Putniče neznani / Nepoznati / Skupi kosti naše / Ostatak / Gozbe / Gavrana / Guja / Vukova.
Vanja Radauš, iz rukopisne ostavštine
Kao što navode oni koji znaju, cijene, priznaju dostojanstvo antifašističkoga pokreta, karlovački spomenik antifašizmu danas je tek u bijelo obojen zid, lelujavi zid, zid-bijela zastava koji je očito nemoguće minirati. Istina, ljudske piramide više nema; minirana je, iz mržnje. Za sada. Vidljivi su i tragovi niza gelera za vrijeme posljednjega rata. I upravo taj zid-spomenik antifašizmu organizatori Performing Picnic Park Festivala (umjetnička ravnateljica Vera Mitrović Vrbanac) prenamijenili su te večeri kao prostor izvedbe trima performansima.
I dok je ruski umjetnik Ivan Vanja Strelkin (glas: Kasija Vrbanac Strelkin) u svom govorno-plesnom performansu Solo silovane violine koristio zid-spomenik kao kulisu harmsovske tragedije, baš, eto, u ruskom stilu, o tome kako ni mrtav vojnik ne može izbjeći državotvornu vojsku (ako je već mrtav, može u svijetu politike apsurda ponovo poginuti), Vlasta Delimar i Milan Božić u živoj skulpturi naslovno određenoj (realiziranom metaforom) Ispred zida koristili su naslovnu metaforu (zapravo, nalazili su se iza spomenika, iza zida) kao prijevod za dvije bitne riječi koje su izgovarali na megafonu: DOSTOJANSTVO, DOSTOJNO. Na početku bili su razogrnuti kao što se događa s metaforama živih spomenika; jednostavnom je gestom s njihovih tijela skinuta crna zastava; postament je otkriven – dva naga tijela, muško i žensko obojeni u zeleno, pod žutim reflektorom, pred istinom tog bijelog zida-nekoć spomenika, i s megafonom preko kojega dostojanstveno, od tišine do izglasavanja, izgovaraju navedene dvije riječi.
Dostojanstveno o dostojanstvu, biti dostojno, tišina spomenika. Spomenik Vanje Radauša i arhitektonsko rješenje Drage Iblera govori o tom sjećanju na dostojanstvo svim borcima, borkinjama: još su vidljive uspomene – spomenik je podignut 1955. godine u čijem je temelju zapisana brojka od 915 palih boraca i 1825 žrtava fašizma. Navedeno je istina uklesana na poleđini spomenika; još je vidljiva, jedva, bijelo na bijelom uz niz grafita. No, on je ranjen: na postamentu nedostaju socrealističke figure koje su minirane: pet figura u dramatičnom, piramidalnom pozivu, kao što je dokumentirano na fotografijama, revolucionarno pozivaju na sakupljanje oružja; jedan od njih čita proglas CK KPJ. Nedostaju i brončane zoomorfne glave vukova, iščupane su, prodane. Ostaje priča kako su neki zarađivali prodavajući spomenike u staro željezo, broncu, a bilo je naravno i uništavanje spomenika iz ideoloških razloga, iz mržnje.
Brojni tekstovi koji upozoravaju na uništavanje karlovačke baštine, npr. Boro Vitas ističe da je Radaušev spomenik od bronce 1991. srušen, izrezan u komade koji su nestali – vjerojatno su prodani u neko poduzeće koje otkupljuje takav materijal za daljnju prenamjenu. „Da stvar bude gora“, pridodaje Boro Vitas, „gipsani odljev skulpture spomenika, što se radi prilikom izrade spomenika, je uništen, tako da izrada replike spomenika nije moguća“. Jedino što je ostalo kip je „žene s lovorovim vijencem“ iza zida. Život spomenika je završen, nemoguće je obnoviti spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora autora Vanje Radauša na Šetalištu doktora Franje Tuđmana (bivši Perivoj slobode), kao što je nemoguće spojiti razumijevanjem ta dva doba, antifašizam i tranziciju Franje Tuđmana, inače partizana. I topos je danas poznat „u Perivoju – kod Zida“, čime se briše njegova prvotna namjena, počast antifašizmu. Zadržimo se još na prvom, te večeri, izvedenom harmsovskom performansu gdje se u njegovim svjetovima u Beču, kao gradu tranzicije, spajaju različite nacije umjetnika, ljudi bez granica: dakle, Josef iz Njemačke, Sibylla iz Italije, Zdenka iz Hrvatske, Maximilian iz Austrije, Dmitri i Dasha s neimenovanog teritorija izvan schengenske zone susreću se u Beču, i to sve glasovno u čitanju Kasije Vrbanac Strelkin. I kako umjetnik u opisu performansa navodi: „Svih šestero likova su umjetnici, ljudi mira u svijetu razorenom ratom koji se bore da opravdaju vlastito postojanje.“ U Beču kao da ih metaforički spaja priča Anatomske Venere s kraja 18. stoljeća (Muzej Josephinum Medicinskog sveučilišta u Beču). Naime, dizajnirane da budu realistični i anatomski voštani modeli ženskog tijela, Anatomske Venere pojavile su se u Europi osamnaestog stoljeća kako bi pomogle u obuci studenata medicine (muškaraca) koji nisu imali pristup ljudskim leševima. Upravo to je priča ruskoga mladića, baletana iz ove multietničke priče koji je dezertirao jer ne samo što je harmsovski već bio mrtav nego i nije ni imao ratnički poriv za klanjem koje se legitimno promiče kroz državotvorno nasilje.
Uzimanje za izvedbeno mjesto ovoga spomenika, koji to više i nije, poznatoga kao mjesto „kod palog spomenika palim borcima”, kako ga Karlovčani interno zovu, kao da poziva da se Karlovac, Grad koji postoji i zbog tih satelita mrtvih, prema svojoj prošlosti otvori. I dok su performansi Ivana Vanje Strelkina i Slavena Tolja kao prostor izvedbe koristili granatirano postolje samoga spomenika (pritom je crna zastava spajala izvedbeni prostor Strelkinovog i Delimar-Božićeva performansa), Vlasta Delimar i Milan Božić oživjeli su energijom svojih tijela prostor iza zida, baš kao što su to 6. srpnja svojim u rozo (Božić) i plavo (Delimar) obojenim tijelima i bed-ins performansom/ protestom energetski ukazali na važnost devastirane karlovačke kavane Central. Završni performans koji smo pogledali te večeri, performans Adam i Eva Slavena Tolja, i više je nego jaka spomenička arija za taj zid-spomenik. Slaven Tolj u svojoj botaničkoj košulji, koja otkriva njegovu ljubav za hortikulturom, pristupio je spomeničkom zidu s džepnom svjetiljkom. Mrak. Off-zvuk: Hajdukovo nogometno igralište u Splitu, utakmica Hajduk – Crvena zvezda, muško skandiranje „Druže Tito, mi ti se kunemo“. Titova smrt. 1980. godina kada je počeo raspad Jugoslavije. „Drugovi i drugarice, umro je drug Tito. Mi smo Titovi, Tito je naš.“ Početak klanja. I koristeći samo rasvjetu džepne svjetiljke, umjetnik crvenom kredom ispisuje pet crtica (odnosno četiri koje petom križa u znaku odbrojavanja) i dvije crtice zasebno, u znaku sedmog mjeseca (srpanj) i pisanim slovima kraticu Ka u znaku Karlovca, nakon čega iznad toga ispisuje velikim slovima Adam i Eva (jedina imena koja nakon iskustva moždanoga udara umjetnik može ispisati).
Završno citiram ulomak iz opisa performansa Vlaste Delimar i Milana Božića, koji historijom sjećanja nastoje vratiti dostojanstvu zidu-spomeniku: U našem slučaju pojam zida postavljamo obrnuto, kao pojam otvaranja tj. onoga što je nekada ovaj zid bio kao spomenik koji je ukazivao na borbu protiv isključivosti i mržnju. (…) Umjetnici samo žele podsjetiti na ove vrijednosti. Mantrično ponavljanje usmjereno prema ljudskim pravima i slobodama.
Mi, umjetnici nastupamo obojeni u zelenu boju. Zelena je ljudska boja. Zeleno je buđenje života, boja nade i snage. Zelena je umirujuća, osvježavajuća, ublažavajuća.
Naša umjetnička gesta ‘zelenih’ umjetnika memorija je spomeniku palim borcima koji se transformirao u ZID kao mjesto zajedništva, okupljanja i radosti.
Danas se spomenik nalazi u bazi uništenih i nestalih memorijalnih spomenika Jugoslavije: 50 Destroyed & Vanished Memorial Statues of Yugoslavia.
Još jedna sramotna krhotina nakon raspada Jugoslavije. Doktrina šoka, baš kao što je krojačkom politikom granica Velikih zacrtano. Kao što navodi Jan Assmann, problematizirajući sjećanje kao kulturu otpora, da kulturnim pamćenjem ljudski život dobiva dvodimenzionalnost ili dvovremenost. Likvidacija dvodimenzionalnosti, prema Marcuseu, vodi jednodimenzionalnosti koja je bez sjećanja uskraćena za drugu dimenziju svoje zbilje koja je danas prešarana, u slučaju ovoga spomenika, grafitima svakodnevice.
Istaknuta i ostale fotografije: Dalia Mejaški
#Ivan Vanj Strelkin #Milan Božić #Performing Picnic Park Festival #Slaven Tolj #Vlasta Delimar #Zid
