O pravima prirode ili koliko ipak više volimo svoju vešmašinu?

U odličnom retrospektivnom razgovoru, baš kakav treba biti, koji je Zoran Angeleski priredio s Brankom Sušcem za portal Istra24, Branko Sušac negdje pri samom kraju tog razgovornoga vremeplova pojašnjava zbog čega se s prvih pet srpanjskih dana festival PUF nakon pandemije koronavirusa translocira na listopad. Dakle, kaže: „Pokazalo se da Puljani nakon turističke sezone dolaze k sebi i da postaju svoji. U sezoni svi živi nastupaju na pulskim ulicama, od folklora do gladijatora. Ispalo je da je OK taj 10. mjesec. Prije svega, PUF je pulski festival. “To dok  sam obožavao svoj grad, hebi ga (smijeh), a drugi mu je naziv ‘Međunarodni kazališni festival’. Htio sam zadržati nešto što je izrazito pulsko. Jer, stvarno, meni je više stalo do pulske publike, iako su strani gosti dobrodošli. Čuj, znam neke Nizozemce  koji dolaze ovdje samo zbog PUF-a .“

Povodom 30. PUF-a posvetno je u Dnevnom boravku DC-a Rojc bila organizirana izložba 30 godina kazališnih metamorfoza. Poznato je da je mačkoplakate PUF-a u razgovornom dogovoru s umjetničkim ravnateljem PUF‑a i voditeljem Kazališta Dr. INAT Brankom Sušcem dizajnirao Predrag Spasojević sve do 2011. godine kada je mačkovizualni identitet PUF-a preuzela Feodora Gubaš Štifanić s mačkom kao trajnim zaštitnim simbol PUF-a. Dnevni boravak DC-a Rojc tom je prigodom postao vremenska kapsula putovanja kroz tih 30 godina festivalskih izvedbi koji su preuzeli na sebe alternativnih devet mačjih života. Za 16. PUF 2010. godine Predrag je osmislio i svoj posljednji PUF-ovski plakat, i to kao plakatnoga Shakespearea kao mačkom (Shakespeare s mačjim licem). Riječ je o njegovu posljednjem PUF-plakat koji je osmislio, dizajnirao, pripremio za tisak da bi bio objavljen post mortem. Svi mačkoplakati vidljivi su na novoj web-stranici PUF-a.

U popratnom programu predstavljena je knjiga Šutnje straha Jelene Marković iz Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, inače, Puležanke, u kojemu je autorica dokumentirala, među ostalim, i svoje sudjelovanje u predstavi/performansu Proba orkestra Dr. INAT-a 1996. godine. Za Probu orkestra, koja nosi podnaslovnu odrednicu “uz pomoć Fellinija i ružnih snova”, kao prostor izvedbe odabrano je pulsko sklonište u skladu s poslijeratnim vremenima. I dok Fellinijev orkestar (1978) održava probu u srednjovjekovnoj kripti, INAT-ova proba orkestra odabire sklonište, gdje je manipulativna moć zaštitarske ideologije zlonegativno moćna. Tako je Fellinijevu parabolu o inicijaciji totalitarnih režima Dr. INAT organizirao u parabolu o nastanku nacionalnoga totalitarizma, u kojemu prijatelj, u tom instrumentariju sveopćega pakla, postaje “prijatelj po ideologiji”.

Stručni žiri, kojega su ove godine činili Nataša Govedić,  Luka Mihovilović i Tanja Vrvilo, dodijelio je nagradu Kaplja (nagovještaj izvedbenoga osvježenja) trima izvedbama. Tako je prvu nagrada Kaplja dodijeljena Vasji Šumonja i Luni Vojnović za performativni koncept izložbe Sisi, vrati se!, u Galeriji Makina, nedaleko Foruma, iznimnoga galerijskoga prostora, ili, kako je žiri naveo, riječ je o „fotografskom vrednovanju mačje rezistentnosti na sve vrste političkih pritisaka, okrutnosti i bezdušnosti“. Fotografkinje su se izvedbeno poigrale s mačjom Sisi, mačkoprijateljicom Branka Sušca (jedinom felino-članicom njegove interspecističke obitelji, kao što je, primjerice, i naš Marko Marulić živio sa svojim psom Morom), koje je dobila ime prema nadimku austro-ugarske kraljice. Zanimljivo je da je Branko Sušac povodom navedene izložbe posvećenoj vlastitoj mački, u spomenutom intervjuu podsjetio kako je spomenik austrijskoj carici Sisi nestao iz Pule, a bio je postavljen u parku ispod Arene (kako se obično razgovorno naziva navedeni park). Inače, DAF je upravo ovih dana objavio prijevod knjige Kako i zašto sam ubio caricu Sisi. Naime, 10. rujna 1898. ubio ju je, kao predstavnicu zloglasne austrougarske hijerarhije, bodežom talijanski anarhist Luigi Lucheni.

Drugu nagradu Kaplja pripala je španjolskoj umjetnici Macareni Recuerda za solo predstavu The Watching Machine, ili kako je to obrazložila Tanja Vrvilo – to je „električno kazalište koje priziva optičke iluzije i senzorij snova teatralnih atrakcija ranog filma Segunda de Chomóna ili, bolje rečeno, prešućene filmašice i glumice Julienne Mathieu, njegove partnerice“. Autorica pojašnjava da je gledajući stroj ime dano objektima koji su u 19. stoljeću kreirali iluzije kroz zrcala. U navedenom je slučaju ta gledajuća mašina scenska kutija gdje se ostvaruje igra svjetlima, sjenama i refleksijama kako bi se postigla iluzija, kako bi se pokazalo što je reprezentacija a što teatarska konvencija. Treća nagrada Kaplja dodijeljena je kreativnom kolektivu – Branku Gulinu, Marjanu Sinošiću i Debori Trusgnach iz Gradske radionice Pula za vizualno-performativnu instalaciju Duhovi prirode uzvraćaju udarac! koji su realizirali i Milan Medak te Ukrajinski dječji kazališni studio pod vodstvom Svitlane Rusinove. Na praznim mjestima posječenih stogodišnjih stabala (ladonje) na pulskom šetalištu Giardini Branko Gulin je postavio tri totema, sa simboličkim upisima Stabla života (arbor mundi) u kome su ljudi, životinje i stabla trajno povezani u mreži života. Totemi su izrađeni od trupaca stabala posječenih na Giardinima. Pritom posjetiteljima se dijelila isprintana poruka poglavice Seattlea indijanskoga plemena Suquamish (Noah Seatlle), upućena američkom predsjedniku Franklinu Pierceu 1854. godine kao odgovor na ponudu za kupnju velikih područja indijanske države u zamjenu za rezervat indijanskom narodu. Ostvaren je sjajan susret kultura baš kako bi i trebalo biti u globalizaciji koja nije vođena samo ekonomskim principima: totemi sjevernoameričkih Indijanaca na Giardinima. Riječ je o performansu koji se nastavlja na dendrofilni performans Nevergreen: nikad na zelenu granu koji je Branko Sušac organizirao prošle godine, isto tako na praznim mjestima posječenih stogodišnjih stabala na pulskom šetalištu Giardini. Taj prošlogodišnji performans održan je u znaku poziva: „Pridružite nam se zato s kantama za zalijevanje (žbrufadorima) i pokažimo koliko nam je stalo do naših Giardina!“

Nagradu Vjetar za istraživačke dosege dobio je performans Redacted Igora Zenzerovića koji se autorski poslužio egidom profesionalnoga naslova i imena Siniše Labrovića (od kojega je umjetnik i tražio dozvolu za konspirativno autorstvo performansa). I dalje kako obrazlaže žiri: „Zenzerović osobno provodi svoju publiku suvremenim pulskim ulicama, ali i građanskim paranojama i pseudoindoktrinacijama različitih teorija zavjere, otvarajući problem migranta u našem kolektivnom prtljažniku.“ Automobilski performans Redacted (autor ga određuje kao „performans event“ i navodi da je realiziran u sklopu online rezidencije Earth Station Bacača Sjenki) dokumentirao je moguće i nemoguće teorije zavjere, pri čemu se zadržao na onim ciničkim teorijama zavjere koja dolaze od moći na vlasti, za razliku od kiničkih koje potkopavaju strukturu društva, kako to interpretira politolog Nebojša Blanuša. Dakle, krenuli smo od Arene i napravili krug pulskim ulicama, slušajući autora u izvedbi teoretičara teorija zavjera (dakle, ne teoretičara zavjera), sve do završnog fingiranog automobilskog praćenja.

Nagradu Oblak za cjelovito scensko promišljanje dobila je predstava Otok! češke skupine Burkicom i koreografkinje Jane Burkiewicszove. Autorica tu egzistencijalno-plesnu ekspediciju u netaknutu prirodu određuju kao scensku multimedijsku modulaciju staništa bezimenoga otoka na ribnjaku Jakubský u selu Poušť, okrug Nymburk. I pritom postavlja vrlo bitna pitanja, od kojih, ovom prigodom, navodim sljedeća: “Teme o okolišu sve češće prožimaju vijesti, političke akcije i našu svakodnevicu – ali o čemu mi zapravo govorimo? Koja priroda? Šuma u koju idemo skupljati gljive, a koja nas osvaja svojom mirnoćom? Što je divljina kada od ukupne težine sisavaca na svijetu samo 4% živi u pravoj slobodi, 36% su ljudi, a 60% se uzgaja u zatočeništvu za našu zabavu ili kao hrana? I kakav odnos imamo prema divljini kada smo dio nje?“ (Jana Burkiewiczová) Riječ je o ekološki osviještenoj predstavi o tome koliko brinemo za našu planetu kad nam je ipak daleko draža naša vešmašina.

I završno mogli smo pogledati poetsko-femininu predstavu Toliko o pticama Studentskoga teatra Lero (režija i dramatizcija Davor Mojaš), jednoga od osnivača PUF-a. Riječ je o posvetnoj predstavi, koja, kako čitamo u programskoj knjižici, preuzima naslov pjesme Milana Milišića koju je napisao 1972., iste godine kada Ivica Kunčević u Studentskom teatru Lero režira Aristofanovu Lizistratu. I kao što navodi predstava, „u našim gradovima Golubova je sve više a sve manje onih koji ih hrane“. Nažalost, kao što je i kuća s „bužama za repce“ sve manje, o čemu upozorava i Dinko Kovačić koji je u svoje ključne arhitektonske objekte (npr. Split III, Ekonomski fakultet, Srednjoškolski centar u Splitu) ili kao što ih naziva – arhitektonska bića, uvodio mjeru ptica i njihovih gnijezda (naročito lastavičjega gnijezda jer lastavica gradi samo onoliko koliko treba, za razliku od ljudi koji su, kako navodi arhitekt Kovačić – tašti), ili prema splitskoj izreci: „Ako kuća nema buže za repca (vrapca), ne valja.“ Navedeno dokumentiraju njegove kućice za golubove i vrapce na pročeljima, Ulica D. Šimunovića, Split, 1973. Sponu među poetskim fragmentima čini tekst koji gotovo kao dokument Tome Basiljevića o antropologiji grada govori o malim gradovima i malim državama, baš kao što su naši gradići i naša zemljica… O ptičjem mentalitetu slobode glumice Lera izvedbeno se dokumentirale kroz dječju igru drvenim pticama kao i velikim ptičjim glavama-maskama te ptičjim skulpturalnim formama.

Neki su vjerni pratitelji PUF-a ostali zatečeni zbog čega u nagrađenim kategorijama nema Gobi Dance Company iz Mađarske s predstavom Freestyle  ili možda plesne predstave Anna u režiji francuske plesačice i koreografkinje Laure Arend koju je postavila kao simbolizaciju ženstvenosti i samoispunjenja u izvedbi dviju plesačica, ili pak zbog čega nema Dragane Sapanjoš zajedno s Koturaljkaškim klubom Uljanik – Stare koke i Zborom Cantus PoPuli, a koja se predstavila sjajnim pomaknutim zborsko-rollerskim performansom dej ga notr/vadi ga van – you can (not) redo (riječ je o živoj skulpturi djevojaka odjevenih u zlatna odijela i motociklističkim kacigama koje, takve poput izvanzemaljskih figurina, koturajući se, na pladnjevima među publiku nose, voze neobične skulpture za koje tvrde da su opasne, a sve to u zvučnoj pozadini ženskoga zbora koji izvodi Nirvaninu pjesmu Smells Like Teen Spirit) u prostoru bivšeg rock klub Uljanika, što sve dokazuje da ni ove godine rad stručnoga žirija nije bio nimalo jednostavan. Istina, pažnju jednoga dijela publike posebno je izazvala predstava Anna, koji u podnaslovu ima odrednicu „komad za dvije žene“, u izvedbi Laboration Art Company. Kao što u opisu te plesne predstave stoji, Anna je predstava inspirirana s pet iznimnih žena 20. stoljeća: to su Lise Meitner, Sophie Scholl, Clärenore Stinnes, Pina Bausch i Clara Schuman. Inače, Branko Sušac navodi da upravo Pina Bausch uz Antonina Artauda čini korijene njegova poimanja kazališta.

Svakako treba spomenuti da su dvije predstave tematizirale metamorfoze: Anno Domini 2024. koja je organizirana kao međunarodna site-specific koprodukcija, ove godine u hrvatsko-brazilskoj suradnji, izvedena je u Malom rimskom kazalištu kao i svečano otvorenje 30. PUF-a. Naime, brazilski redatelj Daniel Passi izvedbeno je obradio fragmente Ovidijevih Metamorfoza kojima je kritički istražena pulska rimska baština (odnedavno obnovljeno Malo rimsko kazalište) kroz perspektivu Latinske Amerike. Njegove metamorfoze slijedila je posvetna predstava KA-F-KA francuskoga Oriantheatre Dance Companyja (koreograf i plesač Mehdi Farajpour), kojom je PUF obilježio 100. godišnjicu Kafkine smrti kao podsjetnik na njegov egzistencijalni Preobražaj. Raznorodan program PUF-a obogatio je i koncert Nhau (Nuše Hauser) na kojem je glazbenica predstavila svoj album prvijenac Vetva. Tematski se nadovezuje na dendrofilne performanse Branka Sušca i Branka Gulina jer Vetva je, kako umjetnica ističe, šuma u središnjem dijelu Istre koja se obroncima spušta u dolinu Raše.

Završni program Festivala, pored nagrada stručnoga žirija, bio je posvećen i počasnim nagradama, pri čemu su dodjelu u festivalskom Klubu Kotač (gdje su se svake večeri održavali festivalski susreti uz DJ programe) vodile producentica PUF‑a Ivana-Nataša Turković i asistentica izvršne produkcije te voditeljica društvenih mreža Olesia Rusinova. Spomenimo dobitnike/ice počasnih nagrada 30. PUF-a. To su naravno i prije svega Branko Sušac; nadalje, dvije prethodne djelatnice SAKUD‑a – Ela Poljarević i Zdenka Višković Vuković, zatim suosnivači festivala Davor Mojaš dubrovačkoga Lera, Nebojša Borojević sisačke Daske i Romano Bogdan čakovečkoga Pinkleca, dizajnerica vizualnih identiteta i svih promotivnih i promidžbenih materijala od 2011. godine Feodora Gubaš Štifanić, zatim teatrologinja Nataša Govedić, teoretičarka umjetnosti performansa Suzana Marjanić i kazališni kritičar Bojan Munjin s obrazloženjem da „nemjerljivo doprinose promociji festivala u medijima i časopisima“. Počasna nagrada dodijeljena je tehničkom direktoru Festivala Marku Bolkoviću, koji je glavna tehnička podrška  PUF-a već 25 godina, kao i Istarskom narodnom kazalištu, kao suorganizatoru i domaćinu niza PUF-programa. Posebna zahvala dodijeljena je i učestalim suorganizatorima PUF‑a: Arheološkom muzeju Istre, Povijesnom i pomorskom muzeju Istre i Galeriji Cvajner, dugogodišnjoj volonterki Sabini Aličić Butković i Sandru Butkoviću koji je izradio novu web-stranicu festivala kao i Miru Ploju. Riječ je o festivalu koji brine za svoje sudionike, što nije čest slučaj u brojnim krugovima koji su sve prijateljski uži. Lijepa gesta koju je i Aristotel tražio svojim performativom – O moji prijatelji, prijatelja nema.

Istaknuta fotografija: Oriantheatre Dance Companyja: KA-F-KA

#Branko Sušac #kazališni festival #PUF #Pula