Posljednjega tjedna izložbe o umjetnosti performansa devedesetih u regiji Osvijesti! Odupri se! Reagiraj! Performans i politika u postjugoslavenskom kontekstu 1990-ih u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, bila su upriličena tri završna događanja vezana uz izložbu koja se tiče svih nas u regiji. Tako je u srijedu 13. ožujka Jasna Jakšić održala razgovor s Igorom Grubićem kao prisjećanje na intervenciju Crni Peristil iz 1998. godine kada je 29-godišnji umjetnik, među ostalim, podsjetio okupljene na posvetnu poruku te akcije: „U čast grupi Crveni Peristil 30 godina poslije. Peristil poput magičnog ogledala odražava stanje društvene svijesti. Crni Peristil“.
Grubićeva individualna gerilska akcija bila je prva akcija i provokacija s podlogom građanske samoinicijative devedesetih u RH. Akciju je izveo anonimno da bi po otkrivanju identiteta bio priveden pod optužbom za terorizam, a ostala je upisana, kako je to istaknula kustosica Jasna Jakšić u beznađe poslijeratne demokrature u javnom prostoru pod zaštitom UNESCO-a. U okviru razgovora koji su pratili studenti novog programa poslijediplomskoga pod vodstvom izv. prof. Lovorke Magaš Bilandžić, Igor Grubić govorio je i o kolorističkoj intervenciji na novinsku fotografiju kojom je spojio akciju Crveni Peristil (1968.) i Crni Peristil (1998.): „Nakon crvenog pravokutnika, crni krug: Peristil uzvraća udarac“. Crveni je kvadrat Crvenoga Peristila Grubić interpretirao kao jedan od Maljevičevih likova te je slijedeći tu logiku odgovorio drugim suprematističkim likom istoga autora – crnim krugom, pridodavši mu kontekst društvene kritike. Pritom je žalosno da iako je odmah bilo vidljivo na novinskim fotografijama na kojima predstavnici gradske čistoće ispiru bez ikakvih poteškoća taj polikolorni crni krug vodom i metlama, zlobnici i oni koji su stajali uz ondašnju političku vrhušku sugerirali su mračnim neistinama kako je antički spomenik trajno uništen katranom. Spomenimo da se u Večernjem listu još 28. kolovoza 1998., da li zbog novinarske neinformiranosti ili zlonamjernosti – teško je odgonetnuti, dakle, nešto više od sedam mjeseci nakon sâme akcije, provlačila lažna sugestija o tome da je akcija Crni Peristil koristila katran. Pritom je umjetnik okupljenu studentsku grupu podsjetio i kako je u suradnji s ATTACK!-om (Autonomna tvornica kulture) 10. srpnja 1998. realizirao uličnu manifestaciju Knjiga i društvo – 22% kao zajednički istup-reakcija tridesetak umjetnika zbog PDV-a na knjige. Bila je to ujedno prva kolektivna art-akcija u RH koja je isto tako dokumentirana na ovoj izložbi. Tako je Filip Biffel, jedan od nepripitomljenih pripadnika nonkonformističke performans grupe Ujedinjeni Balkan Inc.–U.B.I., u antikvarijatu Jesenski i Turk u Gajevoj ulici kupio knjigu bez poreza na dodanu vrijednost (PDV) iz koje je prodavačica istrgnula 22 stranice, a članovi Schmrtz teatra – koji se određuju kao grupa koja se bavi reciklažom starijih ideja o „modernosti“ i „političkom angažmanu“ kazališta, a tematika njihovih nastupa obuhvaća pitanja ljudskih prava, ekologije, kritike društva, modernog primitivizma, subkulturnih pokreta, autonomije kulture – izvode performans 22% u sklopu kojega su trebali iz knjižare Algoritam ukrasti 22 časopisa i aktivirati zvonjavu alarma (sve navedeno je dokumentirala monografija Knjiga i društvo 22% iz 1998. godine). Godinu dana nakon te akcije PDV na knjigu je ukinut.
Tom je prigodom Igor Grubić podsjetio i na akciju Liber-libra koju je na Trgu Marka Marulića u Splitu 4. listopada 1997. Antre Kuštre izveo kao prvu reakciju na PDV na knjigu u okviru koje je kod Marulićeva spomenika, a preko puta Znanstvene knjižare u Splitu, prodavao knjige na kile; 1 kg poezije stajao je 13 kuna, proze – 11, publicistike – devet, te razno – sedam kuna. U okviru navedene protestne akcije umjetnik je prodao nekoliko stotina knjiga. Ante Kuštre: „Tih godina osobito me je iritirala nestašica nekih najobičnijih knjižarskih artikala, npr. malih notesa za bilješke, dok ste drogu mogli nabaviti na svakomu kantunu, a oružje u portunu. Akciju, happening Liber-libra izveo sam na početku Mjeseca knjige (lijepe li naše ironije!), uz pomoć sestara Peko-Lončar, pok. Marije i Ane, koje su bile prodavačice. Bio sam prikupio nekoliko stotina knjiga iz raznih knjižara i antikvarijata, ponajviše od splitskog izdavača Logos. To su bila stara izdanja, među njima i neki vrijedni i zanimljivi naslovi, kao i knjige koje su iz raznih razloga tada bile nepodobne i maknute s polica. Bilo je to zabavno-poučno iskustvo za mnoge moje sugrađane koji su te subote ujutro, vraćajući se s pazara, kesa punih hrane za želudac, mogli kupiti i nešto hrane za duh. Kupovali su tada knjige kod mene sa smiješkom, puno prije nego kod Peveca! A taj su smiješak, skupa s po kile ili nekoliko kila knjiga, donosili svojim obiteljima kojima su, uz ručak, onda ponudili i priču o tomu što su doživjeli na Voćnom trgu.“
Zatim je u petak, 15. ožujka, održan Stručni skup povodom izložbe, na kojemu sučlanice i članovi kustoskog tima predstavili istraživanja o performativnim praksama 90-ih na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Nakon održanoga stručnoga skupaizložbu su predstavili članovi kustoskoga tima izložbe – Jasna Jakšić, Asja Mandić, Biljana Tanurovska Kjulavkovski, Rok Vevar te dizajner postava izložbe Siniša Ilić. Kao što je najavljeno u tom stručnom susretu, devedesete su, kao desetljeće rata, raspada i krize, imale različite početke na ovim prostorima. O tim specifičnostima umjetničkih praksi u kontekstu otpora govorili su kustosi/ice Bojana Piškur – „Performans i političko u postjugoslavenskom kontekstu 1990-ih“, Asja Mandić – „Performativno kao otpor ratnom nasilju i tranziciji“, Biljana Tanurovska Kjulavkovski – „Mapiranje povijesnih pretpostavki političkog performansa kao proširenog polja u Sjevernoj Makedoniji“ , Rok Vevar – „Performans i politika u Sloveniji u prijelaznom razdoblju 1990-ih“ i Linda Gusia – „Humor kao otpor – Teatar Dodona“. U drugome dijelu Stručnoga skupa domaći su sudionici/ice predstavili fragmente istraživanja performansa devedesetih u RH: Darko Šimičić – „Paranoia View Art“ (ujedno je održao i vodstvo izložbom o Tomislavu Gotovcu a.k.a. Antoniu G. Laueru koja je postavljena je prema konceptu francuskog kustosa Pierre Bal-Blanca), Ljubica Anđelković Džambić – „Tijelo otpora Satana Panonskog: od autobiografije do akcije“, Josipa Bubaš – „Performansi i akcije Borisa Šinceka“, Zvonimir Dobrović, a ja sam podsjetila na „Communitas nezavisne scene devedesetih u RH: LAE (1991), ATTACK! (1997), MMC Palach (1997)“ s obzirom na Turnerovu odrednicu communitas. L.A.E. (Labin Art Express) nezavisna je underground kulturna i umjetnička udruga, koju 1991. u bivšem rudniku u Labinu, osnivaju Dean Zahtila, Krešimir Farkaš (1956.–1999.) i Graziano Kiršić. Inspiracija njezin autonomnih zona proizlazi iz rudarske ikonografije Labina. Riječka scena MMC Palach (1997. –2008., voditelj: Damir Čargonja), pored toga što je slovila kao inkubator kulture otpora devedesetih, prva je objavila monografiju vizualne umjetnosti te tranzicijske dekade. Riječ je o katalogu, knjizi Riječke devedesete, objavljene 2006. (tekst: Branko Cerovac … et al.). Marko Vuković istaknuo je za ATTACK! (osnovan listopada 1997) da je bio pokušaj spajanja autonomija, kako je shvaća Hakim Bey u svojoj teoriji privremenih autonomnih zona, kao i model tvorničke proizvodnje inspirirane Warholovom Factory – veća i od koncepta socijalističkoga samoupravljanja s nikad ostvarenim performativom „Tvornice radnicima“.
Na završnom vodstvu kroz izložbu odlično je bilo grupirano vodstvo prema bivšim republikama. Tako je Asja Mandić ukratko predstavila bosanskoherecegovačku izvedbu otpora tijekom devedesetih, gdje ovom prigodom navodim kako je istaknula da je u vrijeme opsade Sarajeva dio umjetnika, koji je do tada radio u tradicionalnim medijima, protegnuo vlastitu umjetničku praksu i u javni prostor. Prvi umjetnici koji su tada atelje zamijenili ulicom i kiparski materijal s krhotinama, čađom, šutom i njihovim vlastitim tijelima bili su Ante Jurić (Sarajevski pucanj, dvorište Akademije scenskih umjetnosti, Sarajevo, 1992) i Zoran Bogdanović. Dan nakon priznavanja BiH u Sarajevu održani su masovni protesti za mir. Građani okupljeni ispred Skupštine BiH, s Titovim slikama, i parolama – „MI SMO ZA MIR, RADNICI – da, RATNICI – ne, Dolje nacionalisti, šovinisti, fašisti, Želim da ostarim“, transformirali su, kako navodi Asja Mandić, prostore ulica i trgova u performativna mjesta otpora. No, ubrzo su se protesti za mir transformirali u krvoproliće kada su s okolnih brda i zgrada srpske paravojne formacije i JNA snajperskim hicima usmrtili nekoliko građana. Suada Dilberović i Olga Sučić, kako čitamo na legendi te dokumentacije „na rubu pameti“, bile su prve žrtve toga rata.
Završno je zatim u dvorani Gorgona održana Svečana akademija u povodu 66. godišnjice rođenja intermedijalnog umjetnika Željka Zorice Šiša, u suradnji sa Studiom Artless i Udrugom Domino. Sudionici te izvedbene akademije o susretu Željka Zorice Šiša (Šišmiša) i Zabludovskog bili su Marina Protrka Štimec, Bosiljko Domazet, Nikola Iskra, Zvonimir Dobrović, Matea Antunović, Igor Pavlica, Damir Prica Kafka, Ivan Marincel te drugi prijatelji i gosti, uz čitanje moga teksta o ekološkom bestijariju Željka Zorice Šiša te glazbu i video radove Željka Zorice Šiša. Program je vodio na dada-način Škart Pro. I upravo u tom dada nadrealnom susretu sa Šišem Šišmišem mogli smo se prisjetiti i ratnoga Eurokaza na kojemu je tzv. meka frakcija Kugle Kačinsky Troup izvela predstavu Magritte: nerazjašnjeno ubojstvo. Upravo tu negdje ostajemo i danas na nerazjašnjenom (za sada) posljednjem balkanskom ratu kao liminalnoj fazi limba s crnom mrljom na duši onih koji u tom sjećanju osjećaju „ono neiskazivo“. Naravno, ne mislim na političare ovih malih balkanskih državica.
Naslovna fotografija: Osvijesti! Odupri se! Reagiraj! Performans i politika u postjugoslavenskom kontekstu 1990-ih, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, autorica fotografije: Ana Opalić; ustupio: MSU
Warning: Invalid argument supplied for foreach() in /home/tisakbiz/artkvart.hr/wp-content/themes/cenote/template-parts/content-single.php on line 56
