Sa Zoranom Krušvarom, uspješnim, hiper-produktivnim ležernim istraživačem književnih žanrova i humorističnim kreatorom odličnih obrata, intervju smo vodili u art-kvartu Benčić koji je i tog dana djelomično bacao na apokalipsu.

Završio si psihologiju, a onda zaradio i master iz marketinga. Kad si znao da si književnik i kako si se književnošću bavio prije toga?

Nikad nisam znao da sam književnik. Počeo sam se baviti književnošću s pet godina. Imao sam jedan mamin rokovnik, prazni, koji mi je dala da šaram u njega i onda kako sam ja s toliko godina čitao stripove, onda sam krenuo pisati knjigu, a ne strip jer nisam znao… Ne znam zašto nisam krenuo crtati strip, nego sam krenuo pisati knjigu. Ali su rečenice bile stripovske, s onim zvučnim efektima iz stripova, bum, tras, to, tako. I to sam napisao… Kroz godine je nestao taj rokovnik, nisam ga uspio sačuvati. Imao sam stranicu teksta, a onda sam dalje nastavio pisati tu priču, jer mi je bilo naporno kao klincu od 5 godina koji je tek naučio slova, onda sam dalje vukao valovite crte. Ispunio sam cijeli rokovnik s valovitim crtama i čak sam imao jedno čitanje svog teksta rodbini. Ako ćemo tako brojati. Ako ne, onda mi je prva knjiga izašla 2004.

A između rokovnika i prve knjige?
U osnovnoj školi sam išao na literarnu sekciju pa sam pisao pjesmice o smrznutim partizanima na Matić poljani. To se onda pisalo. Kroz srednju se nisam tim bavio. Kad sam završavao srednju školu sam pisao jednu znanstveno fantastičnu priču koju sam htio poslati tada u časopis Futura. Ne znam jesam li je ikada bio poslao. Znam da sam je jedno četiri pet godina kasnije našao, to je bilo kucano na pisaćoj mašini, postojao je samo taj jedan primjerak i onda sam ga nakon čitanja odmah bacio u kontejner. Grozno! Ali dobro, kad netko sa 17 godina nešto piše, to tako izgleda. Tijekom faksa sam zapravo počeo ponovo pisati i od tad imam neki kontinuitet.

Jesi li odmah krenuo sa znanstvenom fantastikom?
Ono što sam krenuo pisati tijekom faksa je bila neka fantastika tipa Marquez, Borges. Negdje 2002. je izašla prva Istrakonska zbirka. Istrakon je konvencija znanstvene fantastike u Pazinu i oni su pokrenuli natječaj, oni su tražili znanstvenu fantastiku, mislio sam – ja to čitam, nema razloga da to i ne pišem. I od onda sam u SF-u, s izletima u druge žanrove.

Ne čini se da imaš nekih žanrovskih ograničenja, kako funkcionira to prešaltavanje?
Meni je najvažnije kod bilo knjiga koje izaberem za čitanje, bilo knjiga koje idem pisati, da je jaka fabula. Zbilja preferiram fabulu, a onda tako i pišem. Nije mi toliko nužno da spada un nekakav žanr, ali imam neke preferencije. Nisam nikad išao pisati neki krimić.

Za sad.

Za sad. Ali događalo mi se da nešto napišem jer hoću probati da vidim mogu li. Mogu li napisati nešto za djecu, mogu li napisati nešto apstraktno, eksperimentalno. Karijerno i poslovno ovakvo šetanje kroz žanrove je loše. Napišem nekakvu knjigu, prva zbirka priča je bila SF s naglaskom na humoristično. Skupi se neka količina čitatelja kojima je to interesantno. Super, ovo mi se sviđa, mogao bih sada kupiti i drugu njegovu knjigu. I onda dođe moja druga knjiga koja je mračni fantasy na granici horora. Dobro, vidjet ćemo što je treća knjiga, treća knjiga je roman za djecu. Onda dođe zbirka ljubavnih priča…

Pisao si ljubavne priče pod pseudonimom, David Šnajder. Zašto si koristio pseudonim?
To sam pisao za časopis Teklić koji je izdavala marketinška agencija Libra. Ja sam radio u toj agenciji i svi koji smo tada radili tamo, ako smo bili u stanju nešto pisati objavljivali smo u tom časopisu. Budući da sam ja paralelno pisao priče i objavljivao ih okolo, onda je došlo do ideje da pišem i za njih, ali rekli su mi da ne pišem ‘te vanzemaljce’ i pitali me može li neka ljubavna priča pa sam pomislio – da vidim baš može li… I moglo je. I onda sam ih napisao neki broj, skupilo se toga, pa sam objavio. Ne znam zašto smo stavili pseudonim, možda iz vica, a možda i jer sam već imao četiri rubrike u tom časopisu.

Koji su bili tvoji prvi utjecaji?
U srednjoj školi mi je omiljeni pisac bio Stephen King. Ali ne mogu reći da u svom tekstu primjećujem neke njegove utjecaje. Nekad primijetim utjecaje nekoga koga ne smatram možda baš nekim piscem. Puno sam čitao stripove, uglavnom ono što nam je tih godina bilo dostupno. Bonelli – Zagor, Blek, Mark, Marti Misterija. Stripoteku tu i tamo, kad bi mi pala pod ruku. Kao dijete sam jako volio bajke, baka mi je čitala ruske bajke, Afanasjeva, on je bio kao ruski Grimm. I možda sam tako postao sklon fantastici. Što se tiče SF pisaca, starijih, sve sam ih uredno pročitao, Ursula Le Guin mi je najdraža, Zelaznyja sam isto jako volio, još uvijek ga volim.
Možda su i animirani filmovi imali veliki utjecaj, crtići koje sam kao klinac gledao na talijanskoj televiziji, krajem 70ih, a ja pamtim od početka 80ih… Japanskih. Mazinga Z je bio apsolutni vrh, ali je tu bilo dosta interesantnih radova. Kad krenem analizirati što sam sve to vidio kad sam bio klinac, onda mi je šok kako je uopće bilo moguće da su mi roditelji dozvolili tako nešto gledati jer su bili neki ekstremno brutalni crtići gdje je bilo nasilja kao u priči… Lady Oscar, Astroboy… A tih godina je išao i Uomo Tigre. To sam relativno nedavno istraživao. Uomo Tigre je bio siroče, odrastao je u domu i kasnije je sve novce koje je zarađivao uplaćivao tom domu. Poslije su se sličnim domovima u Japanu javljali donatori i potpisivali se imenom junaka iz te serije. Dakle, Uomo Tigre je u Japanu imao poseban odjek.

Za tebe imamo i pitanje jednog čitatelja. Slušaš li glazbu dok pišeš i što slušaš?
U zadnje vrijeme ne slušam glazbu dok pišem. Imao sam neke trenutke kad sam slušao. Tada sam slušao instrumentalnu muziku jer mi tekst skreće pažnju. Od one muzike koju inače slušam, vjerojatno je više usmjerena prema fantasyju ili možda ima neki starinski etno moment koji bi se također uklopio u fantasy. Zapravo sam u svojim formalnim godinama slušao metal. I dalje volim poslušati tu muziku iz svojih formativnih godina, iako mi je jako teško da se zakačim za neki novi bend koji svira otprilike to isto. Još drastičniji primjer – slušao sam Iron Maiden. U nekom trenutku mi se nove pjesme više nisu kačile, ali i dalje slušam stare pjesme. A bend nije uopće promijenio svoj stil. Dok pišem mogao bih slušati afričku muziku… Ima tih nekih bendova… Bombino, Tamikrest, Tinariwen i pjevačica Fatoumata Diawara. Taj beduinski sjevernoafrički dio ima par bendova koji su ukorporirali električne gitare sa svojim ritmovima, oni pjevaju, ali ništa ne razumijem pa mi ne odvlači pažnju. Volim slušati i klasiku, ali rijetko mi je to neki prvi izbor. Izabrao bih nešto što zvuči više keltski.

Nedavno si u Filodrammatici briljirao na Prompt Battle-u, natjecanju u pisanju promptova za DALL-E 2, bi li podijelio par promptova?
Jedan od uspješnijih promptova je bio odgovor na zadatak ‘najikoničnija stvar koja će se desiti u Rijeci u ovoj godini’. Dao sam prompt da napravi realističnu fotografiju praznog parkirnog mjesta u centru Rijeke oko kojeg su okupljeni ljudi koji fotografiraju to mjesto čudeći se. Prompt koji se najviše svidio ljudima prompt na ‘koju biste novu skulpturu htjeli vidjeti u centru Rijeke’. Moj prompt je bio ‘realistični prikaz skulpture neimpresionirane starice koja pokušava pretrčati cestu s 4 trake’. Pobjednički prompt je bio odgovor na zadatak da napravimo vizual svog protivnika u stilu svog omiljenog umjetnika. Odabrao sam stil špiljskih slika.

Što misliš o A.I.-u?

Koristim ga kad god stignem. Meni je to sjajno.

Ne brinu te Skynet varijante?
Više me brine Putin. U nekom slučaju kad bi zbilja nekakva umjetna inteligencija iz nekog razloga imala interesa uništiti čovječanstvo, to bi, ako ništa drugo, bilo brzo i efikasno. S druge strane, kad zarate ljudi međusobno, onda to često bude jako ružno, jako nasilno i jako sadistički. Tako da preferiram Skynet svaki dan u tjednu.

Kako si se našao u RiLitu? Zagorac i Krivac su RiLit usporedili s bendom, što ti sviraš u tom bendu?
Šta tako? /Smijeh./

Ako nećeš tako, onda – jesi li u RiLitu od početka i kakvo je tvoje iskustvo te neformalne grupe?
U RiLitu sam od početka, jedne godine nisam bio jer sam baš tog vikenda morao ići poslovno u Berlin, ali inače sam stalni član. Super mi je. Jedno krasno iskustvo. Uvijek je lijepo malo porazgovarati s ljudima koji imaju iste probleme kao i ti. /Smijeh./ Barem slične. To je dobra terapija. Dobar način da se na blic vidi što rade drugi, da se malo vide kakve su preokupacije, da se malo nešto nauči…

Spremaš li uvijek nove materijale za RiLit?
Kad god mogu. Ove godine recimo neću. Ove godine ću čitati staro.

Krivac mi je rekao da ćete izlaziti na scenu na glazbu iz serija.
Da, ali kad je Vava prenosio taj koncept onda je napisao iz serija i filmova i ja sam odmah zgrabio muziku iz filma, i ne samo ja, tako da je taj koncept isključivo serija propao. Moja tema nema nikakve veze sa mnom, ali je moje dijete u glazbenoj školi i nedavno je za igrokaz učio tu temu.

Zadnju knjigu si objavio 2022….
Kako se uzme. Prošle godine je izašla zbirka priča Ruševine, međutim, izašla je s greškom u tisku pa je vraćena u tisak iz kojeg još nije izašla ponovo. Tako da je ona izašla i nije izašla.

I kad je možemo očekivati?
Pa ne znam, ja sam je već očekivao. Ja je očekujem već neko vrijeme.

Na čemu radiš, u međuvremenu?
Ni na čemu. Radim na video igrici. S Goranom Gluščićem koji je jedne godine isto nastupao s RiLitom, isto je pisac, radim video igricu koja je tekstualna. Zapravo, stalno nešto radim. Izašla mi je sad u 12. mjesecom jedna priča u zajedničkoj zbirci, Marsonic, sad će mi opet u SFeraKonskoj zbirci u svibnju opet izaći još jedna priča… I zaposlio sam se prije mjesec dana. Radim u Kući halubajskega zvončara, to je jedna nova ustanova u kulturi koja još nije otvorena za javnost, očekujemo otvorenje krajem travnja. Do prije tih mjesec dana sam bio samostalni umjetnik što je značilo da sam, u želji da steknem neka financijska sredstva, prijavljivao desetke projekata Ministarstvu, Županiji i Gradu, onda bi neki od tih projekata i prošli i onda bih imao gomilu projekata koje sam morao odrađivati tako da sam zapravo bio jako vremenski okupiran. Radim horor strip s Darkom Macanom, strip je kratak, ne znam koliko će imati tabli, napravio sam scenarij po jednoj mojoj priči, a budući da je Macan najbolji hrvatski strip scenarist, onda on to vjerojatno malo i popravi. /Smijeh./

Razgovor s Davorom Mandićem možete pročitati na sljedećoj poveznici.