— A mislim, reče Sokrat, bog bar i sama ideja života,

pa ako je išta inače besmrtno, nikad — to će svi

priznati — ne pogiba.

— Svi će, kaže, ljudi, Zeusa mi, zaista to priznati,

a još više, kako ja mislim, bogovi.

— Pa kad je besmrtno ujedno neprolazno, neće li

duša, ako je upravo besmrtna, biti i neprolazna?

— Prijeka je potreba.(1)

Koncept razgovora, na kojemu se bazira većina svakodnevne ljudske interakcije, također čini temelj Platonovih dijaloga (Država, Theaitet, Fedon, Timej, Sedmo pismo). Nadalje, razgovor se smatra činom u kojemu dvoje ljudi, razmjenom misli, stajališta i ideja dolaze do rješenja postavljenog problema ili jednostavno vode raspravu o određenoj temi. Ako vas putevi nisu odnijeli, a još stignu, u Hrvatski kulturni dom na Sušaku, imati ćete prigodu sudjelovati u dijalogu s piscem i multimedijalnim umjetnikom Stanislavom Habjanom. Naime, nakon Zagreba i Dubrovnika, od 25. rujna do 7. listopada u Galeriji Kortil postavljena je izložba Prijatelj Stanislav, dijalozi riječki kao svojevrsni nastavak Dialoga 23.

Umjesto klasične izložbe, publici je predstavljen novostvoreni osobni ambijent u kojemu umjetnik provodi dane za vrijeme trajanja izložbe, radi, piše te stvara nova poznanstva. Koncept izložbe, koji je baziran na interakciji između domaćina i njegovih gostiju, stavlja autora također i u funkciju pripovjedača. Habjan uvodi posjetitelje u svoj mikrokozmos; priča počinje trenutkom u kojemu Habjan i njegov sin kreću u šetnju, pritom otac postavlja pitanje: So, where we´re going today? (I, kuda ćemo danas?), odgovor sina glasi: As you wish. (Kako ti hoćeš).

Ispred nas je prezentirana vizualna predodžba osobnog trenutka koji se odvija na relaciji između roditelja i djeteta, koja navješćuje „emotivnu težinu“ — pozitivnu i nostalgičnu. Već nakon uvodne riječi, počinje se stvarati jezgra iz koje se prirodno razvija neformalni razgovor. Spajajući vizualni i grafički dizajn s pisanom riječju, umjetnik postiže fizičku manifestaciju svojih knjiga, pjesama, događaja i zapisa iz svijeta sjećanja u svijet vizualne naracije. Izložba je podijeljena u različite segmente, ali cjelokupno ne potpada pod formalni kronološki raster. Ljubav, Magija, Djetinjstvo, Umjetnost, Prijateljstvo teme su, koje su predstavljene kao sekvence memorije, upotpunjene stihovima što samoga pjesnika što Johna Lennona, Bob Dylana i Tina Ujevića. Svojim vizualnim i grafičkim znanjem, u simbiozi s izražajnim mogućnostima, svoju liričnost stapa u vernakular razuma i duše. (Habjan je osnivač i član Greiner i Kropilak Mailart Officea, koji je djelovao od 1983. godine do 2003. godine.) Na jednom od zidova galerije, primjećujemo niz djela sačinjenih od osobnih fotografija i sintaktičkih cjelina. Primjetan je spoj krajnosti u formiranju završne misli kolaža, ali nikako kontradikcije — „Neki slikaju crnilom sipe, a neki nebesko plavom“. Autor se u prvom dijelu izjave referira na kritiku koju je „zaslužio“ tijekom svoje karijere zbog izbora crne boje, dok se u drugome dijelu prisjeća svoga oca, koji je prikazan na fotografiji s avijatičarskom kapom i pogledom uperenim prema nebu. Zašto da umjetnik bude omeđen jednim medijem, jednom bojom, jednom tehnikom, kada može puno više?

Spektar mogućnosti širokog je raspona, što je i demonstrirano ovim ambijentalnim performansom. Zanimljiv detalj, koji se nameće sam po sebi, jest da nema niti jedne legende istaknute kao na „klasičnoj“ izložbi. Zbog same prirode diskursa, u kojemu autor vodi posjetitelje kroz izložbu, nisu niti potrebne. Scenografija je upotpunjena i s dvije prostorne instalacije: jedna je sačinjena od mobilnog štanda, s kojim je sve počelo i koji je prošao brojna lutanja; vjerni pratitelj, Sanczo Panza umjetnikovom Don Quixotu. Također, tu je i takozvani kabinet čuda u kojemu su izložene razne memorabilije, instrumenti, razna pisaća pomagala, nalivpera itd. koja su dio repertoara priče zvane život. Kabinet mijenja svoj izgled ovisno o danu i raspoloženju.

Iako postav nema formalni kraj, jedan od završetaka možemo smatrati pozornicom na kojoj se nalaze postolje za papire i stalak za mikrofon i kapu. Kapa umjetnika preobražava u Jana — pretka čiji se život sada opet proživljava, samo u malo drugačijem kontekstu, i drugačijoj koži. Uz književnosti i dizajn, Habjan piše tekstove te nastupa sa svojim inovativnim, interaktivnim muzičkim sastavom Car je gol. Iza pozornice, uprizoreni su citati iz pjesama u interpretaciji vizualnih lekcija otisnutih većim i manjim fontom. Autor s nama dijeli isječke mudrosti koji predstavljaju tekovine životnih uspona i padova — „Možda svatko od nas ima ludog pretka koji unaprijed živi njegov život“, te dalje u nastavku. „Ja sada živim Janov ispočetka i ova mi se kapa kae krijesta krivi“ ili „Pseće su veze jače od nacija“, u nastavku, „Niš ne pregrize kaj spoji pas“.

Izložba, performans, prostorna instalacija upotpunjena scenografijom, možemo ovako u nedogled nabrajati etikete kojima bismo opisali rezidenciju Stanislava Habjana u Galeriji Kortil. Svojim prepoznatljivim vizualnim akcentom, upotpunjenim poezijom, poetičnim rimama, čežnjom za prošlim, ali ipak proživljenim vremenima, predstavlja se riječkoj publici u formatu autobiografskog romana. Sama činjenica da je autor dvanaest dana prisutan u galerijskom prostoru, dostupan publici bez ikakvog mistificiranja ili distance, općenito otvara pitanje prisutnosti umjetnika pokraj svojih djela. Naravno da neće svi umjetnici i umjetnice, na svakoj izložbi provoditi sate i sate nakon što prođe otvorenje, ali zanimljiv je koncept, u kojemu je moguće provesti određeno vrijeme sa idejnim tvorcem i njegovim produktima. Interakcija s publikom bitan je segment u mnogim performansima, kao i reakcije koje slijede nakon prvobitnog kontakta. U ovom primjeru, Habjan podiže ljestvicu interakcije, s kontakta na dijalog, pritom prihvaćajući osobnu/misaonu razgolićenost prema znatiželjnim sugovornicima.