djela, da na brzinu nadoknadim povijesni zaostatak mojih predaka. A njihovim glasom opomenula je jedna baba svoga unuka (kasnije moga kolegu), vidjevši ga da čita knjigu ispod oraha: „Ostavi se toga, dite moje! Kome je knjiga dala kruva, a moš i poludit“. Spontano sam tada uspoređivao sebe i sve svoje oko sebe s njima, velikim autorima, kako književnim tako i filmskim, a sve su poredbe išle u korist moga ugrađenog kompleksa manje vrijednosti, dajući mu impresivnu nadgradnju, pod kojom sam bio dodatno blokiran u svekolikom izražavanju vlastitog glasa i stasa.
Tako spljošten mogao sam vidjeti samo dvodimenzionalnu sliku stvarnosti, treća dimenzija dubine (odnosno Povijesti) mi je bila izvan horizonta. Kako sam takav mogao shvatiti da su Mannovi preci uspješno odradili posao sticanja imanja i kulture za njega, dali mu podlogu na kojoj je on – već u tim godinama – mogao lakoćom podignuti zdanje „Budenbrokovih“ i da on, u odnosu na mene kao 26-godišnjaka, ima 260 godina (a da pri tomu ostaje mlađi i literarno potentniji od mene 26 puta). Da je Picassov otac bio nastavnik slikanja i da je sa slikarstvom prestao kada je vidio prve sinovljeve radove, saznao sam tek godinama poslije, too late (jer nepopravljiva šteta od uspoređivanja sebe s takvima već je bila počinjena). Da čitava stvar bude ironijski okrutnija (kako sam ja bivao sve krući u samokritiziranju sebe i kritiziranju drugih, naročito kao filmski kritičar njihovih filmova), ja sam svo to vrijeme znao upozoravati druge da ne uspoređuju kruške i jabuke, i dalje nesvjesno uspoređivao krumpire (pečene) s brodovima (svemirskim). Takav sam odgojni imprint (kao tetovažu na duši) dobio u ranom djetinjstvu, bivajući uspoređivan od roditeljskog autoriteta s drugim vršnjacima pri čemu sam uvijek izvlačio kraći kraj. Jer i taj autoritet je gledao plošno i vidio samo površinu: pa kako sam ja mogao redovno i disciplinirano učiti matematiku kao on, moj prijatelj iz susjedstva, kojemu je otac bio profesor matematike u srednjoj školi?! Naučio bih je tek kad bi mi bilo „stani-pani“, kad sam morao ispraviti jedinice da bih dobio trojku kao završnu ocjenu, i tako prošao razred s odličnim uspjehom, as usual. I tada bih dobio iz zadaće minus pet, pa mi bi po njoj ostali učenici ispravljali svoje.
Moj profa iz matematike u osnovnoj školi je bio štuf svega (možda iz ideološko-političkih razloga, možda iz privatnih; Bog će ga znati) pa smo u razredu mogli raditi šta nas je volja (čak i listati dnevnik), dok je on šetao između redova (s rukama sklopljenim na guzici), samo pod jednim uvjetom: bez galame (da nas direktor škole ne bi čuo). A tko je želio peticu, trebao je doći u lučicu štekavati mu brodicu i to je bio jedini uvjet. OK, što je bilo, bilo je: vrijeme je da okončam ovaj uvodni flash-back i stupim u prezent, nakon ove kratke prezentacije neslavne prošlosti.
Usamljenosti i samoubojstva
Nedavno mi je dospjela u ruke (preko nebeske veze) knjiga „Kako uspjeti u životu“ Fabrice Hadjadja (francuskog Židova, obraćenika na katoličanstvo). Jutros sam je pročitao prvi puta, a i drugi ću, najvjerojatnije i treći. Opet nisam mogao obuzdati glad svoje duše u zagradama (stari obrasci se ne zamjenjuju novima preko noći). To je knjiga u kojoj autor citira iz mnogih knjiga, od kojih sam neke (prerano) pročitao (a nisam ih razumio), za neke sam čuo (ali ih nisam pročitao), a najviše citata ima iz Biblije i djela koja je teološki tumače. Između njenih korica je, dakle, sabran cocktail lijekova za ranjenu dušu i izranjavani duh čitatelja. Preporučujem je svima koji nisu uspjeli u životu, unatoč čitanju i prakticiranju self-help knjiga, pače i bestelera. Čovjek se jednostavno ne može sam spasiti, ma koliko vas uvjeravali u to – ne vjerujte im! Može si samo uspješno upropastiti svoj život, na što svi imaju demokratsko pravo. A može si ga i okončati samoubojstvom, na što po ljudskim zakonima ima pravo, ali po Božjem nema: zato Judin najveći grijeh nije što je izdao/prodao Isusa već što se – u očaju – ubio. I tako uskratio sebi primanje milosti i oprosta, nakon iskrenog kajanja.
No, ne smijemo preduboko dalje u ovom smjeru da ne odbijemo suvremenog osjetljivog čitatelja i tako ostanemo bez njegova lajka (od kojeg nekako preživljavamo, iz dana u dan). Ali moramo izvući neki citat iz dubine ove knjige, koja ima podnaslov „Antimetoda za življenje“. Evo jednog iz njene sredine: „Onaj koji osjeća grižnju savjesti, svoj grijeh sagledava samo napola, budući da ga vidi u polusvjetlu vlastite oholosti: ljuti se na sebe, osuđuje se, naposljetku se vješa kao Juda“. Hadjadj piše o suvremenim temama i problemima iz ugla vječnosti i pod njenim osvjetljenjem pa će iritirati sve pobornike eutanazije, abortusa, pobornike zdrave hrane i tjelovježbe kao metoda spašavanja života (iako se radi samo o njegovu produljenju, ali nikako i o njegovom smislu). Ali će vrlo vjerojatno (ako ne i izvjesno) pomoći svakom potencijalnom samoubojici da zastane u svojoj namjeri i da prepozna kojoj vrsti samoubijanja pribjegava i zašto to čini. Ni frojdisti neće prihvatiti bez velikoga početnog otpora (ako ne i potpunog odbacivanja) hrabrost njegova mišljenja, npr. da se tu radi o „potiskivanju transcedentnog“. Ukratko, svaki čovjek je bez Boga usamljen i sam, kako posred plesnog podija tako i usred svoga monologa.
A tko je najusamljenije biće na svijetu? Monstrum, Frankenstein. Njegova krajnja usamljenost pokreće radnju filma „Nevjesta“ Maggy Gilelenhaal (2026.), kojeg sam odgledao nakon popodnevnog čitanja Hadjadjove knjige. Po dužnosti i navici (da se sklanjam od stvarnog života na svjetlu Istine u mrak kino dvorane, gdje se izlažem svjetlucanjima raznih umjetničkih istina, manjeg ili većeg budžeta i darovitosti). Usamljenost monstruma je monstruozna, odnosno prekomjerna i gledanje filmova (koje on prakticira) ne može je smanjiti nego samo privremeno anestezirati. Zato on dolazi kod genijalne/lude znanstvenice da mu stvori (od svježeg leša jedne djevojke) nevjestu. I ona to čini, kao čudo „nedisciplirane geometrije“, iz znatiželje i pomoću tehnologije, za razliku od Boga koji stvara Adama i Evu iz Ljubavi.
Sva je ta filmska konstrukcija, na temeljima romana Marry Shelley, postavljena feministički, odnosno naglavačke pa ne dira ničim u srce gledatelja, iako se reklamira kao velika gotička ljubavna priča. Njen kritički subverzivni naboj je ispucan kroz kritiku muških protagonista do srži korumpiranog društva, u kojemu taj par monstruma djeluje ljudskije od ljudi koji se uokolo kreću obavljajući svoje veće ili manje funkcije u mehanizmu sistema i igrajući razne uloge na njegovoj sceni. Gotičko-pankerski efekti i pripadajuća im stilistika u službi su vanjskih razlika, dok je iznutra film sastavljen od mrtvih dijelova različitih filmskih organizama pa puca po šavovima pod jačim kritičarskim pogledom.
Kao takav nije mogao imati zadnju riječ za mene te večeri. Ona je pripala knjizi koju sam vam opširnije – radi njene dubine – već donekle predstavio.
Istaknuta fotografija Warner Bros. Pictures
#Ante Kuštre #Bride #Fabrice Hadjadj #Kako uspjeti u životu
