Prije tri godine, 2021., umjetnica Emanuela Lekić predstavila se riječkoj publici samostalnom izložbom „Noćna smjena“ u Galeriji Kortil. Tada sam radio u Zagrebu, te zbog obaveza nisam stigao do Rijeke pogledati izložbu umjetnice, koja je bila tek nedavno diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Igora Rončevića. Prošle godine, 2023., sada već prepoznata i priznata od struke, ova riječka umjetnica mlađe generacije, imala je još jednu samostalnu izložbu, ovoga put u Zagrebu, u Laubi – kući za ljude i umjetnost. Tada nisam bio zaposlen, tako da mi je izložba, zbog financijskih razloga, opet promaknula. Ali kako kaže citat iz jednog filma: „All Good Things To Those Who Wait“.[1] I zaista, od 9. do 31. svibnja 2024. u Gradskoj galeriji Crikvenica mogla se pogledati izložba „Noćna smjena“. Kustosku koncepciju i tekst izložbe potpisuje Romina Peritz, a ciklus radova, koji je započet 2020. godine, nedugo nakon završetka formalnog obrazovanja, umjetnica je nastavila nadopunjavati novim radovima tijekom protekle četiri godine. U usporedbi s dva spomenuta izložbena prostora, galerija u Crikvenici je dosta manjih gabarita, što se logično i odrazilo na sam broj izloženih radova, ali ta činjenica apsolutno nije utjecala na kvalitetu izloženog postava.
Na samome ulazu u galeriju, vidljiv već izvana, dočekuje nas rad Tajno poglavlje (ulje na platnu, 160 x 260 cm, 2023.). Postavljen u formi triptiha, centralni dio predstavlja park s jezerom te intrigantnim detaljima, dok su na zasebnim, rubnim dijelovima prikazani muška i ženska figura. Kada je riječ o ženskoj figuri, riječ je autoportretu umjetnice, predstavljene u trenutku nakon noćnog kupanja. Kao inspiracija za stav ženske figure, očituje se forma Botticellijeve Venere – položaj ruku, blagi kontrapost, čin izlaska iz mora, u pozadini more – ali smještene unutar suvremenog prostornog konteksta. Činjenica da je umjetnica odrasla na otoku Krku, za pretpostaviti je da je riječ o plaži koja spada unutar konteksta koji joj je poznat i osoban. Oni koji prate umjetničin rad, znaju da je riječ od figuraciji smještenoj u intimni i magični, ali ipak stvarni prostor. Umjetnica predstavlja i vješto balansira spojem magičnog realizma s povijesno umjetničkim „ladicama“ definiranja kao što su simbolizam i intimizam. Ovdje nema agresivnih poteza kistom, debelih nanosa boje ili rezanja platna, već su potezi blagi i metodični, bez prelijevanja ili macchia.[2] Za mušku figuru izabran je lik Mislava Lešića (također slikar, čiji rad, ako još niste, trebate početi pratiti). Smješten u kompletno drugačijem prostornom kontekstu – slavonsko selo, direktna je referenca na prostorni kontekst koji je oblikovao umjetnika (rođen u Županji). Oboje su prikazani u sutonu, naime atmosfera prikaza zauzima veliku ulogu u umjetničinom slikarstvu. S jedne strane imamo primorski kraj, odraz gradskog svjetla u moru i ljubičaste nijanse kolorita – kako na nebu tako i oko umjetnice, dok je s druge strane panonska ravnica, unutar koje je primjetan drugačiji tip arhitekture, dok nebom dominiraju nijanse plave boje. Kontradikcije koje su spojene u centralnom prikazu, kao i njihovi pogledi. Asocijativno scena me podsjeća na park Maksimir u Zagrebu, samo što u ovoj verziji pronalazimo zlatni most iznad kojega je „plameni jezičak“ ili jednostavno prikaz vatre (ognja), dok nam u prvom planu pažnju zaokuplja kip nagog dječaka (putto) koji u ruci drži cvijet s očima – nadrealni trenutak koji ispunjava scenu, ionako prožetu simbolizmom. Ako još uvijek tražimo nekakav drugačiji, općenitiji opis kojim ćemo definirati stil Lekić, onda ću citirati rečenicu: „…U postojećoj literaturi navodi se također, dodatna distinkcija između dvije istovremene struje četvrtog desetljeća dvadesetog stoljeća: intimizam (odnosno poetski realizam) naspram ekspresionizma…“[3] „Poetski realizam“, koji je donekle prikladniji današnjem duhu vremena od intimizma, u sebi sažima sve spomenute struje i slikarske aspekte ovog ciklusa.
Treba napomenuti kako je ciklus „Noćna smjena“, većim dijelom nastajao u vrijeme pandemije, koja je u kolektivnom sjećanju ostala zabilježena po scenama praznih ulica i pokojih čitavih praznih gradova. Period izolacije, distance i tišine umjetnica je iskoristila za dokumentiranje praznih gradskih ulica, kao i okolne arhitekture. Rad Noćni stražar okvirni je primjer atmosfere koja je tada bila dominirala javnim diskursom. Također u podskup „izolacija“ pridodao bi i rad Noćna smjena (ulje na platnu, 80 x 60, 2020.), u čijem je glavnom fokusu pogled na interijer, unutar kojega je smještena ženska figura. Igra svjetla i sjene je još jednom dovedena do filigranske pedantnosti, što predstavlja jednu od ključnih odrednica rada umjetnice Lekić. Interijer i eksterijer dodatno su odvojeni toplim i hladnim koloritom, dok njihova relacija ujedno sugerira psihološku igru – vani je nepoznato, hladno i mračno, dok nas unutra čeka poznata osoba, toplina i sigurnost. Detalj kojeg svakako treba spomenuti jest zid sobe na kojemu su obješene četiri slike, a koje prepoznajemo kao radove upravo iz ovoga ciklusa – element domišljate autoreferencijalnosti kojim umjetnica dodatno unosi osobni pristup u svoje slikarstvo.
Rad Autoportret kao slikar je rad koji spada u svoju posebnu domenu i već sada se može smatrati jednim od najupečatljivijih radova. Kako je navedeno u popratnome tekstu izložbe: „…Samim pak odabirom da se nazove ‘slikar’ umjesto ‘slikarica’, naglašava univerzalnost umjetničkog identiteta, bez obzira na spol. To je i način, reći će, da izbjegne spolnu kategorizaciju te istakne svoju umjetničku ulogu.“ Sjedeći na stolici s cigaretom u ruci, u radnoj pregači pogleda uperenog prema promatraču, umjetnica nam predstavlja vlastitu varijantu motiva autoportreta. Na licu nema prepoznatljivih emocija, nastupila je emotivna neutralnost kako bi se primat prepustio odabiru zanata – slikarstvu, odnosno slikaru. Smiren, distanciran, pomalo nezainteresiran pogled, asocira na kombinaciju Autoportreta Slave Raškaj iz 1899. i Autoportreta sa psom Miroslava Kraljevića iz 1910. (barem u ovoj interpretaciji). Umjetnica s lakoćom iskorištava sve prednosti chiaroscura pri formiranju atmosfere ambijenta, bilo da je riječ o interijeri ili eksterijeru.
Osim praznih i melankoličnih ulica, koje mogu poslužiti za scenografiju preispitivanja i psihoanalize samoga sebe, umjetnica također dokumentira i trenutke izlaska „među ljude“. Rad Jug 2 primjer je kompozicije u kojoj umjetnica vješto manipulira s većim brojem ljudi u donjem dijelu slike, dok gornja polovica ostaje rezervirana za arhitekturu u pozadini. Sam naziv rada Jug 2, inače to je naziv kvarta u Osijeku, dodatno potkrepljuje tezu da umjetnica u svoje radove unosi scene i događaje iz osobnog života u svoje slikarstvo. U masi ljudi, pogled zaokuplja detalj paljenja cigarete – jedan se događa u prvome planu, dok je drugi skroz u pozadini. Scene su u dijagonalnom odnosu, čime je dodatno naglašena dubina prostora, a sama izvedba stupnjevanja svjetlosti, ukazuje na proučavanje starih majstora manirizma i baroka te njihovog manipuliranja svjetlom. Što se tiče starih majstora, u radu Gojlanska umjetnica kao predložak upotrebljava uhvaćeni trenutak odraza sebe i dečka u prometnom ogledalu. Zbog konveksnosti ogledala njihova lica poprimaju izgled voštanih maski, dok prostorni kontekst postaje distorzija realnosti oko njih. Detalj koji neodoljivo podsjeća na Van Eyckov Portret Arnolfinijevih iz 1434. ili na Velazquezove Male dvorske dame (Las Meninas) iz 1656., ujedno je dio rada, koji je kronološki i najstariji od izloženih, čime se može smatrati i svojevrsnim uvodom u ciklus.
Na izložbi je, također izložen i rad Noć iznad Zagreba. Kako je i sama umjetnica izjavila prilikom jednog intervjua, rad je direktna referenca na rad Večer iznad Potsdama njemačko-švedske umjetnice Lotte Laserstein. Kao i na predlošku, i iznad Zagreba protagonisti su zaokupljeni svojim mislima te introspekcijom svoje unutarnje naravi. Direktni vizualni kontakt između protagonista scene ne postoji, a psihološka karakterizacija se osim s pomoću facijalnih ekspresija, može detektirati i kroz stav, odnosno gestikulaciju tijela. Elementi ekspresionizma su itekako prisutni, naravno u onim radovima koji sadrže protagoniste. O formama Lekić nema se što prigovoriti, kolegiji Crtanje akta i Uvod u slikarstvo su davno položeni. Ono što je na radu potrebno istaknuti jest izvedba vedute Zagreba. Još jednom smo svjedoci posvećenosti detalju koji umjetnica posjeduje. Gornjogradske kupole, zabati i arhitravi, svi su oni primjetni, kao i u daljini Jelinekova „Zagrepčanka“ i Richterove „Rakete“.
Magični realizam ili poetski realizam s primjesama hiperrealizma, simbolizam u kombinaciji s nadrealizmom sve su to valjani prefiksi slikarskog opusa koji je tek u nastajanju. Ciklus Noćna smjena nije mogao bolje odjeknuti kod domaće publike i struke, pa je tako opet, u svojoj trećoj „izvedbi“ privlačio pažnju. Nesumnjivo je da Lekić pripada Novom hrvatskom realizmu [4], koji danas, formiran s umjetnicima koji su rođeni 80-ih godina 20. stoljeća (ima naravno i starijih pripadnika), treba proširiti i s umjetnicima rođenima u 90-im godina 20. stoljeća. Individualnost koju nalazimo u njezinim kompozicijama potkrijepljena je osobnim životnim situacijama i realnim ambijentima, koji su prožeti unutrašnjim psihološkim i emotivnim stanjem. Ta „potraga“ za preispitivanjem sebe, ili nečeg drugog, nije agresivno nametnuta unutar njenih kompozicija, već one jednostavno, kako bi rekli, prirodno proizlaze iz interakcije s radom. Je li ovo jedan od onih ciklusa kojemu će se budući povjesničari umjetnosti vraćati za 40 godina i opet secirati radove, tražiti uzore i temelje? Naravno da hoće. „Noćna smjena” je postavila visoke ciljeve unutar figuracije i realizma, ali ne domaćoj likovnoj sceni, već primarno samoj umjetnici.
U kontekstu hrvatskog realizma 21. stoljeća, spomenuti ću samo kako nas dijeli nešto manje od mjesec dana od desetogodišnje obljetnice 32. Salona Mladih i kustoskog koncepta za Salon, čiji je autor, kolega Feđa Gavrilović bio uzburkao likovnu scenu i prošao svoju verziju „Diskusije u Ritz-baru“[5]. Ali nakon 10 godina, realizam, kao i sve njegove verzije i podskupovi su i dalje prisutni u hrvatskom likovnom korpusu. I ne samo da su prisutni, već paralelno uz sve novomedijske izložbe, nove umjetničke prakse, performanse, prostorne instalacije i „konceptualu“ formiraju šaroliki korpus recentne hrvatske likovne/umjetničke scene.
[1] Kad jaganjci utihnu, (eng. The Silence of the Lambs), redatelj Jonathana Demmea, 1991.
[2] Macchiaioli, naziv grupe talijanskih slikara koji su se sredinom XIX. stoljeća, pod utjecajem Barbizonske slikarske škole, udaljili od neoklasicističko-romantičnog slikarstva. U traženju novih izražajnih sredstava (slikanja “impresije” s pomoću mrlja, talijanski: macchia) https://proleksis.lzmk.hr/35502/, pregledano 31. 5. 2024.
[3] Domac-Ceraj Smiljka, Intimizam u hrvatskom slikarstvu, katalog izložbe, nakladnik: Moderna Galerija, 2009., 8.
[4] Sintagma koju je povjesničar umjetnosti i kustos Feđa Gavrilović upotrijebio pri formiranju naslova za izložbu Novi hrvatski realizam. Održane u Gliptoteci, u Zagreb 2013.
[5] Ovdje se misli na antologijsku raspravu koja se odvijala između kritičarskog dua Bašičević-Putar i umjetnika Ede Murtić. Na inicijativu članova grupe Exat, bio je sazvan stručni skup 1953. da bi se raspravljalo o Murtićevom slikarskom rješenju za interijer Ritz-bara u: Kolešnik Ljiljana, Između istoka i zapada – Hrvatska umjetnost i likovna kritika 50-ih godina, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2006., 177., 178., 179.
Istaknuta fotografija: Noćna smjena (ulje na platnu, 80 x 80 cm, 2020.)
Fotografije: Aleš Suk
#Emanuela Lekić #Gradska galerija Crikvenica #Noćna smjena #realizma
