Razgovaramo s Ivom Korbar povodom njezinoga poetsko-pripovjedačkog performansa, kroz njezino iskustvo komunikativnosti prostora, izvedenoga kod mlina u Žaklju pod Orehovicom na Rječini (Ričini) na ovogodišnjem trećem izdanju festivala Krasopis – festival za istraživanje, promociju i zaštitu krša. Riječ je o performansu posvećenom izvedbi prirode na tom predivnom susretu ruina navedenoga mlina, šume i Rječine. Pored ispisa umjetničina izvedbenoga tijela sa šumskim, riječnim krajolikom, dočarala nam je i povijest navedenoga segmenta riječke baštine. Naime, kako je navedeno u opisima, rad mlina može se pratiti do 1918. godine kada je bio potpuno napušten. Devastaciju doživljava u Drugome svjetskom ratu kada je miniran most i oštećen kompleks. I još jedna posebnost navedene izvedbe krajolika bila je u tome što se svatko od prisutnih morao planinarski „probiti“ do mjesta izvedbe, dakle, od mosta Pašac pa dobrih sat vremena hoda i kliženja niz mokre strmine do Žaklja. Zahvaljujem kolegama-znanstvenicima-planinarima Ivi Lučići, Slavku Polaku i Roku Mihevcu koji su mi pomogli da sretno stignem do mlina, sa završnom polušpagom kliženja niz jednu sklisku strminu.
Pokretačica ste i voditeljica umjetničke platforme Ljubav za Ričinu/ kreativna platforma za očuvanje Rječine. Kada ste pokrenuli navedenu platformu?
Platformu sam pokrenula prije točno 4 godine, u studenom 2020. Tada, progonjena činjenicom da te rijeke vrlo uskoro možda ne bi bilo. Odnosno, da je netko uspio projektirati nešto tako megalomanski i razorno: tada, 60-metarsku branu nove „Akumulacije Kukuljani“, koju su projektirali doslovno ispred samog sela Kukuljani, i koja je tada trebala potopiti i izvorište Ričine. Meni je to zvučalo čudovišno! Uz klasični dodatak ovakvih slučajeva u našoj zemlji – da skoro nitko nije znao za to; da ovakvo nešto strašno opet prolazi ispod radara te da su devastacije koje trpi ta rijeka ustaljena državna praksa upravljanja vodotocima. Sve mi je to zvučalo suludo; pogotovo znajući da se radi o rijeci grada Rijeke, koja je taj grad stvorila. Pokušavala sam pojmiti tu čudnu razdvojenost dviju imenjakinja, još uvijek pokušavam. Nije mi bilo jasno kako Grad koji teče ima rijeku koja ne teče (do njega) te koja bi s tri pišljiva potpisa na tri ključna dokumenta mogla zauvijek prestati teći. Kako je zaboravljena, zapostavljena, napuštena, a van okolice Rijeke građanima Hrvatske najčešće nepoznata (Rječina, Ričina di je to??). A nestvarno lijepa, raznovrsna, šumovita, stjenovita, kanjonska, krševito moćna, mistična, bajkovito živa sa svojim vijugavim korijenima drveća poput ruku koje pričaju i sa stoljetnim suhozidima obučenima u guste jarko zelene mahovine, s paučinastim izmaglicama iznad vode… Bila mi je nekako zanosna, tako zatvorena u sebe. Bivajući uz nju, upijala sam tu ljepotu, istovremeno osjećajući u njenim prostorima neku neizgovorivu, probadajuću, svugdje prisutnu – bol.
Odlučila sam pokrenuti nešto što će Ričinu izvući iz te opasne pozicije nepoznatosti i nevažnosti u koju je stavljena, kao i mnogi prostori prirode poput Kosinjske doline koja upravo nestaje. Učiniti je važnom temom i svjedočiti njezinu ljepotu i jedinstvenost stvarajući jezik i pristup koji je njeguje, voli i štiti. Razglasiti na sva zvona prijetnju nove akumulacije te stvoriti platformu, prostor gdje snaga umjetničkog stvaranja inspirira, budi, privlači pažnju, generira optimizam i stvara konkretne rezultate u svojoj namjeri zaštite. Ljubav za Ričinu je nastala i iz želje da tada više od pola godine postojećoj građanskoj inicijativi Spasimo Ričinu pomognem u nastojanjima; da inicijativu učinim puno prepoznatljivijom, da je istinski podržim, i da problematiku koja se komunicira putem kanala Spasimo Ričinu predstavim umjetničkim jezikom apela.
Kakvo je stanje danas s Rječinom?
Radije bih govorila o statusu i njezinoj istaknutosti u javnom prostoru, nego o stanju rijeke, odnosno riječnog korita. Stanje je po mnogim stavkama nažalost nepromijenjeno, ali svjesnost u javnosti o tim problemima i zainteresiranost za iste je neusporediva s time kako je bilo prije 4 godine. Iz tog razloga problemi oko Ričine su poznati i o njima se govorilo prvi puta u HAZU, u lipnju ove godine. Zato je sve sumnjive i devastacijske radnje njihovim akterima teže izvoditi.
Gdje je stanje promijenjeno jest da bageri više ne zalaze u samo korito rijeke, što nažalost nije i slučaj s bujičnim potocima oko Ričine (trenutno se jedan takav upravo betonira, popločava…). Otkad je novo istraživanje iz prosinca 2022. o visoko ugroženoj vrsti bjelonogog raka dokazalo njegovu visoku prisutnost u prostoru gornjeg toka Ričine, nije se betoniralo. Sada to više ne smiju.
No, „Hrvatske vode“ su do sada napravile dovoljno štete u koritu, i razorile dovoljno prekrasnih velikih prirodnih staništa, a jedno od njih je kod lokacije Debeli jarak otkuda se, nakon, malo je reći, nepromišljenih intervencija „Hrvatskih voda“, godinama odronjavaju velike količine kamenja i zemlje i zatrpavaju cijeli prostor gornjeg toka. Situacija je vrlo ozbiljna jer se zatrpavaju virovi koji su pluća rijeka i koji zbog svojih dubina obično ne presušuju tijekom ljetnih mjeseci. Oni su oaze svih riječnih vrsta, prirodni bazeni. Odron i nanosi ovdje pune virove, mnogi su zbog toga i nestali i to je kritično stanje za jednu rijeku!
I kada to kažem, nažalost, ne pretjerujem. U novonastalom projektu revitalizacije Ričine, što je novost i dobra vijest za Ričinu, a koju nekad GI, a sada Udruga Spasimo Ričinu oblikuje s JU Priroda PGŽ-a, prvi su na redu mapiranje i oporavljanje virova. Problem je stalno nepoštivanje propisanog ekološki prihvatljivog protoka vode s izvora koji osigurava biološki minimum. Pa iako su stvari svedene na minimum, ni to se ne poštuje. Stalni problem su i otpadne vode koje završavaju u rijeci, koje Općina Jelenje nikako uopće da dotakne. A sastav tih otpadnih voda se godinama taloži u mulju postojeće brane akumulacijskog jezera Valići i čini taj mulj posebno toksičnim, a praksa HEP-a jest da takav grozomoran sadržaj akumulacija samo pusti u korita, što se Ričini uradi svakih 10 godina. Znači legalni ekocid svakih 10 godina, koji pobije svu floru i faunu do Delte u Rijeci. Kako je educiranost i svjesnost o Ričini našim zajedničkim naporima narasla, ljudi su sada upoznatiji s nekim od jedinstvenih vrsta poput ričinske dunavske pastrve (Salmo labrax) ili bjelonogog raka. Radi se o ugroženim vrstama koje su ključne za adekvatnu zakonsku zaštitu Ričine.
Koliko su mediji pratili Vaše akcije i artivističke prakse i s kolikom pažnjom, točnošću?
Neki su mediji, poput Radija Rijeke, Radija Rože, Lanterne magazin, Torpeda media, od početka pružali podršku i hvala im na tome! Oni su itekako pridonijeli uvedenosti Rječine kao važne teme koja zaslužuje svoj široki medijski prostor. I taj se prostor polako stvarao. Odaziv glazbenika/ca i njihovi apeli putem platforme su proširili publiku; za Rječinu i njezine ljepote i probleme se čulo i van PGŽ-a. Nakon snimljenog poetskog video performansa u kojem bjelonogi rak, tj. račica progovara o sebi i prijetnjama, zvali su nas u „Dobro jutro Hrvatska“. Kako su teme pokrivene na Ljubavi za Ričinu usko vezane za problematiku koju uvodi Spasimo Ričinu, i u sebi nose jaku kritiku odgovornih za probleme, u početku smo svi skupa bili medijski izbjegavani, što nije neočekivano. No, taj se led s vremenom probio i sada je Ričina tema o kojoj mediji izvještavaju. Tome su sigurno i pridonijeli naši predivni plesno-glazbeno-edukativni susreti na Rijeci, koji su nas sve jako napunili pozitivom. Malo smo se odmorili i njegovali u ljepoti. Toga jako treba, da ti se ljepota vrati kao vodeni val, inače presušiš, baš kao riječno korito.
Dosta su stvari odjeknule nakon što su se zvončari grobničkoga kraja – Grobnički Dondolaši odazvali na poziv za intervju na Lucinskemu viru. To je vrlo lijep, iskren video intervju; životan je i dotaknuo je ljude. Želim naglasiti da svi koji smo do sada putem platforme stvarali, radili smo besplatno. Ovo je pravi pokazatelj na kakvom entuzijazmu leži ovaj rad i koliko je pojedinim ljudima stalo. Hvala im svima, pogotovo snimateljima/cama i montažerima, montažerkama, glazbenicima/ama, plesačima/cama i drugim umjetnicama/ima da su doprinijeli u ovaj pozitivni val i time stali iza rijeke.
Vezano uz Ričinu, snimali ste, primjerice, film Bjelonogi rak. Što Vas je točno povezalo s navedenom životinjom i kakva je njegova sudbina danas?
Svadljivost! Hahaha! Bjelonogi rak se voli boriti za svoje stanište i kad se bori, izgleda kao da pleše. To ga čini mojim kolegom, ja volim plesno-borilačke vještine. Osim toga, prvi razlog je bio da mi je bilo jasno da je vrsta Austropotamobium pallipes ključ u rukama izvlačenja Ričine iz kandži Akumulacije Kukuljani, kao i prestanku devastacija u koritu. Kada se dokaže, ne smiju više dirati u korito. Nažalost to s novom akumulacijom nije tako jednostavno, i druge stavke ovdje moraju presuditi, ali jasno mi je bilo da je bjelonogog trebalo učiniti poznatom ličnošću koji advokatira samog sebe i rijeku, svoj dom. Sjećam se da sam pričajući o Rječini nekome rekla, „pa život joj visi o niti…“ i skopčala, pa da! Trebamo plesati! I to na penjačkim užetima s nekog od mostova kao bjelonoge račice… Trebamo privući pažnju! I to se i zbilo.
Neposredno kasnije je naporima Spasimo Ričinu i nesebičnim zauzimanjem znanstvenika za rijeku, započelo znanstveno istraživanje prisutnosti populacije te vrste u gornjem toku. Trajalo je! I za razliku od prijašnjih aljkavih studija koje su govorile da ga uopće tamo nema, a koje su opravdale gradnju brane, ta je vrsta dokazana kao izrazito zdrava i brojna populacija u Ričini, dapače genetski ishodišna za tu strogo zaštićenu vrstu u cijeloj Europi!! Koja vijest!!! Koje veselje! Prekrasno, zaista. I bjelonogi rak je na našem primjeru postao primjer kako pametno, nepatvoreno, uporno i ciljano advokatiranje rijeke kao ono u Spasimo Ričinu, znanost i umjetnost mogu odigrati presudnu ulogu u zaštiti rijeke pored aždaje. No, aždaja još živi, i kompleksna je. Dok god je u Prostornom planu, ona je prijetnja. Tu tempiranu bombu iz nacrta prostornih planova treba jednom zauvijek maknuti. Akumulacija Kukuljani je čisti hazard u prostoru, potpuno je besmislena, opasna je, i sa svojim ciljevima, svrhom, namjenom neopravdana. Tko tvrdi suprotno nema blagog pojma, živi u atavizmima hidrološko struke, i/ili ima privatne interese.
Sudjelovali ste i u projektu Ivane Peranić Nestvarni gradovi: umjetnički vođena tura Rječinom. Dakle, kako tako mala rječica ima tako snažno ime?
Moram priznati da je nikad nisam doživljavala malenom zato što joj je tok, u usporedbi s drugim rijekama, kratak. Ona je stvarno prava krška rijeka i ne nedostaje joj nijedan element u tom smislu, ta, ona ima i svoj slap onda kada joj se omogući da teče. Ona posjeduje snagu i moć koja se akumulira kroz uzak kanjon i ta je silina vode bila odgovarajuća i presudna za stvaranje mlinske veleindustrije koju su Ugari uspostavili na Žaklju i čije su ruševine srasle u prekrasna prirodna staništa i žive svoje paralelne magične svjetove. Njezine su vode omogućile postojanje industrija na Harteri i zapravo usmjerile profil grada Rijeke u današnje arhitektonski zanimljivo postindustrijsko, lučko, graditeljsko središte. Jedna od fotografkinja čije su fotografije apelirale za slobodan tok rijeke, poslala nam je rad s popratnim tekstom „Divlje vode. Nisam ju nikada tako prije zamišljala.“ I to je točno to što je sadržano i u nazivu Rečina/Ričina/Rječina. Njezina divljina! Odnosno svježina takvog prizora, svježina prskajuće vode; živost, moć i veličanstvenost vode, ljepota dinamike nabujalog toka kroz kanjon. Taj život u brujanju, život vodenih suzvučja…Trebate to doživjeti, kada teče punim tokom, u donjem toku sve bukti, ptice su glasnije, zborovite i sve je neusporedivo radosnije, snažnije i punije. Pojavila se skupina kajakaša koja istražuju Ričinu i oduševljeni su njome; kažu da je to najbolja rijeka za kajak u Hrvatskoj. Uz napomenu: samo za iskusne.
I onda se vraćamo klasičnoj priči priroda; i ovdje je divljina ukroćena, eksploatirana i izranjavana, odrubljena i na previše mjesta pokopana u beton. Divljina rijeke o kojoj ovdje govorim nema veze s divljaštvom u vidu destruktivno jakog toka. Naprotiv, divljaštvo ljudskog djelovanja uništava njezinu zdravu divljinu koja je preduvjet bioraznolikosti i stabilnom toku. Divljaštvo zastarjele struke uništava prirodnu geometriju korita, a nepotrebna kanaliziranja korita pod izlikom obrane od poplava opasno ubrzavaju tok. Zato, to su prije, obmane od poplava za dobrobit betonaže. Sav taj narušeni sklad cjeline njezinog postojanja strši u prostoru i boli. Ričina je predugo i nepotrebno ukroćena branom Valići. Ta brana je stvar prošlosti, radi na 1/3 kapaciteta i ne služi ničemu. Ričina ima tri imena, a da bi se opisala ljepota njezine srži, mogla bi imati i četvrto: Divljina.
Kako ste počeli suradnju s organizatorima Festivala Krasopis (festival za istraživanje, promociju i zaštitu krša)?
Prošlogodišnjim pozivom da izvedem umjetnički performans na uzvisini od 700 m poviše Vinodolske doline. Suorganizator Festivala Krasopis, karstolog i autor Ivo Lučić, čiji rad izrazito cijenim zbog sinteze humanističkog i prirodno-znanstvenog, dva puta se odazvao na moj poziv da održi predavanje na Ričini. Opisavši Rječinu kao kralježnicu Kvarnera, Ivo Lučić je 2021. prvi precizno postavio Rječinu u poziciju značaja kojeg ona zaslužuje. Posebice me privukla njegova usporedba podzemlja krša s ljudskom podsviješću, opisavši podzemlje krša kao depo naših kolektivnih strahova. Ja sam već neko vrijeme vodila platformu i željela sam tematizirati suštinsko pitanje što rijeka uopće jest, što rijeku čini rijekom i na koji je način njezino krško postojanje isprepleteno s našim krškim postojanjem; što zajedno baštinimo, pogotovo ono nevidljivo, tabuizirano ili neizrecivo.
Meni je jasno da rijeka, i sve to što rijeku čini rijekom, teče i čovjekom te vrluda unutrašnjim, neprativim svjetovima čovjeka. Krš i čovjek dijele svoj beskraj, neizmjerne ljepote i svoje provalije, svoj bezdan. Oni se međusobno zrcale. Jasno mi je i da se čovjek odražava u vodi i da se bilježi vodom, da se pamti vodom, osjeća i iscjeljuje vodom. Kao i da voda pamti čovjeka, osjeća čovjeka i kodira čovjeka, čitavo njegovo skupno postojanje. Od početka platforme mi je jasno kao bistra voda, da se u priči o čovjeku i vodi radi o supostojanju i sustvaranju svega što jesmo. Pa makar od toga što istinski jesmo, smo često odrezani i daleko odgurnuti. I svaki uži pristup od toga problematici rijeka i krških prostora i, jednostavno prostora Zemlje, meni je nedorečen, manjkav i nedostatan da se zaista uhvati u koštac s korijenskim uzrocima sveprisutne destrukcije nad prostorima prirode. Ne zanima me tipična zaštita prirode i zakonski okviri, to je fizički štit koji također ima svoj rok trajanja. Za razumijevanje rijeke i pravo njegovanje rijeke, potrebno je razumijevanje sebe i njegovanje sebe, poznavanje svoje srži i suodnosa jeka sebe u jekama prostora prirode. I potrebna je – ljubav.
Ove ste godine u okviru Krasopisa, njegova trećega izdanja, izveli poetski performans na mlinu Žakalj. Što Vas povezuje s navedenim mlinom i kako ste oblikovali navedeni performans?
Neopisivo me privlače, s prirodom srasle, mistike ruševina i napuštenih prostora. Volim čudesno, u čudesnom sam kući. Često nastupam na takvim lokacijama jer uživam u njihovoj živosti i istovremenoj odsutnosti, odmaknutosti od svega običnog. Tamo je tišina razgovorljiva.
Zanosno mi je to kada bilje probije u arhitekture, zaposjedne prostor koji je ionako uvijek pripadao bilju. Zato je prednji ulaz u nekadašnju zgradu mlina Žakalj katedralan, bršljan ga drži i ispisuje u prostor. Kada bršljan cvijeta, zuji čitava katedrala. Čini mi se da se od 2018. pripremam izvoditi na Žaklju, ali nikad nije bio pravi čas. Tada sam gostovala na projektu izvedbene umjetnice Ivane Peranić koja me, znajući da stvaram performanse u prirodi, tamo uputila. Grad Rijeka ima puno sreće da ima Ivanu Peranić, ona godinama dovodi umjetnički sadržaj visoke kvalitete u grad i majstorica je preobrazbe gradskih prostora. Zahvaljujući njezinim projektima, građani/ke su, primjerice, uspjeli posjetiti i gledati izvedbe u nekad slavnim i predugo tužno napuštenim Teatro Fenice ili kupeljima bazena na Školjiću; gledati predstavu dalekozorima s krova Robne kuće Ri, uživati u nostalgičnom plesnom oproštaju s autobusnim kolodvorom Žabica…
Eh, Žakalj… Kroz tamnozelenu vodu vira na Žaklju ispod ruševina sam se prvi puta pogledala s Ričinom u oči. Kao da sam čula šapat: „Samo me gledaj, tamnozeleno ti prodrem u dušu.“ To me trznulo iz mog potapajućeg promatranja njezinog hipnotičkog vodenog zelenila. To je jedna od mnogih bilješki mojih susreta s rijekom. Od tada sam puno boravila, istraživala, vježbala, osluškivala širi prostor ruševina mlinova. Kanjon prije njih, kanjon poslije njih. Šume. Sami Žakalj. Živjela sam u neposrednoj blizini, sanjala. Taj me prostor puštao sve dublje i bliže sebi, a odnos je bio bajkovit, kao i Žakalj, pun čudesnog i strašnog. Zapravo, nimalo lagan i često iscrpljujuć. Kolektivno nesvjesno se nastani u prostor i baštini se poput ruševine progutane vremenom. Kada kucate o ta vremena i takve prostore, to se kolektivno nesvjesno izlije po vama i u vas, kao podzemne vode, i provocira podsvijest onoga tko kuca. Performansom na Krasopisu sam iznijela dijelove toga odnosa, s namjerom da moje lelujavo, intenzivno i nekad olujno iskustvo Žaklja dobije protutežu u pripovijedanju povijesti toga mlina i priče oko budimpeštanske mlinske veleindustrije za koju znam da je zanimala publiku. Ali i pripovijedanje s bazom u poznatoj povijesti je ispalo surealno, moji pokreti tijela ga učine takvim, čak i bez moje namjere, uz stihove pjesme o ljubavi na madžarskom i njemačkom, kao evociranje austro-ugarskih vremena. Cijela ta povijest, popraćena s puno malih osobnih povijesti, je uronjena u rijeku kao kolektivno baštinjenje sjećanja rijeke. Pustim li se vodi, čini mi se da se sve vrti oko mističnog iskustva ljubavi i njezine odsutnosti. Baš kao stanje korita Rječine. Performans sam nazvala po jednoj svojoj bilješci: „Odbljesak sam stvarnosti višestrukih postojanja.“
Na svojoj internetskoj stranici navodite da svoj rad temeljite na n/Nezamislivom, disciplini i brižnosti za ljude i planetu Zemlju. Kakvo je stanje Zemlje danas?
Ovisno o prostorno-vremenskoj perspektivi. S jedne strane očigledno fragmentirano, razneseno, površno shvaćeno i užasno bolno stanje. Isto kao i svijest čovjeka danas. Kako se prema Zemlji odnosi, za čovjeka je zaista Zemlja ravna ploča, i to neka ploča od čelika, hladna i po potrebi iskoristiva, nezasitno cijeđena, predmetna, isključivo materijalna, bez osjeta ili osjećaja, bez svoga života, svijesti i bez cjelovitosti svoga postojanja. Lišena svoje okrugle, cjelovite dimenzije, svoje sferičnosti. Bez mnogolikosti sfera svoga postojanja. To je opasno ignorantan odnos prema Planeti, bolno stanje Zemlje i svih njezinih vidljivih žitelja. Jednostavno, rezultat nefunkcionalnog svjetonazora. Stanje je akutno jer ova nesnosna materijalistička civilizacija raspolaže previše reduciranim shvaćanjem njezine životnosti. Kolektivna paradigma je autodestruktivna.
S druge strane, Zemlja ne poznaje danas, jučer, sutra. Ona ne živi dosadno i isprazno robovanje linearnoj percepciji vremena. Jesmo li sposobni misliti daleko, budno i drugačije? Zemljino je postojanje toliko živo da mi, perceptivno polumrtvi članovi ove krute i nasilne racionalne civilizacije, koristeći dosadašnje nam civilizacijske perceptivne alatke, nju ne možemo pojmiti.
Govorim o dosezima Zemljine živosti i sveprožimajućeg života i sveprožimajuće svijesti koja je nositelj te živosti. Ovakvi, sada, danas, mi smo civilizacijski Zemlji perceptivno nedorasli! Zemlja je neusporedivo inteligentnija od ljudskih Zemljana, nas! To je sve vrlo ironično jer, dio smo Zemlje, prema tome, fraktal smo te njezine svijesti. Svijest je kao rijeka, u stalnome kretanju i stvaranju i preobrazbi. I tako mi se čini da je i Zemlja danas, da stalno preokreće sfere svojih postojanja i to treba moći ispratiti kao neki ples i poštivati te datosti. No, mi to ne pratimo već je ostavljamo plošnom, vidimo je kroz jednu usku, strogo racionalističku i vlasničku, posesivnu, kolonijalnu, bezosjećajnu i neosjetilnu perspektivu. Antropocen. Ta je perspektiva odavno dotrajala, a Zemlja se presvukla već tisuću puta u nova ruha. Mi smo civilizacijski zaglavili i koprcamo se u toj materijalističkoj bari prepunoj nasilja prema životu. Višedimenzionalnost i višedimenzionalno postojanje živog bića koji nazivamo planetom Zemljom, kroz prizmu shvaćanja naše civilizacije, ljudima je čisti SF. Ovaj prijedlog višedimenzionalne perspektive izaziva u ljudima glavobolju, zazor, izrugivanje (a ti si na nekim drogama??) i zapravo – strah. Strah od nepoznatog i esencijalni strah od života. Danas se mnogo govori o nužnosti interdisciplinarnog pristupa kako bi se stekla šira slika, bolje shvaćanje svega. Ja mislim da je i za to kasno, mislim da trebamo hitro početi stvarati ne samo interdisciplinarno već interdimenzionalno. To se može samo ako prigrlimo mnogostrukost svojeg i Zemljina postojanja i od tuda djelujemo. To je to što nazivam Nezamislivim. Treba odvažno istupiti iz svoje navike misli, djelovanja, percepcije i postojeće paradigme. Stanje Zemlje? Nedostaje brižnosti i nesebičnosti. Radosti. Nedostaje fine osjetilnosti, suptilnosti i inteligentnog osluškivanja. Kronično nedostaje mira koji je zrak za disanje Svijeta i razumijevanje Zemlje. Zemlji treba njegovanje i bićima treba njega. No opet, mislim da ima puno nježnosti po svijetu, samo je tiha i od silnih detonacija jedna nježnost ne zna za drugu i to nas sve čini jako razdvojenima. Doslovno nam treba Ministarstvo nježnosti i planetarne odvažnosti. Takvo nam je stanje.
I završno, u biografiji koju prilažete navodite da ste tvoriteljica metodologije REALMS, radionice koja produbljuje odnose s prostorima i prirodnim krajolicima. O kakvoj je točno izvedbenoj metodologiji riječ?
Radi se o strukturi rada i pristupu koji se stvarao mojim stvaranjem performansa u prostorima prirode. Stalnim isprobavanjem što u tome smislu radi, a što ne. Ja sam u praksu performativnih umjetnosti ušla fizičkim teatrom Jerzya Grotowskog; kroz njegov fizički i vokalni trening za glumce, vježbala sam redovito i do besvijesti od 2011. do 2015. Jako mi je pasalo da sam naišla na neku metodologiju koja u kreaciju kreće od čovjekovog unutarnjeg kreativnog impulsa, prvenstveno putem inteligencije tijela te koja zahtijeva radikalno ljuštenje osobne razine, a ne želi estetizirati pokret, ili vježbati glumačke tehnike, ili zabavljati, već pokretom izvući nešto čisto, kao iz trbušne šupljine. Kada bih to činila svome tijelu, sebi, svome biću, spoznavala bih šire i bila daleko budnija nego kroz ustaljeno, automatizirano kretanje ili plesnu improvizaciju. Taj trening traži izdržljivost da ste u jako dobroj formi, da ste životinja, gipka, prisutna, laka i neopterećena. Tih sam godina stalno vježbala, i kao inače, stalno boravila u prirodi. Štedjela sam na najmu prostora za trening, vježbala po šumama. U tim trenucima vježbe koja bi me odvela u zdravo, pobuđeno stanje svijesti, doživljavala sam prostore prirode na svjež, neopisivo živ način. Tada sam se naučila gledati s prostorima prirode u oči i da su to svjesna, osjetilna, komunikativna bića koja reagiraju na impulse koje mi, samim našim prisustvom odašiljemo u prostor.
Vježbajući sam osjećala kako se moj pokret usklađuje s kretanjem prostora i naučila sam prihvaćati impulse prostora i inkorporirati ih u to što stvaram. I to ne samo nekim pukim oponašanjem gibanja koja sam ugledala, kao da npr. tijelom oponašam val vode ili slično, ne, to ne. Nego, preuzimanjem neke cjelovitosti bivanja toga gdje sam se našla. Emocijom, proširenom percepcijom i osjetilnošću pokreta.
Shvatila sam da se tako, unutar postojeće opipljive prirode u kojoj jesam i unutar mene, stvaraju novi prostori, sfere, područja života i izraza mene i tog prostora. Od tuda naziv Realms. I tako bih stvarala predstave, sekvencama pokreta koji bi se stvorili u tom odnosu i ko-kreaciji. Prirode se izražavaju! Neprestano. One nemaju kreativne blokade jer su široke. Pa i kada ih čovjek blokira, one izražavaju, reflektiraju stanja koja prolaze i koja njima prolaze. Odražavaju ih, primjerice, kroz ljude koji žive na tom području. To se u prostoru vrlo lako prepozna, ne morate biti supersonična sonda da tako nešto osjetite.
Od 2014. se cijelo to moje iskustvo komunikativnosti prostora udeseterosručilo jer sam tada upoznala slovenskog umjetnika Marka Pogačnika i narednih 6 godina stalno posjećivala njegove radionice, i radila, stvarala s njime. Zemlja je postala moj fokus, a čini mi se i ja njezin. Želim naglasiti da moja umjetnost, performansi odn. predstave koje stvaram nisu eko-art, te predstave nisu apriorno rađene artivistički, već su one odraz mojih nastojanja da pomaknem svoje perceptivne dosege, da pokretom čitam prostor, da naučim pripovijedati kroz te pomaknute sfere, i da razumijem što stvarnost jest (odn. stvarnosti jesu) i što je život; da učim o dinamici beskraja tih sfera, da spoznajem sebe kroz beskraje Zemljanog postojanja te da razumijem sinkronicitete na koje stalno nailazim u svojim nastupima. Sinkroniciteti – situacijske podudarnosti i preklapanja koja se dogode, potpuno su neplanirana i u motivima koja se pojave su fascinantno precizna. Tako je, primjerice, bilo i na Žaklju. To mi bude vrlo opipljiva potvrda da je svijest u pozadini toga svega vrlo receptivna, uvijek aktivna i reaktivna. Prema tome, koreografija je suodnos, a izvedba i režija višesferična. Realms. Nekad mi se čini da sam ja u cijeloj toj priči samo mali od palube.
Iva Korbar je istraživačica mogućnosti percepcije i višedimenzionalnih stvarnosti kojima pripadamo. Istražuje ih unutar kazališnog koncepta Kazalište Nezamislivog (Theatre of Inconceivable, Ti) – konglomerata znanja, podznanja, pokreta, unutarnjeg znanja i izraza. U pisanju je doma, a izvedbene umjetnosti, pokret i ples vidi kao priliku proširene komunikacije sa živim prostorima. Orijentirala se na stvaranje kazališta u prirodi, i zalaže se za razgovorljivu umjetnost s istinskom moći preobrazbe. Diplomirala je komparativnu književnost, stvorivši tekst koji se ponaša kao živo biće. Magični dosezi koje prepoznaje u teoriji i performativnosti teksta stvarali su se i za vrijeme studija vrlo različitih jezičnih grupa (lingvističko usmjerenje), uranjanjem u filozofiju jezika i suvremene kritičke teorije performativnosti u umjetnosti. Tvoriteljica je metodologije REALMS, radionice koja produbljuje odnose s prostorima i prirodnim krajolicima; radi na proširivanju individualne prostorne percepcije te služi kao baza stvaranju izvedbenih umjetnosti u prirodi. Pokretačica je i voditeljica umjetničke platforme Ljubav za Ričinu za spas i očuvanje rijeke Rječine i kreatorica edukativno-poetskih kratkih filmova u kojima suvremeni pokret i naraciju koristi kao komunikacijske alatke preobrazbe kolektivnog odnosa prema prostorima prirode. Od 2018. spaja svoje dvije vokacije i zanimanja u jedno: turističko vodstvo za programe u prirodi (u planinama) i izvedbenu umjetnost na site-specific lokacijama.
Istaknuta fotografija: Mjesečevo sanjarenje 2021.;foto: Bojan Koštić
#Iva Korbar #Krasopis #performans #Ričina #Rječina
