Ako je crkva sv. Jakova dala ime Opatiji, onda pitanje njezine starosti nije tek fusnota lokalne povijesti. Odgovor na njega mogao bi bitno promijeniti način na koji se čita prošlost grada koji se u javnosti još uvijek najčešće promatra kroz razvoj turizma i arhitekturu nastalu od sredine 19. stoljeća nadalje. Crkva i samostan sv. Jakova, međutim, svjedoče da povijest Opatije počinje mnogo ranije.
Upravo je to bila središnja poruka predavanja „Nova čitanja crkve sv. Jakova u Opatiji“, koje je prof. dr. sc. Berislav Valušek u srijedu navečer održao u Hrvatskom muzeju turizma. Predavanje upriličeno u povodu Dana grada Opatije privuklo je velik broj posjetitelja zainteresiranih za povijest jednoga od najvažnijih spomenika opatijske kulturne baštine.
Povjesničar umjetnosti i arheolog, nekadašnji ravnatelj riječke Moderne galerije, muzejski savjetnik, konzervator, likovni kritičar i profesor na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, Valušek je rezultate svojih dugogodišnjih istraživanja prošle godine objavio u knjizi „Deset stoljeća crkve i samostana sv. Jakova u Opatiji“. Na njezinu je nastanku, kako je rekao nakon predavanja, uz prekide radio desetak godina, možda i duže.
Priča je, međutim, započela još 2006. godine, kada je Valušek pozvan sudjelovati na znanstvenom kolokviju organiziranom u povodu navodne 500. obljetnice crkve sv. Jakova. Ponovno razgledavajući crkvu, na njezinu je zidu prepoznao dva zazidana romanička prozorska okvira.
– Kao Opatijac koji je u crkvi sv. Jakova išao na vjeronauk i u njoj krstio svoja dva sina, mislio sam da je dobro poznajem. Pokazalo se da o njezinoj najranijoj povijesti zapravo ne znam dovoljno, prisjetio se Valušek.
Upravo su ti zazidani prozorski otvori postali jedan od najvažnijih tragova u novom čitanju crkve. Njihove dimenzije i oblik upućuju na romaniku, odnosno na mogućnost da je prvotna crkva podignuta u 11. ili 12. stoljeću, nekoliko stoljeća prije godine koja se dugo uzimala kao početna točka njezine povijesti.
Godina 1506. nije početak crkve
Na kamenoj gredi iznad glavnog ulaza uklesana je 1506. godina, koja se u lokalnoj historiografiji često tumačila kao godina gradnje crkve. Valušek smatra da je takvo čitanje pogrešno. Natpis ne svjedoči o nastanku cijelog sakralnog sklopa, nego o jednoj od njegovih kasnijih graditeljskih faza i zahvatu izvedenom u vrijeme opata Šimuna.
Valušek je upozorio da njegovo tumačenje nije usamljeno. Niz priznatih povjesničara i povjesničara umjetnosti benediktinski samostan sv. Jakova smješta u 11. ili 12. stoljeće. Među njima je i povjesničar umjetnosti Miljenko Jurković, stručnjak za predromaničku i romaničku umjetnost, koji je postanak opatijskog samostana također vezao uz razdoblje između 11. i 12. stoljeća.
Takvoj dataciji odgovara i širi povijesni kontekst. Benediktinske opatije na području Istre i Kvarnera u velikom su broju nastajale upravo tijekom 11. i 12. stoljeća, a arhitektura sv. Jakova čuva elemente karakteristične za jednostavne ruralne redovničke crkve toga vremena.
Važan trag predstavljaju romanički prozori na sjevernoj strani crkve. Prozorski otvori na toj strani, objasnio je Valušek, upućuju na zaključak da je ona bila zaštićena samostanskim zidovima, odnosno da su crkva i samostan građeni kao jedinstvena cjelina. U suprotnom bi sjeverna strana, izložena hladnoći i nepovoljnim vremenskim uvjetima, teško bila izabrana za otvaranje prozora.
Tragovi romaničke gradnje mogu se prepoznati i u načinu zidanja te pojedinim sačuvanim dijelovima apside. Sve ostalo što se možda krije ispod današnje građevine, naglasio je Valušek, može otkriti jedino arheologija.
Od romanike preko gotike do baroka
Crkva sv. Jakova nije nastala u samo jednome graditeljskom razdoblju. Njezin današnji izgled rezultat je višestoljetnih dogradnji, rušenja, obnova i prilagodbi tijekom kojih su se smjenjivali romanički, gotički i barokni elementi.
Nakon romaničke faze crkva je doživjela značajnu gotičku preobrazbu. Benediktinci su opatiju najvjerojatnije napustili tijekom 14. ili 15. stoljeća, u vremenu obilježenom epidemijama kuge, ratovima, gusarskim napadima i osmanskim prodorima koji su teško pogodili Istru i šire područje sjevernog Jadrana. Benediktinske opatije tada su prolazile kroz duboku krizu, a mnoge od njih postupno su se gasile.
Crkva sv. Jakova bila je u teškom stanju pa nije samo obnovljena, nego je dijelom ponovno izgrađena. Gotička apsida i snažna svodna rebra povezuju je sa srednjoeuropskom graditeljskom tradicijom te sa sličnim sakralnim građevinama u Istri, među kojima je Valušek posebno izdvojio crkvu sv. Nikole u Pazinu.
Za razumijevanje različitih graditeljskih faza osobito se važnom pokazala povijesna fotografija iz 1906. godine. Na njoj su vidljivi dijelovi koji su kasnijim intervencijama izmijenjeni ili uklonjeni, ali i istodobno prisustvo romaničkih, gotičkih i baroknih elemenata.
Tijekom kasnobarokne preobrazbe krajem 18. stoljeća i kasnijih zahvata u 19. stoljeću otvoreni su novi prozori u središnjoj osi građevine, čime je znatno promijenjena svjetlost u unutrašnjosti. Mijenjan je i zvonik pravokutnog tlocrta, bez unutarnjeg stubišta, sa zvoništem u kojem se nalaze dva zvona. Nekada je bio u cijelosti ožbukan i ukrašen baroknim elementima.
Valušek se osvrnuo i na prikaz opatije u djelu Janeza Vajkarda Valvasora iz 1689. godine, upozorivši da građevina prikazana na njemu ne odgovara stanju koje se može rekonstruirati na temelju sačuvanih ostataka. Moguće je, smatra, da je riječ o idealiziranom prikazu koji nije vjerno prenosio stvarni izgled crkve i samostana.
Posebno poglavlje istraživanja čini kiparska baština crkve, među ostalim prikazi svetog Nikole, svetog Pavla i svetog Jakova. Kip svetog Jakova prikazuje sveca kako stoji na kapitelu stupa i u rukama drži otvorenu knjigu s latinskim zapisom. Valušek je taj motiv povezao i s načinima prikazivanja svetog Jakova u drugim europskim crkvama, uključujući slavnu katedralu u Santiago de Composteli.
Što se nalazi ispod crkve i nekadašnjeg groblja?
Iako sačuvani arhitektonski elementi pružaju snažne argumente za romaničko podrijetlo crkve, Valušek je nekoliko puta ponovio da bi njegove zaključke trebala potvrditi sustavna arheološka istraživanja.
Moguće je da se ispod postojećeg sklopa nalaze i tragovi još starijih građevina. Spomenuo je pretpostavku da je na istome mjestu prije romaničke crkve mogla postojati ranokršćanska građevina, pa čak i rimski poganski hram, ali je pritom jasno naglasio da za takav zaključak zasad nema dovoljno dokaza.
– To je samo pretpostavka. Odgovore može dati arheologija, rekao je.
Jedno od otvorenih pitanja odnosi se i na mjesto prvoga opatijskog groblja. Valušek pretpostavlja da se moglo nalaziti na prostoru današnjeg Umjetničkog paviljona Juraj Šporer i njegove okolice. Upravo bi arheološka istraživanja toga prostora mogla pružiti nove podatke o životu samostana, njegovim stanovnicima i najranijoj povijesti Opatije.
Na pitanje koliko je realno očekivati takva istraživanja, Valušek je odgovorio da za njih ne postoje nepremostive prepreke.
– Realno je. Potrebno je samo pronaći ljude koji će se toga prihvatiti. To može biti izvrsna tema i za mlade povjesničare umjetnosti koji studiraju u Rijeci, ali i za arheologe, rekao je Valušek, koji smatra da bi se u istraživanje i predstavljanje crkve sv. Jakova trebao snažnije uključiti i Grad Opatija, naravno u dogovoru s Crkvom. Nova saznanja nemaju samo znanstvenu i kulturnu vrijednost, nego mogu postati i važan dio turističke ponude grada.
– To je materijal koji može biti vrlo zanimljiv turistima. Njegovim predstavljanjem svi možemo nešto dobiti, ne samo zato što ćemo biti obrazovaniji i bolje poznavati vlastitu povijest. Nije sve u novcu, naravno, ali i on je dio priče, rekao je Valušek.
Opatija se s pravom ponosi svojim vilama, hotelima, parkovima i arhitekturom koja ju je krajem 19. stoljeća pretvorila u jedno od najpoznatijih turističkih odredišta na Jadranu. No mnogo prije dolaska prvih mondenskih gostiju, izgradnje hotela i uređenja šetališta, na ovome je prostoru stajala benediktinska opatija po kojoj je grad dobio ime.
Zazidani prozori, dijelovi apside, srednjovjekovni natpisi i slojevi skriveni ispod današnjih građevina pokazuju da ta priča još nije dovršena. Nakon novih čitanja Berislava Valušeka, sljedeća bi riječ trebala pripasti arheologiji.
Istaknutu fotografiju Berislava Valušeka snimio Kristian Sirotich
#Berislav Valušek #Crkva sv. Jakova #Hrvatski muzej turizma #Opatija
