Jučer, 26. studenog, u Caffe baru Broadway održan je Q&A panel povodom završetka jubilarnog 10. izdanja Međunarodnog studentskog filmskog festivala (STIFF). Panelu su prisustvovali redateljica Aleksandra Terpińska, animatorica Louison Chambon, redatelj Michał Hytroś, kiparica i redateljica Klara Dujmović, redateljica Sara Grgurić te animatorica Renata Gąsiorowska.

Nakon prigodne zdravice, voditeljica panela Mirela Džafić okupljenim je filmašicama i filmašu postavila zanimljiva pitanja, polučivši odgovore koji su prisutnima pobliže opisali njihov karijerni put koji ih je naposljetku doveo do sedme umjetnosti, financijsku održivost filmske karijere u današnjem svijetu, sigurnost u odluku za životnim bavljenjem filmom i njihova iskustva i zanimljive anegdote za vrijeme stvaranja vlastitih filmskih uradaka.

Već je pitanje o izboru filmske karijere polučilo raznolike odgovore. Terpińska isprva nije bila sigurna što bi radila jer je imala velik broj različitih interesa i tek je naknadno shvatila da režiranje kombinira većinu onoga što ju je zanimalo, Dujmović je najprije željela studirati filozofiju i psihologiju ali se zahvaljujući podršci njene majke ipak odlučila posvetiti skulpturi, objasnivši kako skulptura obuhvaća više primijenjenih umjetnosti koje ju zanimaju. Gąsiorowskin put je bio najizravniji s obzirom na to da je od malih nogu voljela crtati, te je odabrala pohađati Filmsku školu u Łódźu gdje joj je bilo pruženo najviše prilika za dalji napredak u tom smjeru. Hytroś je trebao studirati pravo, ali se u zadnji tren predomislio i odlučio se za svjetlo i fotografiju ne rekavši ništa kolegama, i naglasio je da je vjerovao svojoj intuiciji kada je to učinio unatoč negodovanju roditelja.

Na pitanje o mogućem premišljanju o tome je li film bio pravi izbor ili ne, panelisti su se uvelike složili da su poprilično zadovoljni s ovakvim životnim putem, dok je Terpińska opisala vlastitu borbu sa sindromom uljeza koji ju unatoč svemu ne sprječava u njenom radu, te da se više smatra obrtnicom nego umjetnicom dok režira.

Pitanje o životu na filmaškoj plaći izazvalo je najviše humorističnih replika i smijeha okupljenih. Dok je Dujmović rekla da je iznimno teško, Hytroś je naglasio da je naprosto nemoguće, ali oboje su se složili da je uz filmaški posao potrebno imati još drugih poslova sa strane kako bi život bio financijski održiv. Gąsiorowska se tu nadovezala svojim primjerom, gdje kao freelancerica mora obavljati manje i mukotrpnije poslove u animaciji kako bi se mogla posvetiti onim stvarima koje voli, s čime se složila i Chambon. Osim toga, svi su se složili da je potrebno puno utrošene energije oko svih manjih poslova da bi se uopće našlo vremena za one uratke koje zapravo žele i imaju umjetničku strast raditi.

Posljednje je pitanje bilo posvećeno individualnim iskustvima i zanimljivim anegdotama koje su filmašice i filmaš doživjeli za vrijeme stvaranja svojih filmova. Terpińska je govorila o radu sa studentima glume dok je režirala svoj kratki film Ameryka i načinima da glumcima približi likove koje su trebali dočarati pred kamerom, Dujmović je pričala o svojem filmu Waves i važnosti izgradnje atmosfere kao glavnog načina kako uvući publiku u njen svijet. Hytroś je pričao o režiji svojeg dokumentarca Sestre, snimljenog u malom samostanu u selu blizu Krakówa gdje je proveo 10 dana u želji da objektivom ulovi asketizam samostanskog života. Također je i opisao svoj stvaralački proces kao 50% sreću, 30% lovljenje pravoga trenutka na pravom mjestu i 20% slušajući ljude kako govore, te je naglasio da je za dokumentarne filmove iznimno važno izgraditi povjerenje između snimatelja i subjekata dok ne traje snimanje. Grgurić je govorila o nenadanoj inspiraciji i atmosferičnosti izgrađenoj na čežnji za domom, nostalgijom i samoćom koje je iznenadna pandemija koronavirusa donijela u njen kratki film In the Woods, snimljenog u Gorskom kotaru gdje je živio njen djed.

Istaknuta fotografija: Filip Kralj